Čitam članak Filipa Pavića u Jutarnjem listu.
Članak je posvećen Viktoru Gotovcu, finalistu natjecanja za predsjednika SDP-a grada Zagreba. Pažljivo sam pogledao, nigdje ne piše da je članak plaćen, a izgleda kao da jest.
Zgodno je kada se u novinama koje je davno kupio Marijan Hanžeković, zloglasni ovršitelj, koji je bezdušno samo radi stjecanja vlastite financijske koristi utjerivanjem dugova, ovrhama doveo bezbrojne obitelji na prosjački štap piše o tome kako je nekome netko rođak. Obično ljudi svoje rođake ne biraju. Naprosto ih stječu rođenjem.
To što je gospodin Gotovac išao u školu s Andrejom Plenkovićem, svakako je jak argument protiv njega. Svi smo mi u školu i na fakultet išli s nekime. Čak i oni rođeni na Ižu išli su u školu s nekim, makar ih bilo dvoje u razredu. Ja sam studirao, zajedno učio s Hrvojem Petračem. Pa što?
U posjet u Beograd išao sam bolesnom Josipu Guciću. Pa što?
Svojih se prijatelja nikada odrekao nisam, niti ću se odreći, što ne znači da odobravam njihove poteze. Postoji ljudska crta, ona tanka nit koja povezuje ljude, koja je puno jača od nekakvih dnevnopolitičkih kokošarenja kakvima se obično bavi Jutarnji list, tiskovina sagrađena na muci ovršenih i upropaštenih. Vječito u interesu kapitala. Kao što je godinama branio i hvalio Bandića.
Stvar je išla tako daleko da je vlasnik Jutarnjeg lista, Marijan Hanžeković podigao kredit od 15.000.000 kuna da bi platio jamčevinu za Milana Bandića. O tome niti riječi u članku.
Kad se sve skupa sagleda, stvari postaju puno jasnije. Jasno je i u čiju je korist ova umoserina napisana.
To što je u rodbinskim odnosima as Zdravkom Mustačem, koji je od 1986 uistinu bio šef savezne UDBE, a preskače se činjenica da se taj isti Mustač početkom 1991 stavlja na raspolaganje Franji Tuđmanu, preskače se u članku.
To što su ga napali sindikati… Kad te napadnu Ribič, Sever, i ostala sindikalna klatež, po meni je samo velika moralna prednost!
U svjetlu svih zbivanja oko lopovluka na sudu u Osijeku, pitanje je uistinu zakonitosti optužnice, a i presude Zdravku Mamiću. A Zdravka Mamića desetljećima je u zvijezde kovala upravo pijana i korumpirana sportska redakcije, pogađate, Jutarnjeg lista. Sada se stručno mišljenje vrsnog pravnika vuče po blatu iz nekih političkih ciljeva.
Jer ne zvuči onako kako je naručeni članak trebao izgledati.
Bilo bi lijepo kada bi Jutarnji objavio članak Što je Jutarnji list? Bojim se da neće. Nikada!
Sve u svemu, prizivam u sjećanje jednu davnu izjavu bivšeg predsjednika Mesića, koji je jutarnji list nazvao smećem.
Jutarnji se drži one stare ciganske: Ubijte mi oca, da se ne zna čiji sam.
Otac je umro, ali zadah lešine osjeti se jako.