Teško mi je sjediti u sobi. Uvalio se na fotelju, noge na stolu, laptop u krilu. Vrlo ugodan položaj u kojem proveden poprilično vremena. I sad sranje. Na radiju prijenos sjednice Sabora, aktualnog sata. Moji JBL zvučnici, danima pažljivo postavljani na mjesta tako da imam odličan sound, danas su podivljali. Naduli su se, ko da su da mi Bog prosti, pojeli barem tri četiri tanjura graha svaki, a to im nije bilo dosta, pa su pojeli i tanjur variva od graška. Toliko su se naduli da me pritišću sa svih strana. A iz njih izlazi prdež. Glasan, onako, rekli bi bahat. Jerbo, na radiju govori Andrej Plenković.
Andrej prezimena Plenković, ishodišna točka Svemira. Princ blagostanja. Knez A+ indeksa. Grof od Nigdjezemske Najutjecajnije Zemlje na Svijetu, Barun lopova i sjecikesa.
Taman kad prdež prestane, zvučnici se malo povuku, pa ja mogu normalno sjediti, evo njegovih sekundanata. Opara, Herman, Petir, a k tome iz zvučnika me nosom ubada Magdalena Komes, kojoj je nos svakog dana sve veći. Jer joj se otac zove Đepeto.
Cviljugavi glas predsjednika Sabora, Gordana Jandrokovića, poznatog kao Njonjo informira me da su prethodnici SDP-ovaca ubijali političke protivnike. I ponavlja, Da, vaši su prethodnici ubijali političke protivnike. Mrtav ladan. Ko da vodu pije. Mrtav ladan baš ko što su očevi 50% HDZ-ovaca ubijali političke protivnike. Plus Franjo Tuđman, general JNA.
Ne bi to rečeni Njonjo tvrdio da ne zna, ipak je on jelte, čoek na ozbiljnom položaju. Drugi čovjek u državi. Ozbiljnoj državi. Državi koju je stvorio HDZ, pa malo liči na ruglo. A on sigurno zna. Pričao mu Franjo Tuđman koliko je protivnika, političkih pobio. Pričao mu je i Plenkovićev tata, koji protivnike nije ubijao, ali ih je marljivo denuncirao, pričali su mnogi od devedeset i tri tisuće članova Partije koji su se u roku samo dvadesetak dana pretvorili u žestoke HDZ-ovce, pomrli su. Ali preživjeli junaci, sada članovi HDZ-a pričali su Njonji kako se to radilo. Pričao mu je i Gordan Grlić Radman, čiji je otac bio poznati partijski glavosjek u Sesvetama. Možda mu je pričao i predratni milicionar, Stevan Culej. A možda ipak samo Marko Milić, sin Yutel Milića, unuk vrlo važnog pripadnika OZNE I KOS-a, koji je odmah nakon rata uplovio u jugoslavensku diplomaciju. A u diplomaciju se nije moglo ući ako nisi bio član službe. I to vrlor evan član. Provjeren. Odan. Dokazan. Pa ma što to značilo. Kaj ne?
Oprostite dragi čitatelji, kad sam nabrajao budale koje asistiraju Plenkoviću i zbog kojih su moji zvučnici naduti, zaboravio sam navesti i izvjesnog Borića, kojem u realnom životu, u poslu od kojeg bi trebao živjeti, ne bi ni ručni viličar dali. Jer bi ga razbio. Ili kao pravi HDZ-ovac, naprosto ukrao.
Andrej Plenković izjavljuje da je načelnik Glavnog stožera general Kundid tri puta bio zatočen na Pantovčaku. Jebate, a policija, a vojna policija, a službe kurcem nisu mrdnule radi otmice načelnika Glavnog stožera. Ej, šefa vojske otelo, a nitko to ne zna, nego samo Andrej Plenković.
Svaka budala ima svoje veselje, pa tako i ja. Evo, pripremio sam butelju dobrog vina koju ću otvoriti kad-tad, jer se veselim trenutku, koji će doći. Doći će sigurno. Trenutak kad će Andreja voditi s lisicama na leđima, pažljivo ga primiti za glavu da ne udari o štok automobila koji ga vodi. Tamo gdje mu je mjesto.
O kućnom odgoju rečenog Njonje, kao i o kućnom odgoju klateži koja sjedi u Saboru, ne treba ni govoriti, jer su klatež.
Jer, odavno je jasno, u Saboru sjedi ipak samo klatež.
Zato smo na dnu. U mulju. Doveli nas na svoj nivo. A onda pobijedili iskustvom.
