Dosta kritika izazvalo je moje pisanje zadnjih mjesec dana, vezano uz nejedinstvo na nečemu što se paušalno naziva ljevica.

Napadali me, slali mailove, komentirali, nazivali, optuživali me zbog mojeg pisanja o nejedinstvu te, paušalno možemo reći, ljevice. Govorili mi da to ne pišem jer je bitno jedinstvo. A jedinstva tu nema. I ne može ga biti. Čak ni po ideološkoj osnovi.  Po ideji socijaldemokracije. Jer, odavno socijaldemokracija ne stanuje u strankama koje se vole hvaliti nekakvom socijaldemokracijom. Sve ovo što sada gledamo na ljevici je samo jedno.

Sukob ogromnih, najčešće ničim utemeljenih ega. Sve te stranke su kako je davno rekao tada još nadobudni Plenković, taoci jednog čovjeka.  U stvari taoci ideje revanšizma, isključivosti, pa čak i mržnje čelnika tih stranaka. Ogroman je jaz između SDP-a i Socijaldemokrata koji su nastali izbacivanjem njihovih članova iz SDP-a. Izbacio ih Peđa Grbin. Činjenice su više-manje poznate, pa i nema smisla gubiti vrijeme na njihovu analizu, tim više što se radi o strankama kojima bi se moglo vrlo lako desiti da jedna od njih (SDP) postane potpuno marginalna stranka, a druga (Socijaldemokrati) klizne u anonimnost. Vrlo je malo ljudi u Socijaldemokratima koji bi nekako mogli preživjeti izbornu noć, pa ostati nekako plutati u toj političkoj bujici. Usuđujem se reći da je jedino ime koje bi moglo možda preživjeti Davor Bernardić, za ostale ne vidim nekakvu političku budućnost. Socijaldemokrati su, slobodan sam reći, premda je to vrlo nepopularno i neki će reći seksistički, žrtve zip sistema sastavljanja izbornih lista. Pa su u vrijeme prošlih izbora, još kada su bili zajedno u Sabor ušle zastupnice koje ni po čemu ne bi trebale predstavljati bilo koga. Ali su ušle jer su žene. Ušle su kao ukras, simbol jednakosti muškaraca i žena. Sam broj osvojenih preferencijalnih glasova govori kako su ih ozbiljno  shvaćali birači. Da nisu bile na prolaznim mjestima, Sabor bi vidjele samo na protestnim skupovima, jer se po Markovom trgu ni šetati više ne može. U predstojećoj, kampanji koja će biti vrlo prljava, mjesta za ukrase biti neće. Pa će i one odlepršati.

Socijaldemokrati u biti ne nude ništa novo. Prežvakane teze, neatraktivne nikome.  Nisam nigdje naišao na polemiku, raspravu o nekoji ideji Socijaldemokrata.

Po tome su vrlo slični i oni koji su ostali sjediti na Iblerovom trgu. Sva ta batrganja, lutanje u idejama, ne pogađanje srži, promašivanja cijelog fudbala politička su konstanta društva u crvenim dresovima.

Pokušajte zamisliti što bi oni mogli reći a da vas zainteresira ili oduševi.

Samo jedno.

Da se neće kandidirati na izborima.[/su_quote]

Peđa Grbin Fan Club

U SDP-u je zip sistem imao puno bolji učinak nego u Socijaldemokratima. SDP ima Mirelu Ahmetović, Sabinu  Glasovac, Barbaru Vuporu, žene koje su dokaz da je Bog ponekad muda podijelio prema svom nahođenju, ne vodeći računa o spolu. Još kada im dodamo Mišela Jakšića i Borisa Lalovca, onda bi to prema nekakvoj realnoj logici bilo to. Usudio bih se reći da ideja moderne ljevice stanuje samo u njima. Ostali su samo poblijedjeli politikanti, ne toliko stari po godinama, koliko po rekao bih, neopravdanom šuljanju Saborom, bavljenju nečime što bi trebala biti visoka politika, a u stvari je samo borba za vlastiti probitak i egzistenciju. Ima tamo kvalitetnih ljudi, kojima sustav obožavanja lika i djela Peđe Grbina, pomno izgrađen nakon izbacivanja onih koji su sada u Socijaldemokratima, ne dozvoljava  niti primirisati izbornim listama. A mogli bi učiniti puno. O povratniku Mirandu Mrsiću ne bih ni pisao. Čovjek s debelim političkim iskustvom, znanjem,  vrsni liječnik i poznavatelj radnih odnosa, čuči u nekakvom mjesnom odboru. Liste koje će napraviti SDP, već sada znam biti će smiješne. I tužne. Jer na listama će se nalaziti samo ljubimci Peđe Grbina. Jer današnji SDP je na žalost samo to. Peđa Grbin Fan Club.

Upravo kao što su se na prošlim listama nalazili ljubimci Davora Bernardića. Liste ljevice liče na pripadnike ljubavničkih krugova.

Šuplji Zagreb

U Zagrebu je stvar šuplja. Listu će nositi Arsen Bauk, koji sa Zagrebom ima veze kao ja sam Vinkovcima. Čime je Arsen zaslužio listu, ne znam. Kao ministar nije napravio ništa, kao saborski zastupnik samo je dobro doskakao. U mojoj lokalnoj birtiji ima desetak cugera koji su bolji u doskočicama od njega. Pa uzmite njih. Možda bi bilo bolje. Ne poštuje se dugogodišnji princip da predsjednik i tajnik GO nose listu. Premda o njima ne mislim ništa dobro, ali listu bi trebali nositi.

MOŽEMO ILI NE MOŽEMO ili ipak NEMOŽEMO

A to, to nipošto nije dobro. I jednima i drugima, njihovom vodstvu koje u političkom djelovanju prizna samo princip Sliku svoju ljubim, suprotstavljen stoji pokret, stranka, sekta, što li koje se zove MOŽEMO!. Nisam siguran hoće li pod tim imenom izaći na izbore ili će ipak, u skladu s pokazanim do sada promijeniti ime i nazvati se NEMOŽEMO! Ili NE MOŽEMO! Dakle, imaju dvije mogućnosti. Oni su sada hodajući dokaz da biti aktivist nipošto nije kvalifikacija za biti političar. Nikada ih nisam ni shvaćao kao neku ljevicu, jer oni to nisu. Stranka koja nije ostvarila ni jedno obećanje, neskloni sustavnom radu, upali su u politiku kao padobranom, potpuno nespremni, prepuni obećanja dana lakovjernim glasačima koji su njihovu priču progutali, nesvjesni da za promjene treba vremena. I znanja. Vrijeme im je iscurilo, a znanja nemaju. Dati još jednu priliku od četiri godine naših života, nema smisla. Previše je.

Izbori ante portas

Dolaze izbori. Slažu se nekakve kombinacije tko će s kime na izbore. Još se ne zna datum izbora, jer datum izbora je privatna svojina Andreja Plenkovića. Ali, siguran sam da će se za sada sklopljeni savezi još razvrgavati. Nisam siguran ni da će Krešin HSS ostati tamo gdje sada je. Ni za Daliju nisam siguran. Dalija jest kapital. Možda i najveći. Pitanje je samo doživljavaju li je svi oni kao kapital ili kao prijetnju svom egu. Pretpostavljam ipak, kao prijetnju.

Za sada, stvar je neodlučna. Ali na nuli. Ni malo atraktivna da jednog dana, onog koji se prohtije Andreju Plenkoviću, građani izjure na glasalište.

A ipak, možda svi pijevci nisu još kukuriknuli?
Možda se pojavi ime, ime koje je u stanju potegnuti ljude, povesti ih u borbu za nekakvo bolje društvo?