Uhvatim se tako, često sjedim u sred maslinika. Blještavilo sunca, odsjaj svjetla s trake mora što ga gledam. Mir. Tišina. Masline lagano i dostojanstveno njišu granama, kao što šušte svečane haljine na kraljevskim dvorima. A ja sjedim. U dvorcu samoće, mira i tišine. Strahopoštovanje. Stare čvornate masline, savijene teretom godina, vjetrom, ulijevaju mi strahopoštovanje. Jer, što sam ja? Samo prolaznik u jednom, njima kratkom dijelu njihovog života. Voljeli su njih moji preci i prije mene, njegovali, zapuštali. Voljet će ih i nakon što mene ne bude.
I danas sam sjeo. Pogled na more, na zelenilo, na kamen, na masline što blago njišu granama na laganom povjetarcu.
Vadim pljosku. Hladna poput leda. Otvaram je polako. Miris prave domaće šljive draška mi nosnice. Ispijam gutljaj. Jedan za mene, jedan za Mirčija. Mirčija kojeg nema već dvije godine, a i zadnja boca njegove rakije je pri kraju. A misli ostaju. Iscuriti će i zadnja kap rakije, draškati nosnice pa nepce. Ali njen okus pamtit ću uvijek. Kao što ljubavnici pamte dodir usana žene.
Današnje sunčano jutro počelo je bez Gorana. Otišao je. Odnijelo ga jutros. Mlad, drag, čovjek čije riječi su zračile toplinom. I kad ga nije bilo, bio je uz mene. I ja uz njega. I u njegovoj bolesti. Tužno je to. Proljeće, vrijeme kad se budi život odnijelo mi je Mirčija pred dvije godine. A ove godine na samom svom početku odnijelo je i Gorana.
Sjedim. Šutim i gledam. Mogao bih tako vječno. Okružen mirom vječnog života maslina i kratkoćom ljudskog života. A masline će uvijek biti tu. Možda nas i pamtiti.
