Mi Hrvati brzi smo u zaboravljanju. Davno uništen ponos, pretvoren u borbu za egzistenciju, a kod onog drugog dijela Hrvata u borbu za stjecanjem novih i novih bogatstava. Zaboravljamo na sve boreći se za egzistenciju na. I na nepravde, uvrede, krađe, podcjenjivanja. Davno je to shvatio Andrej Plenković, ulickani dandy, slatkorječivi knjiški moljac, srdačan i brižan prema onima kojima je podređen, bahat, grub, samoljubiv, osoran i osion prema sebi ravnima ili podređenima.
Sindrom razmaženog derišta
Svim onim koji su mu podređeni, ali i oni za koje on misli da su mu podređeni, a to je hrvatski narod, kad-tad, ali ne treba čekati dugo, obratit će se riječima Vae victis. Baš poput galskog vođe Brena, koji porobljenim Rimljanima, opljačkanima, uništenima i jadnima poručio Jao pobjeđenima. Vae victis.
Hrvatska je dugo talac Plenkovićevih odluka. Plenkovićevog odabira kadrova. Plenkovićeve taštine. Plenkovićevog egoizma. Okružen blagorečeno nesposobnim ministrima, od kojih su neki vrlo dvojbene pameti i zdravog razuma, Andrej Plenković potpuno nesputano provodi verbalni i mentalni teror nad Hrvatima. Jer mu se može.
Sindrom razmaženog derišta kod njega nikada nije nestao.
Sumnjam i u njegovo osobno poštenje
Biti na čelu vlade, odabrati ministre, pa blagonaklono gledati kako oni kradu, ili samo gledati kako odlaze radi krađe, odlaze čak i unatoč činjenici da su i pravosuđe i odvjetništvo i policija posloženi na način da ka su u pitanju pripadnici HDZ-a žmire na oba oka, dokaz je da ni taj koji gleda nije čist. Još kad se to dogodi dvadesetak puta, toliko je ministara moralo otići zbog afera. Afere ne bi ni postojale, ne bi ni znalo za njih, da nije bilo novinara. Jer, organi prisile i pravde nikada nisu ništa pronašli. Vrlo vrlo sumnjam i u njegovo osobno poštenje. Čak i ono materijalno poštenje.
Onda su došli izbori
Predsjednik, Zoran Milanović, odmah nakon inauguracije mogao je čuti da ga u mandatu čeka tvrda kohabitacija. Andrej Plenković je prvi dan Milanovićevog mandata, namjerno ne kažem vladavine, postavio pravila igre. Izjavom da će to biti tvrda kohabitacija.
Tvrda kohabitacija mogla bi se prevesti na običan jezik kao E nećeš majci! Za ekipu sa Stare Trešnjevke, Pešče, Kolonije i ostalih takvih kvartova, možemo to prevesti i kao Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi.
Narodu iscrpljenom lošim ili teškim životom, nepravdama, nedostatkom bilo kakve brige države o njima, skupljalo se. Malo po malo. Bahata priopćenja o spektakularnim povišenjima mirovina za nekoliko EUR-a, hvalisanje s nekakvim imaginarnim indeksima, za koje u dućanu nemreš kupit ni deset deka crne salame. Ulizivanje i ljigavo podilaženje svemu i svačemu što dolazi iz Europe, precjenjivanje političkog groblja europskih država koje su one pametno pospremile u tu Europsku uniju, dovelo je do toga ja je narodu dopizdilo.
1.200.000
Postao im je pun kurac Andreja Plenkovića. Ne HDZ-a, nego Andreja Plenkovića. Bahatog razmaženka iz prve klupe koji povazda drži ruku u zraku i čeka da uskoči odgovorom umjesto kolege koji se znoj pred pločom i ne zna. Tipa koji bi prodao sve samo za svoj probitak. Davno je do mene došla priča da ga iza leđa njegovi, vrlo tiho šapćući, zovu Svileni. Čuo sam puno nadimaka političara, ali Svileni, Njonjo i Lignja, savršeno pristaju onima koji ih nose. Ovih dana pisalo se puno o tome da izbore za predsjednika nije izgubio Primorac, nego u stvari Plenković. Onaj koji je Primorca vodio ko malog majmuna za ruku po Hrvatskoj i pričao o svojim uspjesima, indeksima. Za koje okupljena sirotinja ne može ni deset deka parizera kupit. Ni parizer ni crnu. Da preživiš taj dan, dok slušaš o blagostanju i kako ti je lijepo.
Narod je, kratko i jasno odjebao Andreja Plenkovića. Pokazao mu bosanski grb. Pokazao mu što misli.
A indeksa u porastu koliko ti srce hoće. A želudac prazan. A djeca otišla trbuhom za kruhom. A ovaj ti ovdje bali da ti je dobro. A nemreš ga poslat ni nabit na kurac, jer murja je tu. Pa čekaš. Svoj trenutak. A trenutak će doći, kad-tad.
Nije narod, koji je glasao za Milanovića pobijedio Andreja Plenkovića. Nije ni Milanović pobijedio Andreja Plenkovića, a niti Dragana Primorca.
Narod je, kratko i jasno odjebao Andreja Plenkovića. Pokazao mu bosanski grb. Pokazao mu što misli. Nekako kao onomad na utakmici u Rijeci kad su braća Mamić tijekom cijelog susreta trpjeli uvrede Armade, a Zdravko je sa smiješkom u svom stilu odgovorio na provokacije: Pokazao im je bosanski grb.
Poput uvrijeđenog razmaženog derišta, priopćio je da je odluka Vade Republike Hrvatske da na inauguraciju predsjednika izabranog s 1.200.000 glasova nitko iz Vlade neće ići. Možda bi se netko i pojavio, kad bi znao da ga Plenković koji je posve ispravno shvatio da je narod neće prezreti i uništiti ga kao beskorisnu mušicu. A Vlada je, kao što znamo, vlasnik i Sabora, pa ni predsjednik Sabora neće ići, premda on predstavlja sve zastupnike svih stranaka. I onih koje su podržale Milanovića.
Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi
Pisao sam da će u drugom i posljednjem mandatu Zoran Milanović zauzeti čvrsto mjesto na političkom centru. Vrlo lako je moguće da će i SDP biti debelo iznenađen. Jer, Zoran Milanović, s kapitalom od 1.200.000 presavijenih lakata, bosanskih grbova pokazanih Andeju Plenkoviću ima ogromnu snagu. Ideja o inauguraciji na Trgu bana Jelačića, ako jest ideja, savršena je. Za stavit stvari na svoje mjesto.
Pozornica s malo uzvanika, jerbo neki neće doći, pripitim šefom Ustavnog suda kojeg pridržaVAju bodigardi da ne padne na pod ili se ne daj Bože pobljuje po Milanoviću i Milanovićem s druge strane koji prisiže, a na Trgu više desetina tisuća ljudi. Narod. Narod koji ga je svojim presavijenim laktovima izabrao. Narod koji huči, narod koji slavi. Narod koji pokazuje bosanski grb. Svim silnicima.
Moćan huk iz više desetina tisuća grla. Samo na Trgu bana Jelaćića. Moćan huk iz milion grla diljem Hrvatske. Pa da konačno i Plenković čuje Vae victis. Iliti, ako ste zaboravili Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi.
