Tog 22. travanja bila je nedjelja i padala je kiša.
Oko 10 sati izjutra, na povik Ante Bakotića: ‘Naprijed drugovi’ desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika jurnulo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima.
Mitraljeska vatra s ustaških izvidnica i bunkera iz časa je u čas smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi.
Mile Ristić ubio je jednog stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu.
Mrtvih je bilo posvuda
Oko njih 600, proboj je preživjelo 106 zatvorenika, a svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj i nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi.
Od tog tužnog dana prošlo je sedamdeset i osam godina.
Promijenile su se već i države.
A Jasenovac je tamo. S ogromnim kamenim cvijetom. Latica uzdignutih nebu.
Jasenovac koji smeta. Onako ogroman. U veličanstvenoj tišini.
Jasenovac koji podsjeća na dane kada su ljudi bili životinje.
Jasenovac kojeg neki negiraju, oni bi danas sudili Mili Ristiću koji je ubio stražara logora, a ni Edo koji je presjekao žicu broglasa ne bi dobro prošao. Jer, metode su im iste. Nisu se promijenile niti nakon 75 godina.
Odrasli muškarci i žene ginuli su bježeći iz dječjeg prihvatilišta. Kako danas govore. I bivaju nagrađeni funkcijama.
Oni bi danas prekopavali.
Ljudi naopakih shvaćanja i naopakih moralnih vrijednosti.
Njihovog mišljenja o prošlosti ja se ne bojim, ali se bojim što bi mogli napraviti u budućnosti!
