Moj susjed, Franjo, veselo trlja ruke. Svrbi ga dlan. Dobit će lovu. Čeka poštara da mu pozvoni i donese mu pedeset EUR. Jerbo je pročito da će mu Andrej Plenković velikodušno darovat 50 ojra. Kao božićnicu. Baš pred izbore dobiva božićnicu. Kakva slučajnost. Dobio bi i više, ali Francek ima pemziju od 820 EUR, penziju s kojom se besramno hvali u birtiji kad popije koji gemišt više.

Pa tamo sav zapljuckan, čvaljavih usta, u jednom dahu što miriše na delanec dobro izmiješan s velikom količinom mineralne, tumači jadnicima za stolom, da je njegova mirovina skoro duplo veća od prosječne mirovine, koja iznosi 449 EUR. A jadnici za stolom u besanim noćima snivaju o prosječnoj mirovini. Da barem za svaki mjesec rada u svom radnom vijeku, četrdeset godina, dobiju jedan eur. A dobili su kurac.

Pitam ja Franceka zakaj ovi iznad 830 EUR ne dobiju ništa. Gleda u mene ko tele u šarena vrata. I što da mu kažem nego samo Majmune, ta penzija od 830 EUR je sramotno niska, ti si majmune bijednik i jado jadni. I sad te kupuju za pedeset EUR, a ti ne shvaćaš. I ti si moj Franjo samo sirotinja. A ako budeš glasao za njega, znači i da si mozgovna sirotinja.

I takvih penzionera se sjetio Andrija P., dragi i srdačan čovjek, čija svaka riječ odiše toplinom i skromnošću. I oni će dobiti novac. Jer ih on dariva-

Slavodobitno ovih dana Plenković nije silazio s televizijskih ekrana. Tumačio da će 830.000 pemzijonera dobit božićnicu, ukupna cijena 70 milja EUR. Svugdje ga je bilo, čak je onako debeo i tust stao i u moj televizor, tanašan centimetar ili dva. Odma sam okrenijo kanal da mi ne prsne televizor.

Ali sam zapametio neke stvari. Sedamdeset miliona EUR. Penzionerima. A pred godinu i pol samo jedan penzioner je na računu imao pola milijarde kuna, a kune više ne postoje, to vam je mili moji sedamdeset miliona EUR.

Plenković, kako se hvali, daje love željnom puku sedamdeset miliona EUR i usrećit će 830.000 pemzijonera, a istom tom lovom pred samo godinu i po usrećio je samo jednog penzionera. Danu Škugora. Ali, ne sjećam se da se baš nešto hvalio s otim.

A ta lova ima isto porijeklo.  Ukradena, ukradena je. Oteta.

Onih pola milijarde kuna, iliti love u vrijednosti ovog božićnog paketa, oteo je, ukrao, Plenkovićav pajdaš Škugor. Pa se o tome ne priča. Stvar je legla. Pri spomenu prezimena Škugor, gospoji Zlati skoče žile na čelu od intelektualnog napora, pokušava se sjetiti je li ikad čula za prezime Škugor. I onda s olakšanjem protisne Nikad čula.

Dakle lovu je oteo neki trećerazredni činovnik i vrijednost Plenkovićevog Božićnog paketa spremio ocu na račun. Koliko li tek kradu prvorazredni i drugorazredni? Bojim se da uz Plenkovića i gospođu Zlatu nikad nećemo znati.

Ovih pola milijarde kuna koji sad kaplju razbacano na skoro milion penzionera, a zbog kojih moj susjed Andrija nestrpljivo čeka, isto je otet novac. Otet svim građanima Republike Hrvatske. Kroz divljački napunjen proračun, kroz nerazumno visoke cijene na koje se obračunava PDV. I slijeva u državnu kasu. Plenković vraća samo mali dio onoga što nam je oteo, natjeravši nas u Eurozonu, imenovanjima ministara koji su po zanimanju budale, ali vole pare i moć. Pa srljamo u propast. Krade se gdje se stigne. Dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, pedeset i dva tjedna u godini.

A realno luvu će podijeliti lako, bez muke. Samo je dvojici trojici trećerazrednih činovnika rekao da malo stanu s krađom. Pa će nahranit penzionere. A onda nek kradu dalje.

A sretni penzioneri će za jebenih pedeset eura opet glasati za njega. Zbog pedeset EUR.

Sramotno je niska čast i poštenje penzionera.

Kao da su u HDZ-u.