Probudio me ružan okus u ustima. Pod utjecajem jedne ogavne scene, koja se odigrala, naravno u Saboru.
Mijaukanje Andreja Plenkovića i Ivane Posavec Krivec.
Mijakulai su jučer u Saboru kao što se mački koji se tjeraju, deru pod mojim prozorom.
Popio sam kavu. Sjeo i tupavo gledam kroz prozor u zasrano vrijeme vani. Ni cigareta, ni kava ne pomažu. Okus i dalje ružan. Ustajem lijeno, otvaram ormarić, gledam, po navici najbolja pića držim u najružnijim bocama. Pa kad se netko zagleda u ormar, pomisli da čuvam nitrorazređivač u ormaru. I odabere nekakav viski ili Jeger. A u boci nitrorazređivača odlična rakija. Ili što već.
Potežem, onako po domaći, iz flaše, dobar gutljaj orahovače. Vlaške, iz Dubrave kraj Šibenika. Bolje je odma.
Sjedam, opet tupavo gledam u usrano vrijeme. Opet osjećaj. Ustajem, priča ista, ali ovaj puta šljiva. Mirčijev Ranger. Sa tugom pomislim na njega. Uzdahnem.
Sjedam opet. Opet gadan osjećaj.
Pa u pičku materinu, još ću postati alkoholičar radi Ivane Posavec Krivec.
Čaše lomim, ruke mi krvave.
Naviru sjećanja. Adrenalin struji sve jače, huči u sljepoočicama, divlja u prsima. Sjećam se. Sjećam se početaka. Pa ludim.
Vraćam se u 2017, 2018. u SDP. Mislima naravno. SDP se gušio. Zagrebački SDP je bio ruglo. Tu je početak kontinuiteta rugla socijaldemokracije u Zagrebu. Gušili su ga članovi, potkradajući svoje stranačke kolege na svim mogućim izborima. Krali su da bi namjestili funkcije budaletinama, moralnim otpacima, kadrovima koji su imali samo jednog Boga. Milana Bandića, koji je u to vrijeme bio već debelo van SDP-a. Ali je gušio zagrebačku organizaciju. Pokvarenost tih ljudi bila je tolika da su raspuštali zagrebačke organizacije koje su na najnižem, lokalnom nivou, koalirali s Bandićevom strankom kako bi se riješila komunalna pitanja, jer lova je naravno, bila kod Bandića. Onda raspuste tu organizaciju. A raspuštaju je ljudi koji su kod Bandića direktori. Koji s njime na dnevnoj bazi ispijaju kave.
Ma gadovi.
Prije Bandić, sada Plenković
Tada još mladi Spectator, po stažu mala beba, danima je pisao o lopinama koje su se učahurile u SDP. Podnosili su prijave, raspisvale nagrade za moj identitet. Optuživali nevine ljude da su Spectator. A ja sam i dalje pisao. Da su govna. Da su izdali sve što se moglo izdati, samo da bi ostali na položaju. Krađe na izborima u Novom Zagrebu, u Bjelovaru, po Slavoniji, legalizirane su odlukama nekakve nakaradne Statutarne komisije. Predjsedništva koje je bilo duglo. Interesantno je za spomenuti, nikad zaboraviti, da se na sjednicama Predsjedništva kada se recimo raspravljalo o teškoj situaciji u Maksimiru, nije pojavio Peđa Grbin, koji je davao snažnu podršku jednoj struji. Ali kad je trebalo na Predsjedništvu reći koju riječ, nije došao.
Svi ti kako smo ih onda zvali, Bernardinci, okupljeni oko Bandićevog pitomca Davora Bernardića, na izborima su bojkotirali SDP, a nisam siguran ni da su podržali predjsenidčkog kandidata Zorana Milanovića.
Onda su otišli.
U klub zastupnika Socijaldemokrata.
Monstruozno da se takvi tipovi nazivaju Socijaldemokratima.
Kakvih sve igrača u tom klubu ima. Kronera, nesposbnih budaletina, vječitih uhljeba, HDZ-ovih špijuna, podmitljivih doministara. Ma prava slika političke scene u Hrvata.
I prije njihovog odlaska, pisao sam da će oni posve poništiti utjecaj političkih bezveznjaka i etno trgovaca pod zajedničkim imenom zastupnici nacionalnih manjina, Zekanovića, Hrebaka i sličnih.
Jerbo ih ima osamnaest. I svi do jednoga dići će ruku kad bude Plenkoviću ustrebalo. Priznam, dvojio sam samo oko Nikše Vukasa i Zvane Brumnića. A zajebo sam se. Razočarali su me.
Osamnaest politikanata koji se šuljaju na političkoj sceni godinama, samo jer ih je održavao koruptivni sustav Milana Bandića, ali i kurcobolja Zorana Milanovića, koji je to držao u stranci.
Što i nije loše, pomišljam zlobno.
