Sabor

Gledam prijenos Sabora. Sjedim sam u sobi. Sam ko prst. Kava i noge na stolu, pepeljara u krilu. Slušam, ne psujem. Ni malo. Šutim. Šutim jer mi je nelagodno gledati. Nikada nisam mogao gledati u filmovima onaj trenutak kad je u makroplanu injekcija koja se zabija u ljudsko tijelo. A injekciju sam dao. Nekoliko puta, bez problema. Nikada do kraja nisam odgledao onu snimku Milijunaša u kojem tip pada na prvom pitanju, o Ivici i Marici. Jerbo, neugodno mi je gledat. Muka.

Nelagoda koja žeže tijelo, žile. Tjeskoba.

Takav mi je danas bio prijenos Sabora. Redaljka zastupnika, predodređenih za vrijeđanje, udaranje nogom u jaja, pa kad padnu na pod, onda detaljno ispišavanje po njima. A da ni jedan odgovor na pitanje dobili nisu. Samo tanjur pun govana, toplih iz kojih se još puši.

Toplo govno ravno u lice.

Topla govna, iz kojih se još puši, u lice im je bacao Andrej Plenković, predsjednik Sabora, tijela koje ga je potvrdilo za premijera. Da im može bacati govna u lice. Topla, iz kojih se još puši.

O Viliju Berošu mislim sve najgore. Ali, čuo sam da je bio fantastičan neurokirurg. Čovjek koji je stekao ugled, čovjek koji se bavio uzvišenim zanimanjem, poklanjao je ljudima živote svojim rukama, svojim znanjem i iskustvom.

I onda ga ko šmrklivca opere Andrej Plenković, davši mu odrednice i okvire za pregovore. I doktor, profesor, svjetski poznat neurokirug, a sada samo mizerni ćato u nečemu što se zove Vlada Republike Hrvatske, pregovara, gubi živce, uvjerava, iscrpljuje se, a ovi s druge strane mu se smiju u lice. Došao je do granice do koje smije. Nema više ni milimetra pomaka.

I onda dođe, poput Mesije, Andrej koji je strogo odredio granice do kojih Vili može ići.

I pristane na sve. Proširi granice.

I opali tanjur pun govana, toplih iz kojih se još puši, ravno Viliju u facu.

Bilo je to jučer.

Bilo je to jučer.

A Vili je i dalje ministar. Naguto se govana, spreman za još.

Vratit će se Vili kad ogladni, sada mi je jasno. Ponosa tu nema. Ni malo. Mogao je lijepo, onim finim kirurškim ručicama, presaviti papir s obećanjima Mesijinim, odrapiti komadić na mjestu gdje se preklapaju bridovi i raširiti papir s rupom u sredini. I lijepo reći,

Evo, nabijem i tebe i tvoja obećanja na kurac.

Onda bi bio čovjek. Vrijedan poštovanja. A ovako, samo je Lesi. Koji se pokorno vraća po novu porciju govana u lice. Kad se Mesiji prisere.

Odrasao sam na ulici. Slušao još kao klinac i upijao ulične mudrosti. Sjećam se, bilo je to davno, da su starije cure govorile da se nikada ne treba vratiti bivšem dečku, jer

Podgrijana juha nije dobra.

Deset metara od njih sjedio je Tarzan, svaki kvart imao je u to vrijeme Tarzana. Tipa koji je mogao sve. Svi su ga izbjegavali, svi su ga slušali. A Tarzan, savršeno zalizane kose s dvije vitice, koje su se zvale mačkice, na čelu. Tarzan, onako sav mačo imao je naravno posve drugo tumačenje dileme vratiti se ili se ne vratiti.

Kad se frajer vrati trebi, to nikak nije dobro.

Jer bu uvijek znal kakve je gadarije rukama, ustima, jezikom, radila ta treba frajerima s kojima je bila nakon njega , jer je to radila i njemu.

Dugo nisam razumio o čemu Tarzan priča.

Kad sam odrasao, često sam dolazio kući s posla kasno, slasno pojeo podgrijanu juhu s komadićima grincajga, oglodao goveđi rep, uživao u rezancima.

Cure nisu bile u pravu.

Lesi je tu, nije otišao

I eto. Vili nije otišao. Nego će se vratiti. S novim štrajkom sada fizijatara, medicinskih tehničara, činovnika u bolnicama. I zna što ga čeka. Jer su mu to već radili. Nije poznao Tarzana, jebi ga.

Po novi tanjur govana, toplih iz kojih se još puši.