Jutro je vruće. Vreli zrak od ranog jutra obavija tijelo, struji uz njega, kao da nikada neće stati. Lagani potez, motor se pali. Radi skoro nečujno, dodir tankog mlaza vode što hladi motor, piša u more, skoro da je to jedini zvuk. Lagano dodajem gas, čamac se lijeno udaljava od obale. Djevičanski mir mora. Veličanstvena ljepota sunčanih zraka što blješte površinom.
More kao da spava, poput gustog težačkog ulja nekad davno u kamenici moga dida. Sjećam se, bio sam mali, znao sam sjesti na kameni pod didove konobe, podignuti poklopac s kamenice i gledati ulje. Kako se mutno presijava u polumraku konobe, dok se opojni miris ulja širio konobom.
Brod klizi, polako, ne dajem gas, da ne razbijam mir i tišinu. Samo šum valova, mlaz što piški u more, prigušeni zvuk motora.
Mjesto polako ostaje iza mene. Sitni valići, mureta, razbijaju blještavo ogledalo. Samo na trenutak, opet će se smiriti.
Pratim sinjale, orijentire koji me vode do vrše. Brod je čist, opran, konopi složeni, veliko sidro spremljeno ispod prove, samo dva vesla i dva plastična sića, kao znak mog nepopravljivog optimizma, ako se koja riba baš zabuni i uleti u vršu. Na po vale gasim motor. Brod tiho i polako klizi, pa se zaustavlja.
Miruje. Ja lijeno sjedim. Sunce već sada žeže, bijela široka košulja, kao da je od gaze, rosi se znojem. Crni facolić na mede na glavi, skidam ga, umačem u more, pa vežem. Kakva milina. Voda što kaplje po leđima, po prsima, da bi se u taj čas košulja osušila. Palim cigaretu, otpuhujem dim, razmišljam, postoji li veće divote od ovoga?
Ima li veće divote od mira mora, uljane površine što se ljeska na jutarnjem suncu, dima dobre cigarete. Kad bi vrijeme stalo. Kad bi sve bilo mirno kao more. Da se ne miče. Zauvijek.
Gasim cigaretu, opet lagani dodir motora, pali tiho. Došao sam do vrše. Osjećam tihi i mirni trijumf. Nije ukradena, nije izgubljena. Sinjale sam dobro uzeo i zapamtio. I došao na vrh nje. Bez da sam palio GPS. Maleni drkmarić, tanašno sidro spušteno u more, hvata vršu od prve.
Osjetim njenu težinu. Tu je, ispod mene.
Ne dižem je. Vežem konopac drkmarića o sovu za veslo, zavalim se i gledam na pučinu. Ne žuri mi se. Uživam u veličanstvenoj čaroliji prirode. Miru, tišini, ranom pjevu cvrčaka na nedalekoj obali. Prigušenom zvonu crkve koje obilježava da je šest i po.
Nova cigareta, brod se ljulja lijeno od mog pomicanja. Pa staje. Polako povlačim dim, pazim da ne činim nagle poteze da ne remetim mir mora.
Podižem vršu, razmočeni kruh, jedan maleni račić koji je ušao u nju. Riba nema. Jer je ušao rak. Vadim razmočeni kruh, stavljam novi. Izvadio sam raka nježno, pazio da mu ne povrijedim krhke nožice i spustio u more.
Spuštam vršu, dvadesetak metara dalje od dosadašnje pošte. Pamtim sinjale. Ne palim motor. Ma još ću jednu. Palim cigaretu, iz ruksaka vadim pljosku, dobra Mirčijeva šljiva, Ranger. Potežem gutljaj. Pa još jedan. Za njega. Kojeg više nema, a opet je tu. Kao da ga čujem kako govori tiho. Je, pa ti uopće ne loviš ribe. Ti ih hraniš. I uživaš u moru.
Oduvijek me znao pročitati od prve.
Prdekavi zvuci motorčića dopiru iz mista. Mjesto se budi. Isplovljavaju gliseri.
Ubijaju čaroliju. Do novog jutra.
Cviće moje i ja bi te brala pic.twitter.com/Dp5oaDnM4T
— Spectator (@SpectatorHR) July 17, 2023