Nije ni za živit, a kamo li radit
Vani je pakao. Izašao sam iz kuće bos. Stao na beton i odjurio u kuću. Opečenih tabana. Polumrak dnevne sobe, kameni zidovi moje stare kuće, debeli jedan metar, pružaju kakvu takvu zaštitu, ali svakako nedovoljnu, Samsung uvelike pomaže.
Misli lete u vreli Zagreb. Na one koji će uskoro krenuti s posla. Nogu pred nogu. Pod Suncem što obara, peče, žari. Ruši. Sve me strah i pomisliti kako to izgleda sada. Evo, ovi kaj ideju s posla s Prisavlja prema centru grada. Pa prelazak autoputa, pa uz Bandićeve fontane, ispod konfisciranog NSK-a, sve do prekrasnog i veličanstvenog spomenika Usijanom od Sunca Franji, do Miramarske ili do Pothodnika. Pa dođu kući mokrih gaća. A da pišali nisu.
Moja duša putuje s njima. Ali ne miče iz klimatiziranog dnevnog boravka u malom mistu na obali.
Ugodno klimatizirani prostori državnih ureda. Tako klimatizirani da državni dužnosnici i ovih nekoliko dana prije odlaska na more, mogu nesmetano hodati u odijelima, da se ne vide izdajničke fleke na leđima od ušvicanog tijela. Državni dužnosnici se ne smiju znojiti. Jer bi onda ona stara On se nije znojan vode napio izgubila svaki smisao.
Negdje gradom bauljaju i lunjaju radnice zaposlene na sudovima. Koje štrajkaju, jerbo bi, zamislite samo, one htjele veću plaću.
A negdje u dobro rashlađenom uredu u konfisciranom NSK, stoji uz prozor Andrej Plenković, s rukama u džepovima, i dok premješta i mijesi jajca promatra one koji po ovoj vrelini idu s posla, bauljajući poput muha bez glave, ubijeni od vrućine.
Specijalci pomogli nisu. Marko, zovi Zlatu, nek im ona priprijeti. Smisli nešto, znaš ti to, protisne dok gleda nekakvu ženu, odjevenu u tamno, što tegli ogromnu torbu, i posrće pod Suncem.
Izgleda da je vani toplo, protisne više za sebe. Tko ih jebe, prije će im dosaditi štrajk, kad im zakuhaju mozgovi.
Danas je ulogu štrajkolomca preuzela Zlata Hrvoj Šipek. Ona će danas razgovarati, točnije u pravo razgovara s vodstvom štrajkašica.
Pravosuđe ne funkcionira, kao što nije ni prije štrajka
Jerbo, gospođa Zlata će mrtva hladna priopćiti vodstvu štrajka da je pravosuđe blokirano uslijed njihovog štrajka, procesi i ročišta stoje. Upravo onako kako su stajali i prije štrajka. Pravda se ne dijeli nikako. Što je svakako puno bolje od onoga kako se pravda dijelila prije štrajka. Gospođa Zlata u rukama nema nikakve adute, osim ako tajne službe nisu došle do nekog podatka o tome da se gospođa Iva Šušković, predsjednikovica Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, u dobi kad je imala dvanaest godina, na putu do škole popela na susjedovu trešnju i napucala se trešanja do mile volje. Zajedno s košticama.
Pa će je stisnut dokazima o pojedenim trešnjama.
Gospođa Šušković sve zna, ne mora joj Zlata tumačit
Žao mi je gospođe Šušković. Po ovakvoj vrelini sad se sastajat s nekakvom Zlatom, da bi bila upoznata s činjenicom da pravosuđe ne funkcionira. Ko da gospođa Šušković to ne zna. Kakvih li je bljuvotina kao sudska zapisničarka ona u svom poslu morala napisati, bljuvotina diktiranih od strane sudaca. Uvijek isti naslov U ime Republike Hrvatske. Pa revija presuda koje odišu nemoralom, pogodovanjem, bešćutnošću prema slabijima, lopine iz ugledne obitelji gulile su krumpire, ako ih se baš nije moglo osloboditi. Sirotinja ležala u zatvoru zbog prodanog piceka na Dolcu, ili dva tri kotla pečene rakije.
I sada svega toga nema. Bogataši i elita su bijesni jer još nisu dobili oslobađajuće presude, jer ove kokoške štrajkaju.
Sirotinja još uvijek ne zna koliko će u zatvor i gdje, radi nekakve bezvezne pizdarije.
Sistem, podlo i pedantno građen, do detalja razrađivan kroz tri i pol desetljeća, srušile su sudske zapisničarke i zaposlenice na sudovima. Nije ga srušila ni optužba Zdravka Mamića o korumpiranosti onomadne predsjednika VSRH, Đure Sesse. Nije ga srušila ni Maja Šupe. Ni lopovi suci iz Osijeka. Nisu ga srušili niti nakaradno izabrane kreature iz Ustavnog suda, okupane u korupciji i kriminalu.
Sustav je kreiran upravo za takve, bestidnike
Nisu ga ni mogli srušiti, jer je pravosuđe kao projekt počivalo upravo na takvima.
I sve te svinjarije od kojih se poštenim ljudima okreću želuci, hvata ih očaj od spoznaje o tome gdje žive, prošle su kroz njihove prste. Uvijek s istim naslovom U ime Republike Hrvatske. Koliko puta su gledale u osuđene svjesne nepravde koja im ne nanesena? Koliko puta su gledali ubojice na kotačima koji se veselo udaljavaju iz sudnice. Pedofile puštene da i dalje pipkaju u zlostavljaju djecu? Bračne nasilnike protiv koje svjedoče žene s masnicama, razbijenih usana, a sutkinja ih spremi na gulenje krumpira?
Nije li se itko upitao, kako su te žene, te sudske zapisničarke, koje žive od toga da njihovi prsti pišu bljuvotine s nazivom U ime Republike Hrvatske, kako su one kao ljudi, kao žene zadovoljni svojim poslom. Rezultatima svog rada? Pravdom koju ispisuju, a drugi je diktiraju?
E pa gospodo, uspostavili ste monstruozan i nakazan sustav pravosuđa. Nagradili monstruozne i nakazne suce. Htjeli vi to ili ne, morat ćete platiti i zapisničarke.
Bolje vam je.
PS.
E, da je gospođu Šušković pozvala na kavu gospođa Kovesi, pa joj rekla da njen ured nemre funkcionirati dok ove štrajkaju.
Bila bi to posve druga pjesma. Stariway to Heaven.
