Danas sam šetao gradom, vozio se tramvajem, platio kartu, gledao naočite fircigerice u uskim suknjama što poput mašina Singerica, štepaju Špicom.
Popio sam i kavu s Viktorom Gotovcem u njegovom rezervnom uredu u Čokoladi. Sve sam obavio što sam mislio.
Samo kava i sladoled s @GotovacViktor . pic.twitter.com/sQoYyQYRdj
— Spectator (@SpectatorHR) September 28, 2023
Šetao Masarykovom, onim pošaranim ficlekom. Jedna žuta maca s poda zaljubljeno me gledala, kao da je čekala da je povedem kući. A ja baš i ne volim mačke. Ne volim ih ni kad su našarane na asfaltu mog grada.
Ili to nije moj grad, otelo mi ga je davno, kad su dreknili Zagreb je naš. Dakle, Zagreb više nije moj. Njihov je. Tako kažu. Tako se deru.
Sad pijem kavu i razmišljam. Možda i nije sve tako crno, možda sam ja u krivu. Možda sam samo star, možda staromodan, pa ne kužim te trendove.
Ne kužim frajere kaj nose svijetlo zelena odijela. Ne kužim ni pretile gospođe što gradom hodaju u bijelim, dva do tri broja manjim tajicama. Ne volim ljubičaste automobile. Ni obiteljske kuće ofarbane u crveno. Dakle, stvar ukusa.
De gustibus non est disputandum.
Jer posve sigurno je bucka stajala pred ogledalom, vrtjela se u bijelim, daleko premalim tajicama pred ogledalom i zadovoljno otišla u grad. Ona je sebi lijepa. Još su stari Rimljani mudro zborili De gustibus non est disputandum.
Meni taj pompozno najavljivani ficlek moga grada na kojem su narisane mačke, da prostite, nije lijep.
Stvar je ukusa. Naravno da ću radi izjave da mi to nije lijepo, biti izvrgnut verbalnim napadima onih kojima je to lijepo. Ljudi imaju zadatak. Pa neka ga rade. Meni i dalje neće biti lijepo. Ni barikade koje liče na novo ofarbane zgrade koje kreteni odmah unište nečime što svakako nisu grafiti.
Ako Zagreb mora imati pješačku zonu u centru, dovoljno je bilo staviti znakove, pandura na početku i za desetak dana više zabuna bilo ne bi. Betonske barikade, mačori narisani na cesti. Too much. Za moj ukus.
Ispijam šljuk kave. Pa misli lete dalje. U glavi mi odzvanjaju riječi dragog Viktora koji s neskrivenim oduševljenjem priča o ljepotama Italije iz koje se upravo vratio. Gledam mu usne, gledam kako s užitkom priča o talijanskim vinima. Kao da osjetim buke vina, tako slatko priča. Nisu to riječi tipa kojem je i Ribar dovoljan za punu sreću. Ne, nipošto. Čovjek koji u vinu uživa, a ne cuger s periferije.
Ne kužim ni da sam danas bio najstariji u tramvaju u kojem su sva sjedala zauzeta guzicama mladih ljudi što revno gledaju u mobitele ili mrtvi ladni gledaju kroz prozor, zvjeraju po tramvaju. Gledaju i u mene. Bez imalo grižnje savjesti, nitko od njih nije rekao: Sjednite, gospodine stari. Tako smo mi radili kad smo bili mladi. Puno prije no što su dreknili Zagreb je naš.
Nema više Zafir Hadžimanov, zet s Kolonije.
Nema više, onih situacija iz tramvaja Ljudi pa ona me gleda, ona se smiješi u stvari, ustaje prilazi, kaže, sjednite gospodine stari.
Jer, Zagreb je naš samo povik veselih sektaša okupljenih oko Tomislava Tomaševića, a valja priznati da je Zagreb davno izgubio dušu. Puno prije Tomaševića. Ostali su samo bartljci. Koji će nestati ovom vladavinom. Ugušit će se u smeću, u nesposobnosti. U neznanju.
Gradsko sam dijete, nenaviknut na neke velike poljoprivredne radove. Davno sam shvatio da sam potpuni antitalent, dibidus za kopanje, štihanje, okopavanje, plijevljenje. Shvatio sam vrlo brzo da mi pri pokušaju toga, ruke smetaju. A nemrem bez ruku. Pa ne kopam vrt, ne štiham. Ali imam voćnjak, imam i maslinik.
Dosljedni u nedosljednosti
E oko toga se volim petljati, naučili me kako se orezuje, dovoljno dobro da nakon rezidbe moje voćke i moje masline rode.
S tugom sam danas gledao ona nekakva žgoljava stabla upiknuta u jutene vreće što stoje na sred crveno ofarbanog asfalta. Jebate, pomislio sam, pa ovi koji se hvale bicikliranjem, stavili su te gadne jutene vreće s bez duše upiknutim drvećem, na biciklističke staze. A hvastaju se bicikliranjem. Dosljedni u nedosljednosti.
Ne kužim se ja previše u te nekakve zelene politike, onak, nekaj maglovito znam, nisam ekspert, ali mislim da ovo i nema veze puno s time, pa ako se sadašnja garnitura bez ikakvog radnog iskustva usudila preuzeti vođenje grada, onda se i ja usudim brbonjati o svom gradu.
Stabla bez duše ubodena u jutene vreće, protuprirodan su blud. Stablu treba zemlja, treba sloboda, ko što trbuhu treba sloboda kad pojedeš dva tri tanjura graha, pa onda diskretno otkopčaš hlače i čekaš da počne oslobađanje.
Drveće ubodeno u vreće, podsjeća me na filmove o mafiji i tipove s nogama u lavoru u koji je naliven beton. Betonske čizme. Ali Tomašević nije Marlon Brando. Vjerojatno i u Zrinjevcu znaju da drveće koje su tamo dovukli preživjeti neće. Ne znam jesu li koga upozoravali. A i da jesu, nema vajde, ekipa je to koja ima odašiljač, ali nema prijemnik.
Ono, kad u startu nemaš perspektivu i osuđen si na smrt pic.twitter.com/sUnGaipRu8
— Spectator (@SpectatorHR) September 28, 2023
Svakom je jasno da je to jadno drveće osuđeno na sušenje i skapavanje na zagrebačkom asfaltu na sred biciklističke staze. U ulici koja je sad pješačka zona. Danas je tu. Sutra ga odvuku pet metara dalje. Da razbiju monotoniju.
Pa će bit kao u pjesmici Kad bi drveće hodalo.
Živim šest desetljeća u Zagrebu, s desetak godina prekida zbog života van države. Gledam sve ovo. Nakon svega ovoga, nakon svega što se događa sa Zagrebom, pitam se samo jedno.
Jer drugih pitanja ja nemam. A i na ovo pitanje, ja odgovor znam.
Volite li vi dame i gospodo Zagreb? Volite li ga ljubavlju Šenoe, Matoša, Holjevca?
Ili vam je Zagreb samo sisa za povlačenje novca?
