Gospodin Dragec i gospoja mu Katica su u frci.

Prodaju stan, znate ono, lijepo uređen stan u centru grada, dvije spavaće sobe, dnevna soba, kuhinja, pa nabraja špajze, hodnike klime kurce palce. Cijena sama sitnica. I opale cijenu.

Cijena čak nije ni previsoka, pa mu telefon neprekidno zvrnda. NI pišat ne stigne, cijeli dan trči do telefona proklinjući Katicu koja je oglas predala i nije stavila broj mobitela nego telefona.

Kraj telefona komad papira na kojem su napisana imena s datumima i satima. Popis ljudi koje je naručio, a koji bi željeli pogledati stan.

A stan je onako u finom kvartu. Nalazi se u neposrednoj blizini NSK.

Od kako je nove vlasti u Zagrebu, kad god pogleda kroz prozor dnevne sobe, zbog količine speća pred kućom, pomisli da je u Napulju, pa se naginje kroz prozor, poput Selme, ne bi li ugledao Vezuv.

A Vezuva nema. Nula bodova. Naja.

To je samo smeće naše svakodnevno.

Tri nakrivljena metalna kontejnera i tri plastična kontejnera, model visoki z rupom trebali bi stajati pod prozorom, ali uglavnom se ne vide. Zatrpani smrdljivim razdrapanim vrećicama od smeća, svih boja i svih trgovačkih lanaca. Od kiše raskvašene kartonske kutije, ostaci hrane. Neizdrživ smrad svakog dana.

Točnije, skoro svakog dana.

Pažljivim promatranjem i praćenjem ustanovio je, da svaki puta kad na parking NSK uplovi veličanstvena crna flota beskrajno skupih veličanstvenih limuzina, to smeće nekim čudom nestane.

Srce mu je zaigralo od sreće kad je shvatio i povezao detalje za koje je mislio da su slučajnost.

Prvo je saznao da ova crna flota veličanstvenih i beskrajno skupih limuzina nije vozni park nekakve mafijaške organizacije, poput onih kakve gleda u filmovima kad se skupljaju mafijaški šefovi, pa ih nauljeni šoferi čekaju odbacujući čikove po asfaltu. Ne to nisu talijanski mafijaši, ovo su naši.

Shvatio je, ovo je vozni park Vlade Republike Hrvatske. A od Katičine sestre mali ima curu koja ima sestru a ona radi nešto u Vladi. Dugo su je nagovarali, podmićivali sitnim poklonima tepali joj i laskali, poput pubertetlija kad laska curi nadajući se umoku. Sve dok nije pristala javiti im datume kad će se opet pojaviti veličanstvena ccrna flota beskrajno skupih automobila na parkingu pred njihovom kućom. Ne mafijaška nego Vladekova. Vladina.

Da bi sjebničili i sastančili u NSK. Jer im je tu veličanstvenije. Osjećaju se poput božanstava.

Svaka dva tjedna mala nazove u isto vrijeme i samo kaže datume i sate. I poklopi slušalicu.

Onda gospodin Dragec krene na posao.

Naziva ljude s liste i obavještava ih o datumu. Ne atentata na Vladu, puj puj, nego o danu kada će moći doći pogledati njegov stan. Razbaco ih je u terminima ko đubre po livadi, svaki pola sata jedan.

A počinju već od sedam ujutro.

Jer zna.

Svakodnevno smeće, planine smeća od kojih se ne vide ta tri naherena ružna kontejnera, ni ona tri model visoki z rupom, stajat će ponosno na svojim mjestima. Na kao polizanom asfaltu. Bez ijednog papirića na podu, Sve pometeno. Kao da su sada dovezeni.

Pa će stanari gledat, kako je sve čisto, kako je lijep pogled prema Novom Zagrebu, prema HRT-u. I čuditi se kako je sve čisto. Za ne povjerovat. Pa Zagreb se kupa u smeću, a ovdje ni papirića na cesti. Još će im dati i stručak nabranih makova što rastu pod prozorom.

I prodati će stan. Taj čas.

A poslije, nek se jebu. Nek prate kretanja na parkiralištu i nek prodaju dalje. Njega se ne tiče.

On je prodao kad je bilo čisto.

Jer Faraon ne voli vidjeti smeće.

Ima ga posve dovoljno oko sebe.