Dvadeset i dvije godine. Taman sam se oteo roditeljskoj kontroli, barem sam tako mislio. I roditeljskoj brizi.
I to sam mislio.
Ali sam se zajebao. Štogod da sam napravio, oni su imali svoje mišljenje. Koje su bezrezervno iznosili, razgovarali, objašnjavali, tumačili, uvjeravali.
Nekad se to zvao odgoj, a to se danas zove radili s djecom.
Moji roditelji nisu radili sa mnom, osim kasnije oca, ali ja sam radio s njime.
U poduzeću.
VEZANI ĆLANAK
Dvadeset i dvije godine.
Sjećam se kao da je bilo danas, zafrkancije na faksu, gledanje komada, koncerti, košarica na obližnjem igralištu, izleti u Trst svako malo, stopiranje. Našlo si i vremena za učenje.
Dvadeset i dvije godine.
Rođen nakon rata, kojeg nisam ni osjetio, koji je završio prije mog rođenja.
Uživali smo u miru. Punim plućima. Bili smo nekakva naša inačica flower power generacije, koja je već polako bila na izdisaju.
Dvadeset i dvije godine.
On je samo jedan, prezime mu je Bezuk, možda sam krivo pročitao, možda je ipak Bezum. Ili je ipak Breivik?
Uzmeš iz ormara očev kalašnjikov, kojeg otac redovito čisti svake nedjelje nakon mise, prije odlaska u kladionicu, podmazuje ga brižno i tepa mu Kalaš.
Kalaš je tvoj stariji brat. Oduvijek je u ormaru, otac te upoznao s njime kad si bio sasvim mali, jedna od prvih riječi koje si znao profrfljati bila je ime tvog starijeg brata, Kalaš.
Rukovao si Kalašem, majstorski, od najmanjih dana.
Za rana si naučio da Kalaš ima samo jednu ulogu. Ubijati Srbe.
Educiraš druge o tome, pišeš na Fejsbuku kad bih ja imao, da mogu tako skidati Srbe.
Jer je šteta da ti braco stoji u ormaru, podmazan i sjajan, a neiskorišten.
Šuti godinama, a želi bi progovoriti.
Zašto ne rastjerati tamu da nam jutra svanu, kako je pisao na Fejsbuku, citirajući divne Thompsonove stihove koji pozivaju na pokolj.
Onda je shvatio.
Hora je.
Došlo je vrijeme. Uzeo je starijeg brata, voljenog Kalaša, odvezao ga u šetnju.
Jer je došlo vrijeme da se skidaju Srbi.
Policajci su stajali pred Saborom, cvokotali u hladno i maglovitom zagrebačko jutro.
Onda je progovorio braco.
Resko i oštro kao kad kevće hijena, odzvanjali su rafali, jeka kojih se odbijala od Ustavnog Suda, Sabora, Crkve svetog Marka.
Znate li da kad pucate u čovjeka, svaki puta čujete kako ga metak pogađa?
Baš onako kako je slušao u pričama starijih.
Srpsko meso drugačije zvuči kad se buši pancirnim mecima 7,62.
Srba naravno nije bilo. Samo nedužni policajci.
Zvuk je toga jutra bio čudan, ne onakav kakav mu je opisivao Kalašev i njegov otac.
Dvadeset i dvije godine.
Rođen tri godine poslije rata, a s ratom u glavi. Ratom u krvi. Bratom u ormaru.
Sjeban u duši. Sjeban u obitelji, sjeban u odgoju.
On je samo jedan, prezime mu je Bezuk, možda sam krivo pročitao, možda je ipak Bezum.
Ili je ipak Breivik?
Koliko takvih luđaka još ima među nama?
Ne mislim na te balavce, nego na roditelje koji su im usadili mržnju…
