Kako je propao rokenrol je omnibus komedija iz 1989. godine.
Film se sastoji od tri dijela: Od izvora dva putića, Nije sve u ljubavi (ima nešto i u lovi) i Ne šalji mi pisma.
Piše danas Nacional: Premijerski kandidat i šef SDP-a usred afere spornih srpskih diploma kakvu posjeduje i njegova supruga, oklijeva predočiti njezin studentski indeks i ostale detalje o studiju, što ozbiljno prijeti njegovoj političkoj karijeri
Često navratim na web stranicu Nacionala, ne bih li vidio što se događa, kao što i pregledam desetine portala svakog dana.
Dakle, ja se s naslovom ne slažem, ali baš ni malo.
Uopće u ovom trenutku nisu bitne činjenice, odnosno je li gospođa Grbin stekla diplomu ovako ili onako.
Od izvora dva putića
Pred otprilike godinu dana Peđa Grbin krenuo je u pohod. Čišćenje članova SPD-a, nekad se u vrijeme Tita to zvalo diferencijacija, a sada naprosto čišćenje neistomišljenika. Jer SDP koji svojim Statutom dozvoljava i frakcije, ne trpi drugačija mišljenja koja se razlikuju od mišljenja Peđe Grbina, kojeg sam jednom poistovjetio s referentom za opće poslove u općini Funtana. A taj Statut je inače napisan da je predsjednik stranke vjerojatno smjenjiv, jednako kao što je vjerojatno da bih ja pješice došao do Mjeseca za tri dana. Izbacivanjem nepodobnih neistomišljenika, SDP je u Saboru postao treća stranka, druga opozicijska, jer su izbačenici osnovali stranku koja ima više zastupnika nego “pročišćeni” SDP.
Karijeri Peđe Grbina naprosto ne može naštetiti ništa. Jer on karijeru i nema. Ima prošlost, Milanovićevog miljenika, čovjek koji je milošću predsjednika stranke postao saborski zastupnik, te se godinama šuljao Saborom, ugodne dikcije, pristojan, čovjek s manirima.
To je fasada Peđe Grbina. Partijskog aparatčika koji je prošao partijsko sito i rešeto da bi se pojavo u vidokrugu tada partijski svemoćnog Zoke. Pričaju mi da je SDP u Istri raspušten dobrim dijelom radi djelovanja Peđe Grbina. Onako velik, ogroman, ulijeva neko strahopoštovanje, sve se nekako nadaš da će biti nešto od nečega što on obeća. Sjećam se situacija od pred nekoliko godina, kada je u nekim kriznim situacijama u unutarstranačkim previranjima zauzeo decidirani stav, savjetovao kako dalje, a kada bi bila sjednica predsjedništva na kojoj se o tome odlučivalo, u kojoj je njegov glas trebao biti jezičak na vagi, naprosto se nije pojavio.
Tada sam izjavio da je meni to pičkasto, pa sam nedugo nakon toga izašao iz SDP-a. Doduše, ne radi njega, ali…
Redovni čitatelji znaju moju definiciju SDP-a: SDP je politička stranka koja se naprosto je želi baviti politikom. Realno gledajući, izuzeci su Mirela Ahmetović i Mišel Jakšić i vjerojatno razočarani Kolar, a i marginalizirani Mladen Kešer. Svima ostalima, boravak u stranci služi samo jednome, zadovoljavanju svojih osobnih ambicija. Nije ni malo slučajno, da svi ovi pobrojani imaju svoja zaposlenja u kojima su vrlo uspješni.
Ne znam jesti li ikada pažljivo pročitali bilo koju izjavu Peđe Grbina, ili poslušali je na radiju ili televiziji. Njegove izjave zvuče tako poznato. Ponekad mi se učini da znam što je slijedeća rečenica. To je naprosto zato jer on samo prepričava ono što ste pročitali u novinama, ili čuli na radiju ili televiziji. A koga zanima ponavljanje onoga što smo već čuli ili pročitali?
On ne nudi ništa, ništa novo, ništa catchy, ništa nakon čega bi se novinari takmičili tko će prije objaviti neku rečenicu koja vrišti, kao naslov.
Nije sve u ljubavi (ima nešto i u lovi)
SDP želi biti ozbiljna stranka, naredali su u tajništvo diviziju ljudi, od kojih istinski poštujem Mirelu Ahmetović i Tonča Restovića, Vedrana Babića tu ne računam, on je drag i pošten čovjek, a ostalo, to bi moglo u nekom od poduzeća u kojima sam ja radio, voziti viličar. Ali samo onaj ručni, nipošto motorni, da štogod ne pokvare.
To su vječiti tamburaši, članovi nečega, nekakvih tijela, odbora i svih tih kuracapalaca. Ljudi van života, koji svojim radom za pizdu ladne vode u životu zaradili nisu. Ljudi koji ne donose odluke, ljudi koji ne kreiraju ništa osim recikliranja i prožvakavanja ideja. Ljudi koji čak nisu o nečemu imali krivi stav, pa ga branili strasno. Jer, dobrih stavova imali nisu. I svi oni povlače dobru lovu koju godinama, desetljećima sišu iz državne kase.
Predsjedništvo stranke ne bih ni komentirao, samo da napomenem da poštujem drugaricu Bibi. Ona stara poslovica , Pala knjiga na dva slova, oživotvorila se u predsjedništvu SDP na dva slova. Bibi.
I kad se uzme cijela ta ekipa, logično je da im je predsjednik čovjek bez ikakve karizme, bez ikakve ideje, bez mota, poteza.
Ne šalji mi pisma
Pa se ja pitam, što uopće može naštetiti čovjeku bez karizme, bez političkog poteza, bez trenutka eksplozije? Ma da baci atomsku bombu, ni to mu naštetilo ne bi. Jer, Peđi osobno ne može naštetiti ništa, a bombu je ionako bacio, razorio SDP, neselektivnim isključivanjem članova.
Članovima SDP-a ionako nije ništa jasno. Pa im ne treba ni govoriti, jer krumpiri se na beton ne siju, nikada. Nije im potrebno ni pisati. A i nemam srca govoriti da im ako nešto hitno ne poduzmu, ionako nema budućnosti.
