Prvi maj, praznik rada te 1998 dočekao sam u Grazu. Bilo je dosta posla, a na jedan dan mi se nije išlo u Zagreb.
Pitao sam, kako se slavi Prvi maj u Austriji. Jer i tamo je Prvi maj državni praznik. Odlučili smo se družiti u gradu, kakav je običaj, mi kolege s posla. Kašljucajuči značajno, kolega Hans mi je rekao da je u takvim slučajevima službeni dresscode firme ne obavezan, ali uobičajen.
Izašao sam u grad, svečano odjeven, tamne lanene hlače, tradicionalni austrijski trachten sako koji nije imao ogromne jelenje rogove umjesto dugmadi. Ovratnik tradicionalno zelen na stražnjoj strani. No, recimo, bio je to elegantni trachten, što sam ga danima birao. Šešir s fazanovim perom nisam nataknuo.
Prošetao sam do centra. Tamo me čekalo nekoliko kolega s posla s obiteljima. Svi muški odjeveni u trachten, a gospođe im u dindrlice.
Šetali smo gradom, polako, uživajući u ugođaju, razgovoru, glasno se smijući mojem gestikuliranju, lijep dan, lijep grad, na svakom koraku sviraju kapele, ne preglasno, štandovi koji nude perece i pivo.
Puno cvijeća, na sve strane. Festival radosti i dostojanstva istovremeno.
Sjeli smo u jedan od restorana, ručali, plaćali smo naravno getrennt, nisu dozvolili mojoj razgaljenoj balkanskoj duši da se razmaše i da platim sve, valjda su se bojali da će kad-tad morat vratit rundu. Nisu dali da platim ni šnicle ni nudelusppen, a ni pivo.
Sve mi se činilo baš gospodski. Možda i malograđanski. Ali dostojanstveno i ponosno. Da, to je pravi izraz.
Onak, malo mi je vuklo na K&K.
[blockquote align=”left” author=”Vječno pitanje”]Koliko je zabušanata, uhljeba za koje su radna mjesta izmišljana, koliko li je tu jebivjetara u općinama, agencijama, županijama, ministarstvima?[/blockquote]
Unekoliko se razlikovalo od proslava Prvog maja koje smo znali imati u selu gdje mi je imanje. Pripremamo se danima, a onda na Prvi maj ujutro odemo u nekakvu lovačku nadstrešnicu u šumi, roštiljamo, deremo se ko jarci i napijemo ko stoka. Pa se ne sjećamo ničega, a najmanje kako smo došli doma. Drugi dan, koji je također bio praznik, služio je za ispijanja ogromnih količina tableta protiv glavobolje zalivenih s nekoliko hektolitara vode. A ako bi tko spomenuo vino, samo bih bolno zaječao.
Nekada je bila država radnika i seljaka. Skoro da se i ne sjećam nekoga tko je bio nezaposlen, osim naravno gospona Viktora koji je po zanimanju bio trut i neradnik, pa se posve javno hvalio da je on domaćica, a da njegova žena privređuje za obitelj.
Ljudi su radili, išli na posao, grbili se. Nije bilo lako. I onda dođe Prvi maj – praznik rada. Dva dana predaha ljudima izmučenih poslom, još ako se moglo spojiti, idealno za napuniti baterije. Pa opet rintanje.
Danas je Prvi maj
Danas je Prvi maj. Koji stjecajem okolnosti pada nakon vikenda, pa se spojilo samo, bez akrobacija u spajanju.
A što znači, realno znači Prvi maj današnjim generacijama radnika?
Hrvatska ima 120.000 nezaposlenih. 160.000 studenata. 1.228.274 umirovljenika. Oko 460.000 učenika. Oko 180.000 djece predškolskog uzrasta. Ukupno oko 2.150.000
Zaposlenih ima 1.586 438.
Koliko je u toj brojci zabušanata, uhljeba za koje su radna mjesta izmišljana, koliko li je tu jebivjetara u općinama, agencijama, županijama, ministarstvima?
Kad ne bi dolazili na posao, ne bi se ni osjetilo, osim na smanjenim računima za telefone, struju, vodu.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON GALERIJE
I onda, tko ima moralno pravo slaviti Prvi maj, praznik rada?
Malo njih ima moralno pravo slaviti Prvi maj. Puno premalo.
Oni koji svakoga dana rade devet, deset, nerijetko i dvanaest sati, koji dolaze kući umorni kao da su kopali, bez volje za jelom, samo spadaju s nogu od umora.
Oni će slaviti Prvi maj, praznik rada?
Ili će samo iskoristiti taj jedan dan da se bar malo odmore, da tupavo gledaju u jednu točku. Da ne rade. Njima je praznik svaki trenutak kad ne rade. Kad ne čuju nikoga. Kad ne vide nikoga. Samo da imaju jedan dan mira.
Njih ne predstavlja nitko.
Nikoga za njih briga nije.
Za njihova prava ne bori se nitko.
Njihovi predstavnici ne kenjaju svakoga dana na televiziji i radiju o kolektivnim ugovorima, o pravima, o željama slušatelja lake muzike.
Jer nemaju svoje trutove koji ih predstavljaju.
Oni nemaju svoje Krešimire Severe, Mladene Novosele, Vilime Ribiče.
Oni neće staviti fućkale u usta i puhati u njih do iznemoglosti i ponosno, odjeveni u prigodno odštampane majice s nekakvim blesavim sloganom, stupati iza žifčanih bubnjara od Trga bana Jelačića do Maksimira ne bi li se nažderali graha đaba.
Razlog za proslavu Prvog maja, praznika rada, kao što vidite ima jako malo ljudi. Radnika. Onih koji svojim radom hrane sve one prije nabrojane.
A ti ostali Prvi maj nesmetano slaviti mogu, mogu i popiti, pa se na poslu sutradan dobro odmoriti.
Od proslave Prvog maja. Praznika rada, kojeg oni s veseljem slave.
A njima Prvi maj čestitati neću.
