Jednom davno, pisao sam, ne tužno, nego posprdno, o gospodinu Kuzmi Tomašiću. Načelniku općine Smokvica na Korčuli.
Ma nije prošlo ni nekoliko dana, shvatio sam da je članak svinjarija, da sam nagužen od strane zlonamjernih informatora. Pa sam napisao novi članak i ispričao se tom mladom čovjeku, koji je odličan načelnik, vrijedan čovjek koji vodi i svoje gospodarstvo, vrlo uspješno.
Malo je vrijednih ljudi u SDP-u. A tih poput Kuzme nema više od pet-šest. Sreli smo se jednom na benzinskoj stanici, u kafiću, na Brinju. 2019 godine, neko vrijeme nakon što sam mu nepravu učinio, nekako u sred hajke koju je SDP vodio protiv mene, blesasto pokušavajući otkriti moj identitet.
Koliko mi je poznato, desetak ljudi bilo je optuženo da su Spectator.
Ni malo problema nisam imao, ni malenu dilemicu nisam imao. Predstavio sam mu se. Jer sam znao da je pošten i častan čovjek.
I danas je gospodin Kuzma objavio status na FB.
Pozdravlja se sa SDP-om, strankom kojoj je pripadao, koju je gradio petnaest godina. Odlazak čovjeka radi kojeg ljudi moraju šešire nosit.
Njegov odlazak na Ibleru neće ni primijetiti. Tek će neznana ruka klikom miša promijeniti njegov status od član u bivši član.
Jedan čovjek manje.
Ali nikada nisu svi bili isti. Neki su ljudi, a neki su veliki ljudi. Niti su svi članovi isti. Nemaju više ljudi poput Kuzme. Otišli su. Razočarani onim u što se SDP pretvorio.
U SDP nije još sletio golub pismonoša koji bi im to rekao. Ne znaju da su mrtvi, nitko im to još nije rekao.
SAD ADIO
2007. godina, kasna jesen, prvi put sam kročio u prostorije SDP-a u Splitu s namjerom da postanem dio ekipe Foruma mladih. Tadašnji predsjednik Čepo kad me vidio prvo što mi je rekao: ispuni pristupnicu, ali zapamti : ako nešto očekuješ od foruma ili stranke odmah otiđi. Sada nakon 15 godina donio sam tešku odluku i od danas više nisam član SDP-a. Možda su došla nova vremena, možda su došli novi ljudi, možda je samo problem u meni, ali je činjenica da smo postali stranka gdje članovi nemaju volje ili znanja:
– čekati mladež HDZ-a da slijepu plakate pa ih onda odlijepit i na njihovo lijepilo slijepit svoje
– provesti cijeli dan na štandu i podijelit bezbroj materijala
– obići bezbroj poštanskih sandučića sa letcima
– smislit kreativnu akciju ili performans koji će „probit“ i nacionalne medije
– odradit bezbroj volonterskih sati u kampanjama…
Ali umjesto toga postali smo ZOOM stranka, stranka gdje bi svi sve radili preko ekrana, gdje se bojimo zaprljati ruke, gdje većina nema pojma kako izgleda radna roba ili kombinezon.
Ali zato proglašavamo velike uspjehe kad osvojimo 5-6%, kada osvojimo 2-3 vijećnika, kad s nekoliko vijećnika istrgujemo čelna mjesta…
Jednostavno ovo više nije mjesto za mene…
Vrijednosti socijaldemokracije i dalje nosim duboko u srcu kao i sve divne ljude koje sam upoznao kroz stranku…
P.S. možda sam u krivu, možda sam u pravu ali ni sada kao ni 2007. ništa ne očekujem od stranke
