Čitate li Marinov blog?
Vjerojatno ne, a ja vam tome nisam kriv.
Ni malo.
Blog je to koji bilježi razmišljanja Marina Knezovića, čovjeka za kojeg sam u nekoliko navrata napisao da je svakako jedan od najvećih SDP-ovih intelektualaca.
Stvarno je bio, ali više nije.
Kao intelektualac shvatio je da je SDP pretposljednje mjesto na svijetu gdje bi trebao biti.
Odma prije HDZ-a.
Izašao je pred godinu dana, pisao sam o tome.
Prešao je u Mrsićeve Demokrate.
Mrsić tiho i dosljedno radi dobar posao.
Skuplja pametne ljude, profilirane stručnjake, staložene, uspješne u svom poslu, te formira Demokrate u jednu stranku koja svakim danom dobiva na većoj važnosti.
U kratko vrijeme postojanja stranke, u stranci su se našli i Marin Knezović, i Bartol Šimunić, internetski čarobnjak Milanovićeve pobjede, Spomenka Avberšek legenda sindikata još iz vremena kada su ljudi sindikatima vjerovali, Bojana Hribljan, dožupanica BBŽ-a, Sandra Cerjanec, mlada poduzetnica iz Bjelovara, vrijedni i agilni, u svom poslu vrlo uspješni Matija Ladić, Aleksandar Horvat, bivši kandidat za gradonačelnika Velike Gorice koji je vrlo samouvjereno napustio siguran i miran posao na državnim jaslama i otputio se u poduzetničke vode.
Tu je i mladi i uspješni poduzetnik Ivan Lukež iz Istre.
Skupina je to izgleda vrijednih i pametnih, a politički neistrošenih i nekompromitiranih ljudi odanih ideji ljevice.
Stranka intelektualaca i praktičara.
Ljudi iz realnog života, koji nisu seronje iz nekakvih komiteta, guzičari koji se trpaju na liste.
Toliko različita od SDP-a.
Marin je očito u dobrom društvu.
Marinov blog nije štivo koje čitate u tramvaju dok se drmusate nakon što ste se dočepali sjedalice.
To je štivo koje zahtijeva mir. Tišinu.
Onda ćete osjetiti blagi smiraj dok uživate u njegovim tekstovima.
I prepustite se milovanju Marinovih razmišljanja.
Otvorit će vam se drugi svijet, vjerujte mi.
Probajte.
Ovih dana svi likovi, koji su nekakvi wannabe analitičari, imaju svoje mišljenje o netom održanim izborima.
Pa se tu trabunja po televizijama koliko je tko dobio Škorinih glasova, pazi sad, na tajnom glasanju, kao da su Škorini glasači imali glasačke listiće na kojima je bilo napisano Š, ili barem Moj narod.
Špekulira se postocima, 32% dobio Milanović, 61% dobila Kolinda, 7% su bili nevažeći Škorinih glasača.
Ljudi moji, ja shvaćam da vi morate sjedit pred kamerama i kenjat budalaštine, ali dajte nemojte vrijeđat inteligenciju građana.
Odakle vam postoci strukture glasača, ako je glasanje tajno?
Jebem i vas i vaše znanje i sve one papke koji te brojke kasnije citiraju i prenose.
Nitko od tih šupaka se nije sjetio jedne, samo jedne rečenice, koja oslikava strategiju na izborima.
„Ako hoćeš pobijediti, ne smiješ izgubiti“
Jer, trebalo je čitati pravu literaturu, Alana Forda.
A sada vas ostavljam, da se zavalite i da pročitate što o izborima piše Marin Knezović u svom blogu.
Problemi kandidata
Govoreći o izborno porazu predsjednice Republike Hrvatske mediji i, često samopomazani, politički analitičari njegove uzroke traže u razdoru unutar vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, neprijateljstvu medija kao i desno usmjerene javnosti koja joj je, po prirodi stvari, trebala biti sklona. U ovom postu ne bi raspravljao o izbornom neuspjehu predsjednice. Ovdje bih se pozabavio izbornim uspjehom Zorana Milanovića.
Nije li Milanović imao iste ili slične probleme poput odlazeće predsjednice?
Podrška koju je uživao Milanović, barem što se tiče najveće stranke koja je stala uz njega, a to je SDP-a, bila je u najmanju ruku dvojbena. Konačno, za najveći dio nove stranačke elite koja se ustoličila po odlasku Milanovića s mjesta predsjednika stranke, ovaj je bio dežurno strašilo. Ovi ako već nisu priželjkivali Milanovićev poraz u najmanju su ruku prema njegovoj kandidaturi bili ravnodušni. Zapravo mnogima je zaista bilo svejedno. Ako Milanović pobjedi definitivno su se riješili njegova stranačkog utjecaja. Ako pak izgubi to će biti samo još jedan argument u prilog njihovoj tezi o Zokiju kao rođenom luzeru.
Bio sam prisutan na prvom predizbornom skupu Zorana Milanovića u Tvornici kulture u Zagrebu. Ne mali broj tamo prisutnih esdepeovaca odbio je pljeskati kandidatu koga je podržala njihova stranka sjedeće prekriženih ruku. Kako je tijekom kampanje rasla podrška Milanoviću u javnosti tako mu je rasla i podrška u SDP-u. Na kraju su oni „skrštenih ruku“ postali veseliji od svih ostalih na spomen moguće pobjede navedenoga na predsjedničkim izborima. Ništa tako efikasno ne mijenja mišljenje pojedinca kao primamljiv miris pobjede. Tako da je pri kraju kampanje Milanović zaista uživao gotovo jednoglasnu podršku SDP-a. Čak i u ovakvoj situaciji bila je zamjetna, u pobjedničkoj večeri izabranog hrvatskog predsjednika, odsutnost nekih stranačkih veterana poznatih po zategnutim odnosima s Milanovićem.
Bilo je i puno kalkulacija i u nizu manjih stranaka u kojima je taština njihovih malih bogova imala važnu ulogu. Konačno su ipak podržali Zorana Milanovića jer, kako je to kristalno jasno objasnio Radimir Čačić, iako on im znatan utjecaj na glasače svojih Reformista oni bi Zokija podržali što god on rekao.
Da ne govorimo i o vrludanju bivših predsjednika Republike iz redova lijevog centra i njihovom koketiranju s Miroslavom Škorom.
Posebna poglavlje predstavlja (ne)sklonost medija. Smatram kako ni jednog političkog kandidata mediji nisu tako jednodušno dočekali „na nož” kao Zorana Milanovića. Ovi su gotovo jednoglasno zavijali o Milanoviću kao „najgorem premijeru u povijesti”, lijenčini, bahatom pozeru, odnosno kako bi Index rekao „štetočini”, terminu koji je zdušno preuzela kako medijska desnica tako i ljevica. Više o tome sam pisao u jednom svom postu pa bi temu medijskog „hejtanja” sve na ovih par rečenica.
Kao razlog poraza predsjednice navedeno je i fragmentiranje desnog glasačkog tijela. Što bi tek Zoran Milanović trebao reći? Kao manje, više izgledni konkurenti Zokiju za hrvatske ljevičarske, centrističke i liberalne duše paradirali su i Miroslav Škoro i Katarina Peović i Dejan Kovač i zloglasni Mislav Kolakušić pa i nesuđeni, satirični avatar Milana Bandića, Dario Juričan. Ivana Pernara ipak ne bih spominjao…
Tu je bilo i vrzino kolo PR stručnjaka, političkih analitičara i sličnih nekromanata koji su pričali kako je izgledno da Milanović neće ni u drugi krug. Pobjeda navedenog u drugom krugu? Nema teorije! I sve to podgrijavano brojkama i slovima raznih anketa, „istraživanja”, uvida astralnim okom i sl.
Dakle, Milanović se suočavao sa sličnim, ako ne i gorim problemima od onih predsjedničinih. Usprkos tome predsjednik u dolasku je pobijedio. Zašto? Zato što Zoran Milanović zapravo nije ni bezobrazan, ni bahat. Možda možemo samo govoriti o niskoj razini tolerancije prema gluposti. Na besmislene izazove nam rezona odgovarati. Madžar i Jović su samo karikaturalni oblici agresije kojoj je Milanović bio izložen. Usprkos mreži jeftinih provokacija Milanović je inzistirao na vlastitim temema i sadržajima.
Svega toga je budući predsjednik svjestan. Uvjeren sam kako će tako i ostati.
