Gdje god se možemo, poseremo se.
Hrvati su protočan narod.
Ko Tiki bojler.
Koliko uđe, toliko izađe.
Seremo gdje stignemo.
Ko vidre.
Zaseremo sve. To nam je sveti običaj.
Zasrali smo industriju, zasrali smo milijarde naše love, koje smo dozvolili posrancima da ih pretoče u svoje džepove.
Zasrali smo i državu, koja je po prvotnom planu Šime Đodana trebala postati Švicarska, a od svega toga je ostalo samo da se Švicarci rugaju nam Hrvatima kakvu predsjednicu imamo.
Imali smo nekada i plavo more.
Kurčili se plavetnilom, razvedenom obalom, tisućama otoka.
Pa su ponosni Splićani, sjedeći ispod palme na rivi, pogleda uperenog prema Prvom Braču zadivljeno govorili „Ko to more platit?“.
Davno je to bio kada to niko nije mogao platit.
Nasrali smo kubične kilometre betona po cijeloj obali, lokalni šerifi i njihovi jarani gradili su kuće u moru, nekakva čudna cajkaška arhitektura zavladala je ovim prostorima.
Obalu smo sjebali.
Otoke ispraznili, onim mazohistima koji se i dalje unatoč velikom trudu vlasti, ne žele preseliti na kopno, zagorčavamo život svakoga dana.
Sustavno, ponekad i zadivljujuće ogavno.
Svake godine održava se fešta koja se zove Dani malostonske kamenice.
Mali Ston, misto koje je poznato prije svega radi stonskih kamenica, odlučilo se da prostite posrati u svoje kamenice, pa ih onda valjda prodavati vama i meni.
Tako su revno srali u kamenice, da je ovogodišnja priredba Dani malostonske kamenice odgođena.
Jer su kamenice bile pune govana.
Doslovce.
