Nad prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati
Nad prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Kako godine prolaze, sve češće se prisjećam propuštenih prilika koje su mogle značajno promijeniti moj život. Odvagujem sada, s vremenske distance dvoje odluke, moram priznati zadovoljan sam tadašnjom procjenom. Pa niti ne žlim. Ne žalim čak niti zbog ponuđene stipendije za studij u Njemačkoj, a ponuda je sadržavala i obavezujući desetogodišnji rad u velikoj njemačkoj firmi.
Ne žalim niti što nisam pretrčao, u vrijeme kada su mnogi moji partijski drugovi, a Boga mi i drugarice, lomili noge trčeći u krilo partizanskog generala s debelim socijalnim okvirima naočala, tipa unjkavog glasa, iskrivljenih usana, kako bi sanjali njegov san o Hrvatskoj. Jer moj san o Hrvatskoj vrijednih i radnih ljudi, obrazovanih, zadovoljnih i situiranih, bio mi je dovoljan.
A njegova slika bila je unekoliko drugačija od moje.
Nisam sanjao Hrvatsku po mjeri unjkavog generala i njegovih dvije stotina obitelji. Moja Hrvatska je bila posve drugačija. Zemlja ljudi s jednakim prilikama.
Nisam ni u bunilu sanjao Hrvatsku koju će voditi neobrazovani gologuzani koji su se praznih ruku, praznih džepova, zakrpanih hlača na turu, vraćali u domovinu iz koje su pobjegli pred više desetljeća. Vratili se da bi je vodili.
Nisam ni u bunilu sanjao Hrvatsku koju će voditi neobrazovani gologuzani koji su se punih ruku, punih džepova, vraćali iz rata, a otišli su u rat praznih ruku, praznih džepova, zakrpanih hlača na turu. Vratili se da bi je vodili.
Jer, kakav sam otišao u rat, takav sam se i vratio. Otišao živ, vratio se živ. U rat sam išao s dva cilja. Pobijediti i vratiti se živ.
Priznam, nikada i nisam usnuo i sanjao Hrvatsku, onako, baš sanjao, kao što muškarac sanja ženu koju ljubi. Nisam lijegao u krevet s misli na Hrvatsku, nisam se budio s njenim imenom na usnama. Budila me vekerica, vrlo često neispavanog, jer sam do kasna učio, ili radio, a valjalo je poći na posao, na fakultet. Nije bilo vremena za hrvatske snove. Jer sam učio, radio, brinuo se za obitelj.
I zato nisam pretrčao u skute krivoustog generala unjkavog glasa i arhaičnog govora. Jer sam znao da generali građansku državu stvoriti ne mogu. Uvijek negdje zajebu.
A ovaj general zajebo je gdje je stigao. Sve osim tih nekoliko stotina obitelji i onih koji su mu pretrčali u skute.
Država po mjeri generala
Izgradio je državu pod kontrolom vlastite stranke, HDZ-a, aktivnog na svim područjima, a organizacija i organi te stranke preuzeli su svu vlasti i preuzeli državne funkcije. Baš tako nekako talijanski povjesničar Paolo Pezzini definira sličnu pojavu u Italiji s kraja XIX stoljeća, pišući o mafiji. Jedina je razlika da je to u Italiji rađeno ilegalno, a u Hrvatskoj je ozakonjeno, jer su doneseni takvi zakoni.
Nestajale su tvornice, kao da ih je tsunami poharao, kao da se Zemlja otvorila i progutala ih. Nestajalo je sve. Hoteli, prirodna bogatstva. Sve je nestajalo pof pohlepnim i neutaživim dodirom generalovih štićenika. Postaljne je sustav kojem je jedini cilj pljačka.
Ima li mene tute?
Čuveni IMT princip postao je osnovni postulat poslovanja. Ima li Mene Tute? A ugrađeni su bivali štićenici generalski.
Tri i pol desetljeća krađe. Pljačke. Svakoga dana, cijeli dan. I subota i nedjelja. Samo pljačka, uzmi, otmi, trpaj, nosi.
Vremena se mijenjaju, pokradeno je sve ono što se pokrasti moglo. Nestala je nekad moćna industrija, tehnologije i tehnološki procesi napušteni su, a Hrvatska je počela tonuti u glib neznanja i primitivizma, po mjeri onih koji su je vodili. Moralna i kulturna propast, iskrivljena povijest, lažljiva sadašnjost i varljiva budućnost.
Kakvu budućnost ima bilo koje društvo koje vode neškolovani ili oni s čudnim diplomama, ali gangsteri?
Uvijek sam zazirao od lopova, a još k tome ambicioznih neznalica. Kad sam mogao, bezdušno sam ih uklanjao sa svoga puta, sad kad više ne mogu, sklanjam im se u stranu. Osim kad pišem. Jer, pisao ne bi da takvih nema. A oni se množe i množe, svakim danom sve više.
Čitam, HDZ ima nove kriterije za prijem u stranku. Tri i pol desetljeća od osnutka. Ne primaju više krimose. Ne primaju gologuzane željne brzog bogaćenja.
Jerbo su sada promijenili Etički kodeks. U njemu otprilike piše, što si jebo, jebo si. Zbogom seljačine, nema više jebačine.
Jer su pokrali sve. Izjebali sve. Pa više nema.
Odjednom su se, nakon tri i pol desetljeća dosjetili da bi trebalo prestat krast. Jerbo, oni koji su trebali, namirili su se. Položaje su odavno osvojile pohlepne guzičetine.
U skladu s Etičkim kodeksom HDZ-a, koji je usvojen 10. prosinca 2022. na sjednici Nacionalnog odbora stranke i koji propisuje da HDZ ustrajava na iznimno visokoj razini odgovornosti prema javnim i stranačkim dužnostima, profesionalnosti, transparentnosti i toleranciji u njihovu obavljanju te sankcioniranju svih vidova pristranosti, sukoba interesa, pogodovanja članovima obitelji i poznanicima, ekstremizma i socijalne neosjetljivosti…
Nakon trideset i četiri godine Etički kodeks HDZ-a, barem po napisanom, odustaje od pljačke i pogodovanja.
Kažem po napisanom, jer papir svašta podnese, a more proguta.
A Aladrović, Žalac, Tolušić, Horvat i ostali junaci još uvijek su članovi stranke, bez obzira što je tamo unutri napisano.
Znate zašto su članovi stranke?
Jer, vuk kožu mijenja, a ćud nikako.
Dobro jutro pic.twitter.com/ZAofOuv7bO
— Spectator (@SpectatorHR) January 3, 2023
[quotes-llama id=2']
