Hrvatska je uređena država
Imamo Ustav kojeg čuvaju ustavni suci, koji su Ustav promijenili u kaugumu, razvlače ga po nahođenju, dakako ne svom, nego nahođenju HDZ-a, imamo zakone koje donosi Sabor, kojeg na žalost isto imamo. Zgrada je lijepa, a zastupnici bezveznjaci. Imamo i Vladu koju bi bolje bilo da nemamo. Imamo i Precednika države koji ratuje s Vladom, slijedeći njihovu volju za tvrdom kohabitacijom.
Imamo i sudove koji sude sirotinji, a bogatima ne sude. Superhik sudstvo. Otimaju siromašnima, da bi davali bogatima.
Imamo i vanjske poslove, premda mi ni malo nije jasno zašto. Zašto ne prihvatimo nadleštvo mađarskog ministra vanjskih poslova? Ne znam mađarski, ali bih tog Sziarta posve sigurno bolje razumije nego tipa iz kafilerije u Sesvetama. A ionako radimo što nam Mađari kažu.
Imamo i policiju koja ima strahovito velik broj poznanika za koje u novinama piše otprije poznat policiji, a di ćeš poznanike hapsit, pustiš ih da se šeću. Pa kad neki od njih izbije zube susjedu, prebije na mrtvo ženu, murja lijepo odmahne rukom i kaže, A, pa da, mi njega poznamo otprije.
Hrvatska ima i županije, postojanje kojih ja ne vidim nikakav smisao, možda zato jer sam regionalistički raspoložen. A i nema ih malo. Armija potkapacitiranih uhljeba i prevrtača papira svakodnevno i važno lista nekakve elaborate, održava sjednice, ko da o njima ovisi budućnost Svemira. I te županije imaju svoje organe. To se samo grana i grana. Kraci hobotnice su sve veći, jači i sve ih je više.
Hrvatska ima i institucije. Za svaki kurac imamo institucije, koje se zovu Agencije, u kojima sjede agenti, nesposbne panjine koje eto, posve slučajno imaju dvije sreće. Prva je da su mahom članovi HDZ-a, a posljedično tome i velike plaće.
Imamo i Anu Knežević, koje se nikako riješiti. Taman kad pomisliš, gotova je. Nema je, ona izroni sa svojom špangicom na kosi, na novoj funkciji gdje je velika lova. I poslovično, posao na obavlja. Ali lovu pobire. Ovaj puta je morala paziti da cijene nakon prelaska na EUR ne podivljaju.
Moš mislit.
Cijene preračunom u Eur podivljale.
A o tome kao treba voditi brigu Ana Knežević sa svojom špangicom.
Špangica je na glavi, cijene poludile pa se pitam..
Što će nam to? Ta nekakva Ana…— Spectator (@SpectatorHR) January 3, 2023
Dakle, imamo sav ustroj koji jedna moderna država mora imati.
Zaboravio sam reći, imamo i Baniju.
A Banija je u samo dva dana razguzila cijeli sustav, dokazavši da cijela mreža, desetine tisuća uhljeba, ni pizdu ledene vode ne vrijede. Godinama se svi vladajući hvale kako je sustav odličan. I onda potres i sjebe sve.
I to potres na površini od samo 4.000 km. I sjebe cijelu priču oko efikasnosti državnog aparata. Već treći dan, kad su se formirale divizije dobrovoljaca i volontera koji su prišli u pomoć, kada su ceste bile zakrčene šleperima donacija građana, ali i drugih zemalja, shvatili smo da nam taj aparat u stvari smeta.
Da nam ne treba.
Svaka lujka misli da je kralj Lujo
Danima i mjesecima nas uvjeravaju kako je ulazak u Eurozonu čarobna stvar. Pa ćemo se svi valjati od sreće ko praščići u blatu. Jerbo ćemo imati Eure. Namjesto kuna kojih smo imali malo. A jedan Eur sedam i pol kuna.
I eto, ušli smo. U Euro zonu, Ili je Euro zona ušla nama, čvrsto i tvrdo, od pozadi. Štono bi se reklo, naguzila nas.
Plenković je prvi dan platio kavu babi Urši, u kafiću na Trgu, u vrijeme kad kafić nije radio, dakle van vremena koje se fiskalizira i u kojem se mogu izdati fiskalizirani računi. Opravdanje je jednostavno Ja mogu sve, (fr: l’état c’est moi) kako bi to rekao francuski kralj Lujo. E Bože moj, sada svaka lujka misli da je kralj Lujo.
Naravno da državna inspekcija, niti nadrkani i žifčani inspektori koji su u stanju zatvoriti obiteljsku pekaru od koje živi desetak ljudi radi neizdanog računa za kiflu, nije kurcom makla.
Jer, l’état c’est moi
Što je moglo poći po zlu, ako ne sve pazi Dino Filipović?
Moglo je poći po zlu sve. Pijem skuplju kavu, koja je sada zaokružena na okruglih 11,30 kuna, odnosno jedan i pol eur. A bila je deset. Skuplji je i kruh. I mlijeko. Za cicnulator za gefufnu još ne znam, netko će mi javit.
Kupujem i domaći maslac, po cijeni od 2,89 eura, odnosno 21,77 kuna, a taj je do prije na Trgu ispijene kave babe Urše, 13,59 kuna, tvrde potrošači.
Jebo maslac i Marlona Branda i Mariu Schneider i Posljednji tango u Parizu. I tako sve. Ošle cijene u nebo, a mi odosmo ukurac.
I nama je kao i Mariji Schneider ušlo odpozadi kao u čuvenoj Butter sceni Posljednjeg tanga u Parizu. Ulazit će i dalje, naravno, ali bez skupog maslaca.
Na suho.
Ali imamo Euro.
I nikom ništa. Vraćamo se polako u staro abnormalno, za koje nam tumače da je Novo normalno.
Po mjeri Andreja Plenkovića i njegovih hajduka
