Subota je. Na niskom zidiću uz park sjedimo brižljivo sklonjeni u hlad. Omaleni park, s nekoliko omorika, brižno i teško uzgojenom travom, dva grma lovora gdje me mati slala ubrati koji list kad je kuvala fažol. Sjedimo i čekamo, poredani poput vrabaca na žici. Vreli zrak, bez bave vitra nas miluje po licu. Znoj se slijeva po leđima, natapajući besprijekorno čiste majice i košulje. A mi čekamo. Strpljivo. Ko što ribiči na jezeru Fuka čekaju da zagrize. Onda se uz breketavi zvuk, pojavi autobus, malkice demode, onako zaobljen, ispuštajući taman dim iz autobusa. Cigarete se odbacuju, nadlanicom se otire znoj što se cijedi niz obrve preko očiju. Pa dolazi drugi, pa evo i trećega. Svake subote isto. Autobusi staju. Kao da je vrijeme stalo na trenutak. Otvaraju se vrata, mi ne vidimo tko izlazi, jer su vrata na drugoj strani.
Vozač otvara vrata prtljažnika, a bujica putnica nahrupi do prtljažnika. Kratke hlačice, onakve koje više otkrivaju guzove nego što ih pokrivaju. Majice na bretele, znojne, izdajnički pripijene uz tijelo, pa slutimo bujne sise, ali i plivadone mladih Čehinja koje su došle na ljetovanje u Malo misto. Ona tamo je moja, pokazujući rukom samouvjereno govori Koste. Kad je Koste odabrao, onda je red na nas. Male girice. Prvo se najede morski pas, a giricama što ostane. Koste ustaje, prilazi onoj svojoj, smiješi se i pokazuje na preteški skajasti kufer s tartan uzorkom i velikim smeđim remenom. Čehinja se nasmije, pogled joj klizne Kostinim ogromnim mišićavim tijelom, pa zadovoljno kimne glavom. Odlaze. I Čehinja i tartan i Koste koji nam u prolazu važno namigne. Uz pogled jebite se braćo…
Koste više nema. Otišao je. Nema više ni autobusa s nakrcanim Čehinjama, prijateljski raspoloženim, susretljivim i spremnim na suradnju. Čehinje nisu došle, jer, godine… Nema više ni lovora, nema ni materinog fažola. Nema ni matere. Ostala su samo sjećanja.
U kaleti pred crkvom je gužva, nagurali se turisti i mještani. Jer crkva je mala, a u crkvi je vruće, pa izvana slušaju misu, pjevaju. Sjedim u hladu nedaleko crkve. Nebo je kristalno čisto, fasade se bjelasaju pod vatrenim milovanjem Sunčevih zraka. Pred samo osam i pol minuta te zrake bile su na samom Suncu, baškarile se na temperaturi od deset tisuća stupnjeva, a sada su eto ovdje. Došle u ovu zabit uz obalu mora. Tu, kod mene. Pale, žežu. Na ulici nema ljudi. Jer, na ulicu su izašli stupnjevi. Celzijusa, Farenheita. Izašli su svi, mamu im jebem. Pa se šeću. Poput opasnih tipova od kojih svi zaziru, pa se sklanjaju u kuće.
Kava u polupraznom kafiću je na stolu, noge na stolici preko puta, tablet na krilu. Čitam, gledam što ima nova. Gledam Trumpov govor, pa se čuju prigušeni pucnjevi, agenti skaču na njega, pa Trump ustaje, dramatično krvavog lica, podiže desnicu prkosno, pa ga agenti vuku na sigurno. Tko god je to učinio, tko god puca na ljude, puca na političare, puca na djecu, puca u demokraciju. Jučer su Amerikanci pucali na predsjedničkog kandidata u nastajanju, jer još nije potvrđen kao kandidat. U Americi. Americi koja voli pucati u svoje predsjedničke kandidate. Voli pucati i u svoje predsjednike. Koji puta ih i ubiti. U državi koja se hvali svojom demokracijom. Pucao je nekakav hilbilly u Pennsylvaniji, tipa su odmah ubili. A Trump će se na konvenciji u ponedjeljak pojaviti s, od metka probušenim uhom. Možda mu stave nekakav piercing. Ili ga debelo zamotaju, da utisak bude još dramatičniji. Jer, u modernoj demokraciji je važan privid. Jer privid nosi glasove. Jer, žetva glasova je ono zbog čega moderna demokracija postoji.
Vrijednosti su davno izvrnute.
Jučer je bio i festival moderne demokracije u Hrvatskoj.
Izbori za predsjednika HDZ-a. Pobijedio je Andrej Plenković. Drugoplasiranog nema. Ni treće. Plasiranih uopće nema. Jer, kandidat je bio samo jedan. Održavaju se demokratski izbori s jednim kandidatom, upravo kao što su izabrali Josepha Bonanna dalekih tridesetih godina za šefa HDZ-u srodne organizacije, američke mafije. Ili kao što sjevernokojeranci biraju svoje predsjednike. Nije bilo čak ni onih budala koje ekipa u birtiji uvjerava da su idealni kandidati, pa predaju kandidaturu. Nije bilo nikoga. Tko se usprotivio Bonannu, čekale su ga betonske čizme i dno Hudsona.
Pobjeda je Andreja Plenkovića, što da kažem, veličanstvena, kao i uvijek kad pobjeđuje Andrej The Winner, punokrvni političar anemičnog usmjerenja. Na izborima je bio vrlo veliki odaziv. A na moru puno našijenaca, sad sam shvatio da to nisu bili HDZ-ovci, jerbo oni nisu išli na more, čekali su izbore. Pa se dolazak HDZ-ovaca na more očekuje danas i narednih dana. Jer svi su čekali izbore, kako bi mogli odabrati koga će zaokružiti. Jer je festival demokracije u stranci koja se i zove demokratska. S jednim kandidatom za predsjednika. Članovi stranke iskazali su jedinstvenu volju da ustraju na utabanom putu, pljačke, neznanja, lopovluka, podmetanja, zlouporaba, ucjena. I izabrali pokrovitelja. Starog-novog.
Nisam vidio jesu li političari iz ostalih stranaka, osim naravno Domovinskog pokreta, HSLS-a, HNS-a i pajaca koji predstavljaju manjine čestitali izabranom stopostotnom pobjedniku.
Nisam vidio je li predsjednik Milanović uz čestitku pobjedniku A.P. poslao kitu. Cvijeća.
Ili će mu kitu turiti nakon predsjedničkih izbora?
