Nije bilo boja. Sve je sivo. Onaj trenutak neposredno pred izlazak sunca. Palim motor, radi mirno, privezan sam, gledam u nebo, gledam kako se pojavljuje prva brazda svjetla. Osvrćem se. Kuće na rivi dobivaju boju, poput slapa širi se svjetlost, obasjava sve. Odvezujem se, tišina, samo se čuje lagani huk bure što klepeće sajlama jedrenjaka. Čamac klizi, držim lagani gas, uživam u trenutku. Prolazim kraj glisera, meni dobro znanog, Chris &Craft, model s kraja pedesetih godina. Barba Čedo mi veselo domahuje rukom, kao što to čini desetljećima. Gliser izgleda kao da je sada došao iz brodogradilišta. Uvijek iste boje, sve čisto, sve je sjajno. A toliko je star. Uvijek pomislim kako je Čedo pričao mom ocu da je bio u Italiji i kupio novi, ispod čekića, motor Fiata Milletrecento. Rekli bi Tristač. I ugradio ga u gliser. A Milletrecento više ni u muzejima ne postoji. Barba Čedi su devedeset i dvije. Ali ne vidim gdje ih nosi. Nema ih na leđima, nema ih ni u glavi. Bistar je, spretno se penje na provu, okrećem se, gledam kako spušta vršu u more. Ljubomoran sam, svjestan da to čini spretnije od mene.
Valovi su, što više odmičem o obale, sve jači, čamac ih presijeca, lagano se ljulja, ja držim kurs. Prvi mi je ovo plov ove godine. Bura mi je slijepila košulju za leđa, uživam u blagotvornom strujanju vjetra. Usporavam, pratim sinjale, godinama su isti, promjene nema, primam vršu i spuštam je u more. Gledam kako polako tone dok mi tanki konopac klizi niz ruku, Prvi se mačići u vodu bacaju, pomislim. A možda što i bude, jer ovo je dobra lokacija.
Udaljavam se, polako. Vozim bez plana, sjedim i guštam. Iz torbe vadim pljosku, potežem gutljaj Mirčijeve šljive, ugodno peče i žari. E, da je sada on ovdje. Pričali bi, smijali se. A njega nema. Gutljaji Mirčijeve rakije sve su manji i manji, kao da se bojim da će nestati, jer takve šljive više biti neće. Nikada. Jer nema više ni Mirčija. Kad nestane šljive, onda će mi ostati samo uspomena i sjećanje na njega. Njegov glas, našu zajebanciju. Oči su mi se ovlažile. Ne znam, bit će da je od bure.
Plovim prema rivi. Barba čedo mi opet maše, ali ovaj puta me rukom zove. Prilazim polako, u ruci mu konop, dobacuje mi ga. Tristač je nešto zaštekao, ali nema veze, hoće to, a on ga je rastavio barem pedeset puta u ovih šezdesetak godina. Privezujem ga, lagano klizimo prema rivi, dovikuje mi da ga odvežem, a do rive ima još dosta, ali nema veze, ima on veslo. Odvezujem ga i bacam konop na provu. Vrtim se na mjestu i gledam kako vesla. Pristaje. Mogao bi žmirečki. Skače iz čamca poput vjeverice. A skoro će napuniti stotu.
Privezujem se, sjedim onako prazne glave, samo guštam. U ljuljuškanju broda, u toplini koja mi žari tijelo. Izlazim. Prolazim kraj barba Čedinog broda, on sagnut nad makinom koja već radi.
Pogleda me, nasmiješi mi se, odmahne rukom.
I sutra ćemo opet. Svako jutro. Jer, ploviti se mora…
