Jutro je…

Miris jučer, po jakoj kiši pokošene trave, vlažan, pomalo truo ulazi kroz širom otvoren prozor. Vani je kao pred Sisvete, sivo, oblaci koji su se nadvili nad Zagreb ne vide se. Samo jednolika sumorna siva masa.

Sumorno i čemerno proljetno jutro, kao fantastična suprotnost života u Hrvatskoj.

Kad otvorim novine, shvatim

Mi Hrvati uspješni smo ljudi.

Čim pogledam novine, odmah mi zaigra duša, ozarim se od  sreće i ponosa. Sretan sam što živim u ovakvom društvu. Društvu koje brine ya blagostanje. Društvu u kojem cvjeta ljubav građana jednih prema drugima.

Jučer dok sam krao vrijeme u birtiji, tip do mene, sav sretan i ponosan, istinski i do suza ganut priča o brizi bivšeg fudbalera, Dejana Lovrena o očuvanju katoličkih vrijednosti. Jer, teško zarađeni novac na nogometnim terenima, jedan njegov dio, uložio je u financiranje poduhvata, u  herojske napore Ivana Pernara koji svojim boravkom u Africi, pred sudom brani obiteljske vrijednosti, svjedočeći o okolnostima oko posvojenja male crne dječice. Ivan Pernar će tamo svjedočit o obiteljskim vrijednostima, o brizi za djecu. Od silne brige za tu djecu, on je izgubio svaku spoznaju o tome gdje su njegova sitna dječica, koju nije vidio dugo pred polazak na put.

Pa kako da ne budem ponosan i sretan?

Lako je meni, zavaljenom u mojoj radnoj fotelji, koja već dugo nije radna, držeći noge na radnom stolu, koji već dugo vremena nije radni, lamentirati o životu.

Jer tamo negdje u ovom gradu žive ljudi koji se muče. Ljudi koji ne znaju što će od ritma života, od neprestanog pritiska. Čovjek koji je državni tajnik za energetiku, u ovako teškim i kriznim vremenima, kad svakog dana, svake minute može se desiti energetski krah, te plin, te struja, te benzin i sva goriva. Velika je njegova samoprijegorna ljubav prema ovoj državi. Jer on kao državni tajnik brine da bi država funkcionirala, Bez obzira na svoja vlastita odricanja.

Te Jospine vjetroelektrane, čovjek koji je pod neprekidnim stresom, uzima nekoliko dana neplaćenog, da bi popunio imovinsku karticu.  Jerbo, nabralo se toga. Ko da su mu lopatom bacali. Dva dana je morao samo kopat po papirima, pa je uzeo blok i počeo pisati. Lijepim rukopisom, baš pravo mastiljarskim, popisivati svoju imovinu. Taman kad je bijo gotov, žena mu preko ramene pogleda u popis i kaže Jebate kruv Ivane, zaboravija si ona dva stana u Zagrebu, i onu novu kuću. Opsuje, pa ajde ispočetka.

Jebeno je biti državni tajnik, samo ti lopatama imovinu bacaju, bacaju, bacaju. Jer nemereš ti to sve kupit od plaće 2.300 ojrića, što je dovoljno samo za lagodan život, ništa više.

Znam iz prve ruke. Iz vlastitog višegodišnjeg iskustva. A zli ljudi ga bacanjem na hrpu natjerali da uzme slobodne dane da bi popisao sve šti ima. I prijavio Povjerenstvu za sukob interesa.

Jer on želi ispravno ispuniti imovinsku karticu, nije on tamo neki Tolušić, Krstičević, Andrija Mikulić, Kuščević.

Mama Muju šišala na struju

Kad smo već kod te energetike, te struje, uz neprekidnu brigu da ne dođe do pucanja sistema, direktor električnog preduzećeta gradi kuću s bazenom, od silnog posla nije stigo napraviti dokumente, te nekakve dozvole, suglasnosti. Možda i nje znao da ih treba imati, jer je čitao, slušao po finim restoranima, po salonima s tepisma visoke flore, da oni koji imaju plastičnu karticu s napisom HDZ, ne trebaju nikakve papire. Ni za što. Niko te ništa ne pita. Samo mahneš karticom, ležerno, izvježbanim pokretom, poput James Bonda i sva pitanja nestaju. Uz duboke isprike onih koji pitaju.

Lambo

Policajci u Varaždinu, recimo, ne zaustavljaju niski bijeli Lamborghini. Jer znaju. Što će gubit vrijeme, kad mogu najebat. Jer vlasnik Lamba isto u takujinu ima iskaznicu. Prije, kad su ga pokušali zaustavit jerbo vozi dvije stotine kilometara na sat na nekakvoj cesti osamnaeste kategorije, vozač je smanjio brzinu na sto pedeset i samo im mahnuo iskaznicom. Ej, natjeralo čovjeka da smanji brzinu da bi im kroz prozor pokazao iskaznicu.

I sada novine mladog i uspješnog  farmacijskog poduzetnika optužuju za neke falsifikate. Sreća je da gospodža Zlata, jedna zlatna, a u stvari crvena žena zna da su to tlapnje. Di će ona pitat njega bilo što. Umjesto da gubi vrijeme ispitivanjem, ona je to korisnije potrošila, ispunjavala putne naloge svom šoferu. I niko je neće pitati ništa, jer, opet igra – duboki uzdah – novčanik – iskaznica iz njene torbice.

Zato ne pitaju dečeca nikaj. Pa da mladac mora vaditi. Iskaznicu na kojoj je otisnuto HDZ.

Jer, zna ona, kad svojim pitanjima nekog natjera da mora vadit iskaznicu, da je najebala. I ode karijera u pičku materinu. U stvari u tri.