Vrelina ljetnog predvečerja spržila je pločnik na Iblerovom trgu. Titrav zrak stvarao je čudne slike, poput fatamorgane. Ljudi izlomljenih udova koračali su polako, bezvoljno pločnikom, pritisnuti vrelim zrakom i brigama. Jedan za drugim ulazili su u staklenu zgradu, košulja slijepljenih za leđa, pa nagli drhtaj u jako klimatiziranom prostoru.
Sjeli su bezvoljno, svjesni negdje duboko u sebi ispraznosti zadatka koji je pred njima. Danas će odlučiti, trebaju li se održati izbori za predsjednika Gradske organizacije SDP-a. SDP u Zagrebu, organizacija čiji je spomen do pred desetak godina izazivao trenutno padanje gaća od straha političkim protivnicima, stranka koja je držala sve gradske četvrti, postala je vic. Humor.
Humor stranka.
Sustavno uništavana, čak i ne vjerujem da je to uništavanje bilo plansko, jer takvo dobro planiranje, s takvim izvanrednim rezultatima, u SDP-u nisu u stanju napraviti. Jednostavno, išlo ih je. Poklopile se zvijezde s vlagom u zraku. Sve je išlo onako, prirodnim putem. Politička evolucija samljela je stranku u kojoj odavno nema niti S od socijaldemokracije, osim ako se tu ne računa ona socijaldemokracija navedena u imenu. Čudnom igrom slučaja, a ponekad je slučaj najbitniji, kao recimo kod otkrića djelovanja penicilina, desilo se da su pri vrhu organizacije bili ljudi koji su prije svega nedotupavni, nesposobni, ali izuzetno tašti i sujetni, a najveći im je politički kapital lizanje peta a i guzica onima iznad sebe, a u džepu maleni blokić s popisom kadrova koje žele instalirati na položaje kad se oni dokopaju položaja. A kadrovi su dolazili na popis u te blokiće samo po kriteriju: da budu slika i prilika svojih mentora, dakle, nedotupavni, nesposobni, ali izuzetno tašti i sujetni.
Zadnji predsjednik Gradske organizacije SDP-a koji je učinio nešto veliko za stranku u Zagrebu bio je Milan Bandić. Osnivao je podružnice kao što djeca Kinder jaja otvaraju, s lakoćom, beskrajnom lakoćom. I onda je otišao. Sa sobom je odveo dio poslušnika, a drugi dio ostavio je u dojučerašnjoj stranci da spavaju, da miruju, samo da glasaju kako on kaže.
Cijeli taj proces pažljivo je njegovao njegov dojučerašnji đak, Davor Bernardić. Onda je Bernardić nakon izbornog debakla otišao iz tada već dobrano uništene organizacije. Pa je došao Gordan Maras, prvi iz niza NNN predsjednika SDP-a Zagreba.
Nije Napravio Ništa. NNN
Gordan Maras nije čak niti ovladao svim organizacijama u Zagrebu. Beskrajno ambiciozan, a upravno proporcionalan ambicijama nesposoban, ali zato beskrajno ambiciozan iskazao je ambiciju, odmah nakon što je jedva izabran, uz vrlo vrlo veliku pomoć ovog portala, za odlaskom u europarlamentarnu fotelju. Jedva je izabran, da bi onda pokušao pobjeći. Sve to nakon izbora kojima je prethodila kampanja upravo onakva kakvu SDP-ovci vole.
Sve kampanje u SDP-u liče na partiju ruskog ruleta pijanih krkana koji sjede za stolom. Stranku u kampanjama rastave do zadnjeg šarafića, podmeće se, vrijeđa, dilaju se čudni dokumenti, mrzi se sve one koji nisu u tvom taboru.
I cijelo to sranje traje beskonačno dugo, jer davno je neka demokratski idealistična budala propisala rokove dovoljno duge da se stranka posve razjebe. Na miru. Stranka kojoj su članovi. Šašavo!
Onda je glavni stručnjak za taracanje, Peđa Grbin, raspustio zagrebačku organizaciju, odredio povjerenike, tipove koji su imali samo dva zadatka, prvi je: pozvati u stranku raspuštene članove, a drugi, pozvati samo članove koji misle kao oni.
Ako oni uopće misle. A i nije bitno, za njih ionako misle drugi.
Jer u SDP-u nisu nikad čuli onu: Neka cvjeta sto cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja.
A opet, i da su čuli, ne bi pomoglo. Jer sve je odavno uništeno, potaracano, na potaracnonm cvijeće ne raste, a škola mišljenja u SDP-u je samo jedna. Grbinova. Trenutno. Uvijek je škola mišljenja ona predsjednika stranke. Ao ne poštuješ nauk predsjednika, Bože moj. Letiš.
Onda su se održali čuveni na guzove izbori, s vrlo malim brojem članova, jerbo veliki dio nije vraćen u stranku, pa je izabran Viktor Gotovac. Drugi u nizu NNN. Paušalno gledano. On se trudio. Ali s greškom. Trudio se pametno i pošteno, a to je najveća falinga u okruženju u kojem se nalazio.
Gotovac je ispravno locirao problem, podređenost organizacije uličnim jurišnicima iz sekte MOŽEMO!. U podređeni položaj stranku su doveli Siniša Hajdaš Dončić, Joško Klisović i Ivan Račan, samo s jednim razlogom, utrpati što više članova SDP-a na rukovodeće funkcije u Zagrebu. Ne bih te utrpane ljude zvao kadrovi, jer oni to nisu, kadrovi su nešto drugo. Ljudi koji znaju i hoće raditi.
Gotovac, istinski intelektualac, ali i dečko s ulice, sa sluhom, poštenjem i idejom, nije mogao napraviti ništa. Jer nije shvatio s kime ima posla. Sve je to samo šačica pretvornih klipana, željnih sinekura, položajčića.
Oni koji nisu željni sinekura i položajčića u gradskim i državnim jaslama, nisu samo zato jer su ih se već dokopali.
Dakle, egzistencijalno realizirani i wannabe realizirani članovi. Gradski odbor vatreno je podržavao Gotovca u odluci da se raskine suradnja s MOŽEMO! u Zagrebu.
Peđa Grbin povukao je za njega toliko svojstven potez. Izbacio Gotovca iz stranke, a Davora Terzića suspendirao na dvije godine. Čujem da je Terzić očajan, da broji dane, nadajući se da će se nakon isteka roka suspenzije imati gdje vratiti.
U što sumnjam.
Penicillium notatum. Plijesan.
Gotovac se nakon izbacivanja iz stranke nije stigao ni protegnuti i popiti kavu na miru, a vatreni podržavatelji, tipovi koji su na prsima tetovirali ime Viktorovo, glasali su samo par dana kasnije na ponovljenom glasanju protiv odluke za koju su velikom većinom glasali par dana prije. To je takav soj.
Rekli bi biolozi, Penicillium notatum. Plijesan.
Njihova transformacija bila je jednostavna. Samo prelaz. Preselili se iz Gotovčeve guzice u Peđinu, koja je objektivno, kud i kamo veća, pa se mogu ugodnije smjestit.
Nakon Gotovca imenovan je novi povjerenik, drug Branko Kolarić, od milja od sviju zvan drug Brankić. Treći iz niza NNN. Nije napravio ništa. Osim što je uspio pridobiti uz sebe dio onih koji su se kleli u Gotovčeve ideje i djelo. Što i nije neki problem, jerbo je to tradicija u SDP-u.
Drug Brankić koji je ravnatelj Andrije Štampara razumije se u te sojeve, taj Penicillium notatum. Plijesan, pa ih majstorski okuplja oko sebe.
Najava članka
Rekli su mi davno, da su mi članci dugački, pa se ljudi izgube u bespućima mojih umoserina. U članku sam možda nepošteno, preskočio lik i djelo Ivana Račana, ali ima i za to vremena.
Dakle, održana je sjednica, na kojoj se poveo vrlo zgodan razgovor, svakako je diskusija Joška Klisovića bila najupečatljivija. Biser diskusija. Toliko vrijedna da joj valja posvetiti novi članak.
Bilo bi previše sve u jednom. Prema tome, ovih dana, diskusija Joška Klisovića, iskrena do srži, diskusija koja otkriva pravi smisao postojanje nečega što se zove Gradska organizacija SDP-a Grada Zagreba.
