Odrasli smo zajedno. Sreli se u osnovnoj školi. Uvijek je prepisivao zadaće iz mojih bilježnica, umotanih u bijeli pak papir, knjige su bile umotane u plavi. Na bilježnicama se kočila velika bijela etiketa s crvenim i plavim rubom i sitnim napisom Lipa Mill. Učio nije puno, u stvari, kad bolje razmislim, učio nije uopće. Oslanjao se na činjenicu da je prva klupa tik do ploče u prepunom školskom razredu. Učio nije, ali imao je sluh, poput zeca, onako bistar, znao je od došapnutih riječi sklepati rečenice, taman da ne dobije kolac. Provlačio se kroz razrede, nikome nije bilo krivo. Voljeli smo ga, bio je drugačiji od nas štrebera u crnim kutama od glota. Kutu naravno nije nosio. Bio je naš buntovnik bez raloga. Onda je došao zadnji dan škole, razlaz, neki u gimnazije, neki na zanat, neki u tehničke škole. Kakva je to vatra bila. Sve knjige iz pobacanih torbi na školskom igralištu povadio je, bacio na hrpu i zapalio. Ponosno je stajao sa strane, zapalivši cigaretu. Zavidjeli smo mu. Mogao je sve. Stega nikakvih imao nije.
Upisao je zanat. Postao je metalac, zajebavao sam da da je Mimi Metallurgico, taj film smo gledali desetak puta u Studentskom centru. Bio mi je prijatelj, posve različit od mene, ali pravi prijatelj. Volio sam ga. Onako nesputanog, spremnog za dobru zajebanciju, ali uvijek spremnog pomoći. Vezala nas je ljubav prema motorima. Jurnjava Jadranskom magistralom, na srednji Jadran išlo se preko Rijeke, obavezno zaustavljanje kod legende moto sporta gospona Mike Šnjarića, upijali smo njegove riječi kao spužva kišu. Otvorio je obrt. Mučio se, nabavljao stare strojeve, hodao povazda umrljan i mastan. Išlo je teško, pomogao sam mu oko nabavke strojeva, a i preporučio sam ga nekim ljudima. Poslove je obavljao savršeno. Nikada nisam požalio, znao sam da je dobar majstor.
Dolazio sam rijetko u njegovu radionu, s dvije Žuje u vrećici. Radionica s masnim zidovima, gole žene na kalendarima, alat uredno složen na policama, na počasnom mjestu ogroman plakat Giacoma Agostinija koji se bisernim zubima široko smiješi. Sjeo sam, zapalio cigaretu i gledao kako radi. Imao je gard. Znao je raditi, alat u njegovim rukama plesao je s lakoćom. Onda je stao, obrisao umašćene ruke o stegna, upaljačem otvorio pivo, ispio pola boce u jednom gutljaju i gromko se podrignuo. Brbljali smo o svemu, o prošlim danima, podjebavao me jer nikada nisam kupio Apriliu Racing, kojom sam želio zamijeniti Kawasakija. Putovao sam puno, živio vani, ali, pivica je uvijek pala. Kako starci, kako posao, mogu li što pomoći, naplatiš li posao. Smijali smo se Ringvaldovoj tetovaži na čelu, podsjećali se kako je stari Vilko Sever trčao za Šolom ne bi li mu škarama za lim odrezao kosu koja je sezala do pola leđa. Po milionti puta analizirali Agostinijevu vožnju u Prelučkom zavoju.
Njegove pivice postajale su sve češće. U intervalu između dva piva, pio je Mirogojček, pa onda žeđ gasio pivom. Sve češće radionica je bila zatvorena, na putu za posao prolazio sam kraj njegove radionice. Nemarno obješena tabla umašćena prljavim prstima Vraćam se odmah danima se nije micala s vrata.
Sretao sam ga teturavoga, pozdrav, pogled u pod, nema više piva, nema ni kave. Šutnja i nelagoda.
Sreo sam ga pred mjesec dana. Trijezan. Popili smo kavu, kako je stara, kako sam ja. Pišem li još uvijek. Pitam ga jel se cijepio. Nije, naravno. Pitam zašto, samo je odmahnuo rukom. Znao sam da on nije nikakav antivakser, niti antimasker. Više je bio antipamet. Dobro, pizda ti materina, majmune, imaš pedeset kila previše, popio si tri cisterne Badelove žestice, Jadransko more piva, moraš se cijepiti. Ma daj stari ne jebi. Neće meni ništa, odgovorio je, smijući se.
Pred tjedan dana, natpisa na radioni nije bilo. Vrata otvorena. Buka se širila dvorištem. U radioni sin. Govori, stari je danas dobio nalaz, pozitivan je.
U petak je umro. Otišao je, hropćući u inhalator.
Kao da je umro dio mene. Dio mog života, djetinjstva, mladenačkih dana, švercanja u kino, turiranja motora na Pantovčaku kraj Titove vile kad smo znali da je Stari tamo, jurnjave po zelenoj magistrali. Utrke u Prnjavoru, Križevcima, Ušću, Požegi, Novom Sadu, Preluci, na koje smo nas pedesetak u jatima jurili. Po kiši i vjetru. Ali smo išli.
Otišao je čovjek koji je volio život,
Umro je od korone. Jer je mahnuo rukom i rekao Neće meni ništa.
Ostala je praznina.