Otišao je Šeki

U davna vremena, ona kojih se danas bestidnici stide (što i nije loše, barem malo pokažu da imaju srama) svako kvart imao je nekakvog đikana kojeg su zvali Tarzan, koji se kurčio sa frizurom tarzanicom, koja se znatno razlikovala od frizura koje nose današnji filmski Tarzani, a glavno su joj obilježje bile one dvije, kako se to nekada zvalo mačkice, na svakoj strani čela.

Osim Tarzana, svakim kvartom je šetao i Đango, tip od kojega se u pravilu zaziralo, krkan koji je tražio kavgu,prelazilo se radi nejga na drugu stranu ceste. Još i danas se sjetim legendarnog vica „Đango ne plaća, Đango ima pokaz.“

I Đango i Tarzan su nedjeljom znali stajati uz kvartovsku livadu gdje se igrao nogomet, odma poslije ručka.

Klinci sa šnitama kruha i masti, posute crvenom paprikom i češnjakom, sa čežnjom su gledali i divili se driblinzima starijih momaka.

Najbolji nogometaš u kvartu uvijek se zvao Šeki. Onaj malo lošiji Faketi.

Danas je umro Šeki.

Danas je umro car i idol kvartovskog nogometa, car Marakane, car i duša jugoslavenskog i svjetskog nogometa.

Igrač koji je bio idol svima i zvezdašima, i dinamovcima i hajdukovcima. Gdje god da je dodirnuo loptu, tribine su se orile od oduševljenja.

Krivonogi Cigo, (ima noge ko Šekularac), virtuoz na lopti, poput deronjskih Cigana na violini, koje je tako volio.

Sretao sam Šekija puno kasnije, dosta često, Znali smo mi hajdukovci, pokojni Andrija Anković, Vlatko Dičaki ja sjesti u Beogradu, koji puta su sa nama bili i Ruda Belini Bora Milutinović, popilo se, a Šekijeva široka duša naručivala je rundu za rundom.

Kilo i sifon.

Orač i Dva bela goluba bili su naši.

I danas čitam, nema ga više. Otišao je duh nogometa. Čovjeka koji je nogomet živio.

I igrao se nogometa, dječačkim žarom i ljubavlju.

Igrao se loptom, ko da ju je on izmislio.