Ne moraš biti vjernik da bi izgubio vjeru.
Država ko država, živi je to organizam. A kad je organizam, nekako mi se čini logično da ima i organe.
O mozgu ne bih ovdje govorio, jer odavno sam se osvjedočio da mozga ovdje nema. Država je to koja nema ni srca, onog u pjesničkom smislu.
Ali zato ima država predsjednika, ima i parlament, ima i vladu, ma i pravosuđe ima. Ima i vojsku, ima i policiju. Ima i proračun. Ima u zakone koji je pisala neka moralna propalica i pijandura u dane kada nije bila tolika pijandura, nego samo moralna propalica.
Dane i dane proveo sam pišući o nakaznosti cijelog projekta koji se zove hrvatska država.
Serija potresa koja je pogodila Hrvatsku prošle godine skinula je onu nevješto, prikrivenu masku civiliziranosti i građanske pristojnosti.
Pokazalo se da u ovoj državi ne funkcionira ama baš ništa.
Ne bih sada o građanskoj solidarnosti i ogromnoj pomoći volontera koji su se stvorili na Baniji samo nekoliko sati nakon potresa.
Ne bih ni o brojnim donatorima, iz zemlje i iz svijeta. Donirali su svi. Osim Države i Države u Državi, Crkva u Hrvata.
Čitam da se država hvali donacijom dvadesetak kontejnera. Kićenje tuđim perjem. Kontejnere je donirala INA, koja je mađarska firma, pa što god mi o tome mislili.
Ja baš i nisam neki vjernik, ali priznam, zgromila me spoznaja da danas, 14. siječnja 2021 godine, ja kao čovjek s ozbiljnim brojem godina na plećima, ne vjerujem ama baš ni jednom organu ove države.
Ne vjerujem odavno policiji, koja redovito zasere važnije istrage, ili manjkavim očevidom ili gubljenjem dokaznog materijala. Ne vjerujem ni lakiranim izvještajima o postupanjima prema ljudima koji su iz bilo kojeg razloga imali sreću imati posla s hrvatskom policijom.
O pravosuđu ne bih sada niti pisao, pravosuđe je upravo slika Vladimira Šeksa, kao da ju je crtao neki hiperrealist, recimo Mihanović,
O likovima koji se međusobno tituliraju poštovani kolega zastupniče, nemam niti jednu dobru riječ.
Znam da dvjestotinjak doza cjepiva koje će država potrošiti da bi te besprizornike zaštitila od korone, ne predstavljaju neku količinu u ukupnom broju naručenog cjepiva.
Ali, meni je život moje majke, koja je rizična skupina, puno važniji od života nekakve topuzine koja je došla žuljati dupe u saboru, ne raditi ništa, redovito donositi problematične zakone, pobirati ogromne plaće.
Ne vjerujem ni predsjedniku države (malo p, nije slučajno). Priznam, moje razočaranje je ogromno. Jučerašnjim ponašanjem na potresom pogođenom području, glasnim smijanjem pred kamerama, korištenjem autoriteta funkcije koju obavlja isključivanjem bilo kakve kaznene odgovornosti lopova koji su sustavno potkradali sve što su mogli prilikom obnove, stao je na stranu onih koje smatram moralnim otpadom. Ništa novo na Pantovčaku već desetak godina.
Ne vjerujem odavno ni čovjeku koji u sebi ima montiran radar. Jer je hladan, bez imalo empatije, jer se ne sjećam kada je uvažio nečije mišljenje. On je dokaz da dobro školovanje, uspješno završeno, ne znači automatski i pamet.
Ne vjerujem nikakvim stožerima za bilo što. Još od vremena Mirka Čondića.
Ne vjerujem ni opoziciji, jer mislim da je to skupina đabalebaroša, prodavača muda pod bubrege, koja zahvaljuje nebesima što nisu na vlasti, puno je mirnije i ugodnije brati dobre plaće bez imalo truda.
Ne vjerujem ni u nove organizacije, Novi HDZ koji vodi radarist, koji je unatoč upozorenjima, stavljao krimose na liste za Sabor, pa su lopine ušle u Sabor. Pričam o onima koji su do sada, u pola godine ufaćeni.
Biti će toga još.
Ne vjerujem ni u Novi SDP-u, koji je unatoč upozorenjima stavljao krimose na liste za Sabor, pa su lopine ušle u Sabor. Pričam o onima koji su do sada, u pola godine ufaćeni.
Biti će toga još.
Novi HDZ + Novi SDP= Isti kurac.
Ne vjerujem ni ministrima, po zanimanju potkapacitiranim čuvarima integriteta lika i djela radarskog tornja.
Ne vjerujem ni Pleteru, čiji direktor ima 150 kila, a na Baniji dijeli obroke koje ni saborski mački ne bi pojeli, dva puta skuplje no što puno kvalitetnije obroke prodaje besramnicima koji su vašoj ili mojoj majci oteli cjepivo i koji se kurče nekakvim maskama koje mi samo sanjati možemo.
Crkvi ne vjerujem, nisam nikada ni vjerovao.
Počinjem vjerovati Bogu, koji je udario baš u crkvu Košićevu, a proljetos baš u crkvu u kojoj se održavaju mise za Antu Pavelića.
Popine koje se uvijek dosjete svemu, tu koincidenciju primijetile nisu.
Ne vjerujem ni navijačkim skupinama čiju uistinu briljatna reakcija u katastrofi na Baniji ja shvaćam kao grižnju savjesti što su upravo oni svojim agresivnim ponašanjem godinama izabirali ovo što imamo danas.
U cijeloj priči nisam spomenuo medicinske radnike, vatrogasce, učitelje i pripadnike gorske službe spasavanja.
Njima vjerujem, ali po shvaćanju ovog nakaradnog sustava koji je izgrađen, oni nisu bitni. Bitniji je bilo koji saborski zastupnik od armije učitelja, liječnika, medicinskih sestara, vatrogasaca ili gorskih spasavatelja.
Pa ti živi u Hrvatskoj!
