Naslovnica Blog Stranica 6

Moć

Objavio
Spectator
-
0

Davno je to bilo, krajem osamdesetih. Sjedili smo na kraju dana sami u hotelskom baru hotela Rossia u Moskvi. Boca votke, druga po redu. Pričamo, analiziramo današnje obavljene razgovore s Rusekima. Riječ po riječ, tema se širi, prvo su na tapeti bile Ruskinje, ali nije se dovoljno popilo da bi se došlo do pikanterija. Pa se prešlo na opće teme, rekao bih geostrateške. Prije Moskve bio sam tri dana u Varšavi, razgovarao s ljudima, mnogi od njih su bili u strahu radi najavljenog postavljanja, američkih krstarećih raketa tik uz granice Varšavskog ugovora. Pričao sam o paničnom strahu Poljaka koji su se nalazili na prvoj liniji udara američkih raketa. Drobili smo tako, tresli se nakon svake čaše ispijene Stoličnaje, sve dok nije progovorio Ciga. A Ciga je znao sve. Živio je godinama u Moskvi, predstavljao tešku industriju Jugoslavije u Moskvi. Tip koji nije otvarao vrata jugoslavenskim firmama, vrata su se pred njime otvarala sama. Dobro podmazana, otvarala su se lako, bez škripe. I poslove smo svi sklapali.

Iskapio je čašu na dah, potegao dim, nakašljao se značajno, svjestan da mi sada odjednom čekamo što će on reći.

Zapamtite drugari. Za celi život. Neće nikada da bude atomskog rata. Ni jedan od njih nije budala. Jer zna da bi, ako i preživi, celi ostatak života živeo u bunkeru poput psa. Drugari moji, zapamtite, sve ovo drkanje oružjem i neprekidno izazivanje ima samo jednu svrhu. Bogati Zapad iscrpljuje  siromašnu Moskvu. Umjesto da pare troše na poboljšanje života i opštih uvjeta života, Moskva lovi Zapad i iscrpljuje se, trošeći na oružje. Na uštrb sopstvenih građana. A atomskog rata biti neće. Nikada.

Da je sada živ, Ciga bi imao oko sto godina. Nema ga odavno. Umro je u tuzi u Beogradu. Prva srušena kuća u Kožinu kraj Zadra, bila je njegova kuća. Kuća čovjeka kojem je Kožino bilo život.

Sjetim ga se dosta ovih dana. Naročito od trenutka u kojem je Elon Musk pokretom ruke pokazao koliko je visoka kuruza u Americi. Toliko je digao ruku, na dan inauguracije Donalda Trumpa. Visoka neka kuruza u koju bi se mogli sakrit i puno veči bećari od našeg Dabre.

Svi smo mi shvatili što znači podignuta ruka. Dobro smo shvatili. Prvenstveno Europljani. Ma nije stigo jadni Elon ruku ni spustiti, počeo je ogroman pad prodaje Elonovih ružnjikavih ali vrlo razvikanih automobila.

Pad prodaje uslijedio je u Njemačkoj, koja je pred osamdesetak godina bila vlasnica licence na podizanje ruke, pa je otrežnjenje bilo bolno i krvavo. Pad prodaje uslijedio je i u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj.

Pad prodaje znači i pad vrijednosti dionica. Pa je Tesla u samo nepunih mjesec dana zabilježio popriličan pad vrijednosti. Ti gubici su doveli do pada Muskove neto vrijednosti s vrhunca od 486 milijardi dolara 17. prosinca na trenutnu razinu od oko 380 milijardi dolara, kako piše Bloomberg.

I nikom ništa. Kako došlo, tako i otišlo. Ne vidi se nigdje po javnim istupima Elona Muska da je nešto jako neurozan radi gubitka od sto milijardi dolara. U samo tri tjedna. Takvu lovu ne bi uspjeli razjebati ni naši čuveni gospodarstvenici koju upravljaju državnim poduzećima. Takvu lovu ne bi čak ni pokrasti mogli svi talentirani lopovi udruženi u lopovsku organizaciju koja se zove HDZ.

Tri proračuna Republike Hrvatske, kako iz naše Vlade tvrde, ekonomskog čuda, izgubio je Elon Musk u tri tjedna, zbog podizanja ruke. Zbog radnje koja je trajala samo nekoliko sekundi. U jedan tjedan gubio je godišnji proračun Hrvatske. Sav turizam, zimmer frei, sve krađe, sve donacije za crkve i štojaznam kakve institucije u BiH, sve penzije, sve plaće zaposlenih, sve je otišlo u samo tjedan dana. I nastavilo se u slijedeća dva. I još malo više. Desetak milijardi više.

A on se i dalje krevelji i smije.

Jer ga libo racku, da ne budem prost. Jer je trulo bogat. Jer dobro zna da je dovoljno bogat, da mu više i ne treba. Što će mu lova koje ima ne za bacat, nego za ložit njome kotlovnicu koja bi godinama grijala osrednji grad.

Nije štos i nije svrha bogaćenje. Pred očima mi Ciga, njegov od cigareta hrapav i ispušeni glas. Štos je u iscrpljivanju.

Nije dragi moji svrha ovoga, da grupa skupljena oko Trumpa, grupa baš ono, ružnih ljudi, Musk, Zuckenberg, Gates, Bezos budu još bogatiji. Svrha je posve druga. Da svi vi, da svi mi budemo još siromašniji. Da siromašimo dok ne postanemo tijesto. Ili naprosto drek. Kojeg mogu oblikovati kako im se prohtije.

A kad oblikuješ ljude kako ti se prohtije, kad oblikuješ cijela društva kako ti se prohtije, to se onda zove moć.

A moć je užasna stvar u rukama takvih ljudi. Kad zavlada takva moć, cijelo čovječanstvo će upasti u noć.

Žao mi je što više nema Cige. Žao mi je što Cigu nisu upoznali današnji neznalice i diletanti koji vode Europu, a i svaku državu ponaosob.

Možda bi bilo drugačije…

Sankcije

Objavio
Spectator
-
0

Svake druge srijede. Točno u 935, penjao se stepenicama. Elegantno tamnoplavo odijelo, snježno bijela košulja, lijepo pripasana kravata. Crne cipele savršeno ulaštene. Čekao sam ga na vrhu stepenica, kima glavom. Stojimo. Imaš li mi što reći? protisne poput oficira koji tipa koji stoji pred streljačkim vodom i govori čovjeku kojem stavlja povez na oči pa kaže Zadnje riječi?. Šutim, ionako znam da je vrijeme prekratko da mu sve ispričam.

Dolazi razrednica, kratko rukovanje, pozdrav, stari su oni ratni drugovi u ratu protiv mene. Ulazimo u maleni sobičak, ona uzdahne i otvara dnevnik. E, pa druže Spectatore, nema potrebe gledati ocjene, one su odlične, ali, pogledajmo u dnevnik. Vaš sin je kasnio četiri puta na prvi sat, jer mu je kasnio tramvaj. Pogled koji ubija na mjestu. Pa on stanuje manje od kilometra od škole. Ne ide tramvajem. Dakle, pišem četiri neopravdana. Pišite. Ili. E pa druže Spectatore, vaš sin je u vrijeme redukcije struje širom otvorio sva krila prozora tako da je u učioni bilo strašno hladno, pa smo ih nakon drugog sata pustili kući. Vidio ga je domar. Pa je dobio ukor razrednika. Pogled koji ubija na mjestu. Jednom je otvorila i imenik. Ja dobio kolac iz hrvatskog. Velik kao kuća. Preko centimetar i pol visok. Jer sam rekao da mi je pjesma Dobriše Cesarića Slap, glupa. Jer ne teče slap, teče voda. Otac gleda s nerazumijevanjem, pa hladno inženjerski kaže, Pa voda teče. Slap stoji. Razrednica nas pogleda pogledom koji ubija na mjestu.

Penje se stepenicama, ulazi u stan. Još uvijek u elegantnom tamnoplavom odijelu, košulja savršeno bijela, kravata lijepo pripasana. Odlaže torbu. Staje. Pogleda me, ja šutim. Od danas si u sankcijama. Pa me udari džeparcem, izmišljenim radovima, zabranom izlaska. Jeben je život, svako malo nekakve sankcije.

I tako svake druge jebene srijede  jebene četiri godine. Živio sam stalno pod nekakvim sankcijama. Navikao sam, pa danas mogu reći da sam imao lijepu mladost. Unatoč sankcijama, koje sam zaobilazio poput jegulje.

Danas se toga sjećam, s tugom. Otac je otišao, skoro će deset godina, otišla je i majka. Sankcije sam preživio, sad kad razmislim, pa i nisam ih previše osjećao. Ali sam ipak i ja sankcionirao svoju djecu kad je trebalo. Danas moj unuk samo frkne nosom i kaže Znam, kazna, kad ga majka šutke pogleda.

Sankcije. Sankcije su iz Raja izrasle tamo gdje ne raste šiba.

Sankcije se uvode da bi se mogle kršiti. Hrvatskoj je bio uveden embargo na uvoz oružja na početku Domovinskog rata. Ali embargo smo zaobišli. Nabavkom oružja iz Rusije. Zgodno, kaj ne?

Tako misle i U EU. Sankcije!

Baš kao moj otac nekad davno, tako i baba Uršula prijekorno, pogledom koji ubija na mjestu, pogleda Vladimira Vladimiroviča i protisne: Od danas si u sankcijama. Tri godine, svako malo Urša udara sankcije Vladimiru Vladimiroviču, a oko nje skupljeni mastiljari i ćate kojima samo fale one navlake na rukavima od crnog glota, kimaju strog glavama, pokušavajući navući ozbiljan izraz lica. Sankcija na sankciju. Nema što nisu smislili. Uveli zabranu uvoza Vladimirove nafte, plina, zamrznuli imovinu, zamrznuli imovinu svih koji su Vladimiru rekli dobar dan. Oni blesaviji i savjesniji su tu zaplijenjenu imovinu i prodali, premda nije njihova, ali su je prodali. A Vladimir Vladimirovič ništa. I dalje po svom. Kao da ta Urša i njeno društvo kilavih mastiljara ni ne postoje. Strijelja ih svojim vodnjikavim pogledom i nastavlja dalje po svom.

Više nisu znali što bi, sve mjere pomagale nisu, a bilo je sve više budalaština. A rat je trajao i dalje, razbuktavao se, sankcije koje su se uvodile kao po traci nisu pomogle.

Minirane su sve mirovne inicijative, jer nisu ginuli Europljani nego samo Ukrajinci i Rusi, prozvali su Putina teroristom, banditom i ubojicom, a hrabri ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske nazvao ga i ratnim zločincem. Pokrenuli su tužbu na međunarodnom sudu za ratne zločine. Tvornice laži za građane nastajale su velikom brzinom, skoro tako brzo kao što su devedesetih u privatizaciji nestajale velike tvornice u Hrvatskoj. Organizirali su mirovnu konferenciju u Švicarskoj, ali bez Rusije. Rusije koja je agresor, strana koja je u ratu. Može li luđe? Svašta su radili samo su išli na ruku moćnoj Americi. Nafta, plin, oružje, oprema, sve to se vrlo skupo kupovalo, kupuje se i kupovat će se u superskupoj Americi, a sebe i nas su sjebali do balčaka. Otišli smo u recesiju koja vodi ravno do tri pičke materine. A tko zna što nas još čeka.

S druge strane, Zelenski je donio zakon da se neće pregovarati s Putinom, a nakon pojave Trumpa koji ne želi više financirati rat u kojem ne ginu Amerikanci nego Ukrajinci, rekao je da hoće pregovarati.

Onda je Putin rekao da se ne može  pregovarati jer je to zakonom zabranjeno. Onda je Zelenski rekao da će to izmijeniti. Onda je Putin rekao da se ne može izmijeniti zakon jer je Zelenski nelegalni predsjednik, mandat mu je istekao davno, novi izbori nisu održani. Onda je Zelenski rekao da će to Vrhovna Rada izmijeniti. Onda je Putin rekao da će pregovarati s Vrhovnom Radom, a ne s njim jer je nelegalni predsjednik.

Siguran sam da se svemu tome nije dosjetio Zelenski nego mudraci iz EU i SAD, sjedeći u mirnim uredima, smišljajući kako dohakati Putinu.

I sada bi trebali početi pregovori. EU se ljuti jer neće biti na pregovorima, vodit će ih Trump i Putin, a Ukrajina koja je napadnuta, razorena, izubijana, neće biti pozvana. Po modelu koji je u Švicarskoj napravio EU, ne pozvavši Rusiju na mirovne razgovore. Tek kad se bude ukazala prilika, pozvati će Ukrajinu koja će sjediti na klupici pred vratima i nestrpljivo čekati da ih se pozove da bi pripalili cigarete Trumpu i Putinu, pa izađu opet van na klupicu. Eu nisu pozvali, jer smatraju da im ne trebaju budale za stolom za kojim sjede veliki dečki i pričaju o ozbiljnim stvarima. O novcu i prirodnim resursima.

Uvjeren sam da Rusi i Putin to tako i uvjetuju. Bez EU birokrata i bjelosvjetskih glupana i bez Zelenskog koji nema mandat. Izgleda da će ako bude pregovora to biti samo s Vrhovnom Radom. Ako vam nije jasno, ta Rada nije Rada Borić, nego bi pregovarali s ukrajinskim Saborom, jer, sve ostalo je po Putinu nelegitimno. A njega se izgleda ipak pita.

A u dobroj staroj Europi ide i povišenje proračun za NATO na 5%.

Gdje su pare, gdje je socijala, razvoj, gdje su investicije? Odakle pare? Prva ideja je prekid dotoka sredstava za EU fondove. A gdje je onda Hrvatska? Ili je već dospjela do krajnjeg cilja?
Tri pičke materine.

Andrej Poniženi (A.P.)

Objavio
Spectator
-
0

Prošla godina bila je godina raspodjela stolica. Dijelile su se stolice, usudim se reći, šakom i kapom, sudeći prema svemu onom tko je se u te stolice zasjeo. Prvo su bili parlamentarni izbori. Na stolice je sjelo podosta ljudi koji su u biti nenaviknuti na sjedenje u pristojnom okruženju, više im pristaje sjedenje na kamenu na nekakvoj livadi ili na panju u šumi. Kad su stolice razdijeljene, pristupilo se slijedećem krugu, a to je dogovaranje oko formiranja vlade. Ta faza bi se mogla slobodno nazvati političkom, ali vjerojatno i samo običnom korupcijom. U biti, nema tu puno iznenađenja. Kod formiranja saborske većine ne gleda se na političko uvjerenje, na političke stavove, nije to bitno, gledaju se vlastiti interesi, gleda se tko bolje može prodati svoju priču, tko je više spreman sagnuti se pod stol, potegnuti dim dva, ali tako da mu je pri tome cijelo dupe dostupno drugima.

To vam se mili moji na PornHubu zove Double penetration, skraćeno DP. Pazi slučajnosti…

Pa se onda pusti bijeli dim, novinarima Jutarnjeg lista javi se da je saborska većina dogovorena.

Bilo je to treće uzastopno pregovaranje Andreja Plenkovića o formiranju vlade.

Nikada kao do sada, Andrej Plenković nije bio ponižavan kao čovjek, kao političar, kao što je bio ponižavan nakon ovih izbora. Premalo osvojenih mandata da bi komotno ili makar uz neke napore sastavio većinu, značilo je samo jedno. Poniženje koje mora doživjeti prilikom sastavljanja saborske većine.

Za pregovaračkim stolom sjedili su Penava i Radić. Ispod stola bio je Plenković. Oko stola tipovi koji su kampanju gradili na vrijeđanju i omalovažavanju Plenkovića. Podnošenju kaznenih prijava, nazivali ga kriminalcem, izdajnikom, lopovom. A eto samo nekoliko dana od kampanje, još mu se ni njihova pljuvačka na licu osušila nije, njega, Andreja ispod stola, a oko stola stoje nekakva neobrazovana krkanska klatež, obrijanih lubanja, svi skupa jedva da bi skupili desetak razreda škole. I oni ga jebu. U mozak, a što ste vi mislili. U što? Plenković je skinuvši hlače, ostavši samo u tangama s tigrastim uzorkom, sastavio vladu. Osim svojih budala na koje smo navikli još iz prošlog mandata, u vladu je kao rezultat pregovora ispod stola, morao staviti i neke do sada široj javnosti nepoznate budale, koji su postali ministri u Vladi Andreja Plenkovića. Pregovorima u stilu DP.

Čim su u te fotelje zajeli svakojaki tipovi, došlo je vrijeme nove podijele novih fotelja. Onih u Europi. Ali ove eurozastupničke fotelje u ovoj priči nisu bitne. Ionako u tu Europu šaljemo političare s kojima ne znamo što bi. Doma perspektive nemaju, pa ajde onda, šalji ih u Europu, nek tamo smetaju. A tamo ne smetaju. Jer velika većina zemalja postupa upravo tako. U Europu šalje tipove koji doma smetaju, s kojima ne znaju što bi. Pa je Europarlament u stvari egzil lijevih smetala. Lijeve desne i te nekakve zelene orijentacije. Bitno je da su se dijelile one velike fotelje, fotelje koje znače pravu vlast, mast i utjecaj. Fotelje koje je Andrej sanjao godinama, jer oduvijek je znao da je fotelja predsjednika Europske komisije njegova. Crveni stol od mahagonija, debela crna kožna fotelja, zastava EU koja stoji kraj stola. Baš kao da je sve to napravljeno za njega. Godinama je radio sve, ali baš sve da sjedne u tu fotelju. Ili makar da sjedne negdje u blizinu, onako, da barem može bacati sjenu na tu fotelju. Pa se jednog dana lagano uklizati u nju.

Fotelje su podijeljene, čak ni pod stol nije morao ići ovaj puta. Jer ga niko ništa nije ni pitao. Izbori za europsku komisiju napeto su se pratili u Slavoniji, Zagori, Ravnim kotarima, Lici i Imotskoj krajini. Krajevima koja se kunu u Andreja Plenkovića. Krajevima u kojima žive kako žive, ali opet, Andrej im je sve.

I opet je Andrej ponižen. Ni spomenuli ga nisu pri razmišljanjima o sastavu EK. Čak je u EK ušla i nekakva Kaja, ma sva nekakva isprana i apšisana, neko šilježe, nema je što ni vidit, a on, kus muškarca, ušao nije. A tako se trudio.

Oda su izabrali Milanovića, ta fotelja se popunjavala samo formalno, jer pravog kandidata nije ni bilo, nekog to bi moga stati na megdan Milanoviću, pa da se s njime pobije. Sama nemogućnost nalaženja kandidata koji bi se suprotstavio Milanoviću, za Plenkovića je bilo poniženje. Vodiš stranku s par stotina tisuća članova, a nemaš jednog jedinog jebenog kandidata koji će osvojiti barem trideset posto u drugom krugu. Sve ono što se u HDZ-u događalo nakon predsjedničkih izbora predstavlja poniženje za Andreja Plenkovića. Kritike sa svih strana radi lošeg odabira kandidata, otvoreno odupiranje ministra Butkovića, znaku su samo jednoga, Plenković je načet. Ponižen. Čak se i Hrebak počeo udaljavati od Plenkovića, polako, mišjim korakom, ali udaljava se.

Onda se pojavila snimka ministra Dabre. Pa se pojavile slike, pa se pojavila snimka. Snimka tipa koji bi još danas naplaćivao kazne za krivo parkiranje u Otoku u Slavoniji, posao koji je radio sve dok nije postao ministar, a ministar je postao upravo radi Plenkovićevog klečanja pod stolom. Pregovorima u stilu DP.

Uvjeren sam, da Plenkoviću svaki put kad  ugleda kojeg ministra iz kvote DP-a, kroz glavu proleti klečanje pod stolom u vrijeme sklapanja parlamentarne većine, dok se Penava i Radić zadovoljno smiju, sjedeći za tim stolom.

Onda su izabrali Trumpa. Tipa koji je jednim telefonskim razgovorom u potpunosti srušio sve što je Plenković, bezrezervno slušajući briselske činovnike, provodio u Hrvatskoj. Život Hrvata podredio je višim ciljevima, ratu u Ukrajini. Sve, svaki njegov govor, svako njegovo obraćanje bilo je vrijeđanje političkih neistomišljenika prozivkama da su ruski sluge. Putinofili, rusofili, kremljofili i svakakvi još fili samo se mijenjao prefiks, obavezno vezan uz Rusiju. Ukrajina mu je bila u srcu, a Hrvatska u novčaniku. Pitao sam se par puta, jel on premijer Hrvatske ili Ukrajine.

Ovih dana trebali bi početi pregovori o miru.

Pregovori.

S jedne strane je Rusija, koja je agresor i angažirana u ratu, tamo su joj vojnici koji na stotine pogibaju svakog dana tamo je i naoružanje.

S druge strane su Amerikanci, koja je financijer, tamo su im ukrajinski vojnici koji na stotine pogibaju svakog dana.

Pregovori trebaju početi prvenstveno iz razloga što Amerikanci više novaca ne daju. Za vojnike im se više-manje jebe. Pa nisu to njihovi.

I odjednom, nije više uputno Putina i Kremlj zgodno u Saboru uspoređivati s mrskom Dalijom Orešković, a Boga mi ni s mrskom Mirelom Ahmetović. Putin će vjerujem, postići mir, koji će prvenstveno odgovarati njemu. Amerikanci izlaze iz rata,  novaca više nema, pogibije ukrajinskih vojnika sada nema tko financirati. U Europi je nastala panika, Zelenski traži osnivanje europske vojske. Nadnacionalne. Svaki onaj političar koji se založi za to, posve sigurno može računati da na slijedećim izborima neće biti izabran. Jer, nikome se ne ide na Ostfront, nikome se ne šalje djecu na megdan Putinu. A kaj to znači uopće Europska vojska? Da li je to nad NATO, nad EU, da li bi vojsku osnovale sve zemlje članice? Lijepo je to znati.

Kao što je lijepo znati da Europa ima 750.000.000 stanovnika, od kojih u Europi živi 110.000.000 Rusa. Europa ima malo više od deset miliona kvadratnih kilometara, a samo Rusija u Europi ima tri miliona i šesto tisuća kvadratnih kilometara. Pa pitam, koja Europska vojska?

U cijeloj toj kakofoniji, pojavio se jedan glas. Glas čovjeka koji je sam sebe vidio kao kandidata za sve, ali to je bila njegova intimna tajna, nitko drugi ga kandidatom vidio nije. Pa niđe prošao nije. Andrej Plenković je izjavio: Europa treba posebnog izaslanika za Ukrajinu kojeg bi poštovala i Moskva. Priznam, nisam vidio tu izjavu, samo sam je pročitao, nisam vidio je li dok je to govorio, prstom pokazivao na sebe. Jer, znam, što god on radi, radi prvenstveno radi sebe.

Pa bi umjesto Andrej Poniženi, postao Andrej Pomiritelj, Andrej Posebni (izaslanik). Ima on skoro sve uvjete. Prvi u svijetu je njegov ministar javno nazvao Putina ratnim zločincem, a da još nije bila podignuta ni optužnica, a o nekakvom suđenju nema govora. Njegov se ministar vrlo pametno, pohvalio iznosom od preko dvije stotina milijuna eura oružja poslanog Ukrajini, samo pola sata prije objave razgovora Trumpa i Putina, razgovora koji je u potpunosti doveo do obrata situacije.

Hrvatska je dobro ispraznila svoja vojna skladišta isporukama naoružanja Ukrajini. Učinila je sve što je Europa tražila. Čak je zatajila i porijeklo drona koji je pao u sred Zagreba. Kad je bila prilika, masno je pljunula na Kremlj i na Putina.

Toga smo svi svjesni. Svjestan je i Putin. I on posve sigurno neće dati da predsjednik vlade zemlje koja je bila u mnogim stvarima veći Ukrajinac od Ukrajinaca bude bilo kakav posrednik. Jedini tko nije toga svjestan, je Andrej Plenković.

Ali, ako tu i ne prođe, šanse za Plenkovića su još uvijek velike. Ukrajina je radi rata, suspendirala svoje predsjedniče izbore. Zelenski je predsjednik izvan mandata. Bumo rekli, u slobodno vrijeme. Mnogi Ukrajinci zazivaju da se konačno održe izbori, a sada to traži i Amerika.

A u Hrvatskoj se pitaju je li Andrej Plenković premijer Hrvatske ili Ukrajine.

Tko zna, možda postane i predsjednik Ukrajine? Poznato mi je nekoliko slučajeva da su premijeri postajali kasnije i predsjednici. Poznato je i vama, kaj ne?

Siguran sam da je i njemu to poznato. Vrlo dobro poznato.

Pediculis pubis

Objavio
Spectator
-
0

Jeste li ikad čuli za tipa koji se zove Shri Narendra Modi? Velika većina nije čula. Zgodan djedica bijele uredno njegovane brade, guste bijele kose, preplanulog tena, kako i priliči Indijcima. Na prvu biste pomislili da će svaki čas iz svijetloplave torbe izvući kutiju s pizzom, pružiti vam je i pjevuckajućim glasom zaželjeti Dobar tek.

Ali, eto nije, rečeni Modi je premijer od države Indije. Treći puta za redom je premijer, valjda po uzoru na Andreja Plenkovića, koji je uzor svim premijerima svijeta. Indijski Plenković, nešto malo veći.

Indija sa svojih milijardu i pol stanovnika je samo tri stotine devedeset i pet puta veća od nadaleko i naširoko poznate Hrvatske.

Pa je onda i njihov premijer valjda tri stotine devedeset i pet puta veći od Plenkovića, pa ma što o tome mislio Plenković Habijan, Majda Burić i ostali lizači guzice A.P.-a. Za zaratit se s Hrvatskom, puno više nego je potrebno, dovoljno je samo stanovništvo Kanjhawala Roada, ulice u New Delhiju.

Plenković u usporedbi s gospodinom Modijem liči na malu uš (Pediculus humanus capitis) u odnosu na normalnog čovjeka. Ono kad si sav važan, pa ni ne razmišljaš koliko li je po svijetu razasutih badža u odnosu na koje si samo mala uš. Mogo bi se zbog toga naš premijer i postidjeti, a pedantni biolozi bi odma rekli da je, pošto se stidi, onda samo stidna uš (Phthirus pubis), hrvatski rečeno, picajzla, Pediculis pubis. A naš premijer nije picajzla, Hrvati se češu sami od sebe. Ne radi picajzla.

Rečeni Shri Narendra Modi došao je u Ameriku, pa ga je eto, primio i američki predsjednik Donald Trump, u odsustvu Elona Muska. Sjeli njih dva na dvije fotelje što malkice izgledom bacaju na tapecirane električne stolice. Indijac je sjeo na pola dupeta, ko da će, Bog da mi prosti, prdnit svaki čas, a Trump spuštenih i sklopljenih dlanova, ko da sjedi na šekretu, Bog da mi prosti. Nekako usrana atmosfera.

Iza njih vire, ko da njuškaju i procjenjuju kvalitetu prehrane, jedan Indijac i jedna drugarica Indijka. Oni su prevoditelji.

Indijac govori engleski. Trump sjedi i čeka prevoditelja Indijca da mu prevede s engleskog na engleski sve što je Indijac rekao. Onda Trump odgovara, a gospodin Modi odmah odgovara. Prevoditelju, koji s jakim indijskim akcentom prevodi Trumpu što je ovaj reko.

To ti je kad te krkani, rednecksi i hilbilyi (hrvatski: Domovinski pokret) izaberu da bidneš badža. Predsjednik od Amerike. Najjače države na svijetu. Najveće sile. Pa se iživljavaš potpuno nesvjestan da ispadaš budala. Ne samo obična budala, nego najveća budala. I k tome, neotesana budala.

Bilo bi zgodno da nekim čudom kod Trumpa osvane bilo koji ministar ili min’starka iz naše vlade. Pregorjeli bi prevoditelji. Ko zna što bi preveli Trumpu, možda bi još za vrijeme razgovora Ameri naletjeli bombarderima i poštedjeli nas daljnje agonije? Riječi Branka Bačića posve sigurno bi izazvale kratki ali smrtonosni rat na ovom području. Dok je Trump slušao Indijca koji indijskim akcentom prevodi što je rekao indijski premijer na engleskom, nekoliko tisuća kilometara dalje, u Munchenu su europski predstavnici slušali što im govori američki podpredsjednik. Na engleskom. Pa su prstima čačkali uši sve u nevjerici čuju li dobro. Svašta je on izgovorio, izvrtao činjenice, kenjao, lagao, maslao, nešto što me podsjeća na riječi tipa koji nam svakog dana tumači kako dobro živimo, a mi u sebi mislimo svoje. O njemu i o boljem životu.

Govorio je pred ljudima koji su tri godine činili sve da bi podišli Americi, ulizivali se, slušali svaku naredbu, skakali na svaki mig. I sada s govornice na dobrom engleskom tip kaže, Adio seljačine, nema više jebačine.

Amerika se izvlači iz rata u Ukrajini. Amerika je ratovala protiv Rusije u Ukrajini. A pogibali su Ukrajinci i Rusi. Amerika je tuđim kurcem gloginje mlatila. Tri godine. Većini građana Hrvatske a i šire bilo je to jasno, ali ne političarima. I kad je na upit novinara upućen Trumpu, hoće li u pregovorima sudjelovati i Zelenski, uslijedio odgovor To je jedno vrlo interesantno pitanje, uslijedilo je otrežnjenje.

Amerika će se povući. Zatvoriti pipe. A Zelenski gonjen nagonom samoodržanja odmah traži osnivanje europske vojske. Koja bi trebala ekspresno otići u Ukrajinu. Suprotstaviti se agresorskoj, neatlantskopaktskoj vojsci Rusije, na teritoriju neatlantskopaktovskoj Ukrajini. Građani Europe jedva čekaju krenuti na ruske trupe u Ukrajini.

Hoće li u Hrvatskoj uskrsnuti prekretnica u terminologiji.

Hoće li omrznutog Putina zamijeniti Trump?

A ja čekam.  Čekam strpljivo. Čekam trenutak u kojem će netko od dežurnih HDZ-ovih budala u Saboru nekog političkog neistomišljenika nazvati Trumpovim pristašom.

Svi marš pod stol

Objavio
Spectator
-
0

Vrata su se otvorila, tiho, bez zvuka. Ušao je u nevelik ured, svakako manji no što ljudi imaju predodžbu o veličini tog ureda.

Pažljivo izbrijan, crvene kravate obješene nisko, skroz do jaja. Pramen kose sa šije pažljivo zalijepljen na čelo, upravo onako kao što to godinama čini. Sjeo je.

U sobi muškarac, koji na ramenima drži klinca. Pozdrav, letimični  nezainteresirani pogled na klinca. Otvara ladicu, onu donju desnu, prima telefon, onaj starinski, crvene boje, bez brojčanika. Ne mora turati prste u brojčanik, onaj koji ga je davno u tu ladicu postavio znao je da će telefon koristiti budale, pa ih je htio poštedjeti neprilika. Pitam se, zašto takav telefon nemaju i naši ministri. Ako ništa drugo, manje bi završavali u zatvoru, jer se takvim telefonom ne mogu slati poruke.

Pogledao je klinca, strogog pogleda, pokazao mu je na trosjed postavljen ispred stola, a prst prislonio na usta. Ćuti mali, mamicu ti jebem, pomislio je, ali ipak, ostalo je neizrečeno.

Digao je slušalicu. Tišina nekoliko sekundi, onda se čuje muško glas koji govori Halo. Glas je malo promukao, sada je tamo sedam ujutro, zlobno je pomislio, uhvatio ga je na spavanju.

Dobar dan Vladimire Vladimiroviču, progovara maznim glasom, glasom koji onako, malo baca. A Vladimir Vladimirovič je macho muškarac koji jaše polarne medvjede, slijeće avionom na ledena jezera, vozi auto vezanih očiju, kao što vozi Miško iz Ko to tamo peva.

Tako nekako počeo je razgovor obavljen jučer. Razgovor između Donalda Trumpa, zaposlenog na radnom mjestu POTUS, četrdeset i petog i četrdeset i sedmog predsjednika Sjedinjenih američkih država. Onaj sa snenim glasom je Vladimir Vladimirovič Putin, višestruki predsjednik Rusije, bivši premijer i naravno, predsjednik rusije u još nekoliko mandata.

Trajalo je sat, sat i po. Brzo vrijeme proleti kad se sretnu dva stara druga.

Razgovor, jedan od najbitnijih od dana 25. ožujka 1957. Dana kad je osnovana davno zaboravljena EEZ, zamišljena kao ekonomska zajednica  s ciljem izgradnja zajedničkog tržišta u jednoj carinskoj uniji radi rješavanja rješavanje svih privrednih prepreka, koordiniranje gospodarske politike i podizanje životnog standarda unutar Unije. Odavno nema EEZ-a, s njim su umrli i ideali radi kojih je stvoren. Naslijedilo ga je čedo koje se zove EU, koje se izrodilo u vojno političkog monstruma koji guta sve pred sobom, ni malo ne vodeći o specifičnostima svake države članice.

Jučerašnji razgovor je pokazao gdje je mjesto Europi i toj njihovoj zajednici. Pod stolom. Kako je to davno govorio Vladko Maček, a novelirao Zoran Milanović: Kad se veliki tuku, mali idu pod stol. Koliko li su papira potrošile ulizivačke redakcije Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije i ostalog žurnalističkog plaćeničkog smeća ne bi li napali Milanovića radi izrečene izreke, izreku koju je koristio radi kritike svakako prekomjernog uplitanja Hrvatske u rat u Ukrajini i neprekidnog škakljanja jajca Ruskom Medvjedu.

Europa, koja se solidarizirala s Ukrajinom, dala joj podršku od samog početka ruske agresije, odrekla se puno stvari. Odustala je od kupovine jeftine ruske nafte, uz blagi poguranac nepoznatih sila koje su uništavale plinovode, odrekla se i ruskog plina, pa počela kupovati znatno skuplji američki plin. Oni koji su koristili rusku struju, sada koriste europsku. Koja je dva i pol puta skuplja. Ali je europska. Rat u Ukrajini na površinu je izbacio cijelu jednu plejadu posve nepotrebnih i nesposobnih ljudi, poput recimo Gordana Grlića Radmana, Tonina Picule, ali i Andreja Plenkovića, koji se u zadnje tri godine ponaša kao da je premijer Ukrajine, a posao vođenja Hrvatske radi, onako u fušu, preko kurca. Samo zato jer se dobro plaća.

Niskopišača garnitura

Svi ti nekakvi europski prištavi činovnici, ljigavih faca, sve te nekakve funkcionerke prevelikih guzica od sjedenja po foteljama europskih institucija, koji su vodili EU, vodili je tako da je otišla u tri pičke materine, svi oni su jučer su ušutkani. Nisu poslani na trosjed, poput Elmovog klinca, nego pod stol. Nije im pokazao prstom da šute, nije ni pomislio Šutite mamicu vam jebem. Nije trebao. Jer, pičkice su to. Stavilo ih na mjesto na koje pripadaju. Jer su niskopišača garnitura.

Što li će sada oni koji su sve i sva nazivali putinofilima pune tri godine? Kakav li će salto sada napraviti? Što li će sada u Saboru brbonjati besprizornici kojima je Ukrajina svakako ispred Hrvatske, valjda zato jer su se ponadali da će krasti jednog dana u Ukrajini, jer su ovdje već sve pokrali? Naš mutavi ministar obrane se baš jučer našao hvaliti koliko smo love spizdili na vojnu pomoć Ukrajini. Dvije stotine milijuna EUR-a. Nije to puno kad smo zemlja blagostanja.

 

Jer, veliki se nisu svađali. Veliki su se dogovorili. O svemu. O rudnim bogatstvima, o suradnji na polju AI, o razvoju dronova. U samo sat, sat i pol.  A ekipa pod stolom drhti. I šuti.

Probudili su jevropljani se tek danas. Pa govore da razgovora o miru bez njih nema. A bili pod stolom, kako im je i preporučio drug Zoka. I bit će razgovori. U Saudijskoj Arabiji. Iskreno, malo sam zabrinut radi ishoda tih razgovora, jer tamo neće biti našeg ukrajinskog trojca. A iz Europe možda pozovu Volodimira Zelenskog.

Ako budu dobre volje.

A ostali, ZNA SE! Pod stol.

 

 

Beige sako

Objavio
Spectator
-
0

Sovjetskog saveza nema odavno. Raspao se poput lubenice bačene s desetog kata na asfalt parkirališta. Lubenica je na parkiralište pala 1991. godine, negdje u kolovozu. Pa su nastajale male države, poznate prije svega po glasanjima na eurovizijskim natjecanjima. Da bi se  mogli takmičiti na Euroviziji, nekak je normalno da doma, u svojim državama vježbaju. Pjevaju na nama nerazumljivim jezicima, ne dao dobri Bogo da bi se pjevalo na ruskom. E, a da bi mogli pjevati, podrazumijeva se da imaju i struju, za mikrofone, pojačala, miksete i sva ta čudesa koja im trebaju da bi ostvarili svoj san i izašli na pozornicu pred uzbuđene voditelje i glasali jedni za druge.

A proizvodnje struje baš i nemaju previše. Jerbo, struja im je dolazila mrežom izgrađenom u vrijeme mrskog SSSR-a, a proizvodila se u Rusiji, najvećim komadom lubenice bačene s nebodera na asfalt.

Pa su glavonje Bjelorusije, Rusije, Estonije, Latvije i Litve sjele za stol i napravili sporazum o sinkronizaciji svojih elektro mreža. I nazvali ga BRELL, prema nazivima država potpisnica.

Sustavom naravno, uglavnom upravlja Moskva.

Seljački rečeno, koristili su ruske žice i koristili rusku struju. Nestanaka struje nije bilo, jerbo, Rusija struje ima koliko ti srce poželi, pa je mogu izvoziti koliko im srce zaželi, ali u zamjenu za đenge, novac, lova, kinta, paprika, repa, keš. Sve je funkcioniralo po sustavu plati pa se klati. I struja je dolazila, išla je kroz žice ko voda ispod broda. Stalno i konstantno. Ondak je došao rat u Ukrajini, moram napisati da zamaskiram da sam Putinov plaćenik i rusofil, došlo je do agresije na Ukrajinu. Gine se na sve strane, rat se razbuktao, Putin uvodi i korejske vojnike i baca ih na front. Zelenski uvodi teško američko naoružanje, a uveo bi i atomsko oružje, svako malo spomene tu želju. Uveo bi on i sto pedeset tisuća vojnika koji bi bili stacionirani u Ukrajini, pa čim Rusim mrdnu, Europljani zapucaju. Estonija, Latvija i Litva shvatile su da im ruska struja ne treba. Kroz žice može ići bilo kakva struja, nema veze, samo da nije na ćirilici.

 

General Electric

Više od tri desetljeća nakon izlaska iz Sovjetskog Saveza, Estonija, Latvija i Litva počele su se isključivati iz ruske električne mreže i pridruživati se mreži EU-a. Tri nacije će se službeno udaljiti od mreže koja ih je povezivala s Rusijom od godina nakon Drugog svjetskog rata.

Pojavila se, sva ustreptala, uzbuđena, u beige kostimu, ushićeno govorila o odvajanju od mrske ćirilične struje, i pripojenju društvu u kojem je bolje. Spajanjem na europsku struju, dolazi vrijeme blagostanja u Estoniju, Latviju i Litvu.

Dvodnevni proces odvajanja započeo je u subotu ujutro, a stanovnicima je rečeno da napune svoje uređaje, opskrbe se hranom i vodom i pripreme se kao da se prognozira loše vrijeme. Mnogima je rečeno da ne koriste dizala – dok će u nekim područjima semafori biti isključeni. To upozorenje se nije odnosilo na kuće koje dizala nemaju. Divovski, posebno izrađeni sat, odbrojavao je posljednje sekunde prije tranzicije na značajnoj ceremoniji u glavnom gradu Litve u nedjelju, kojoj je prisustvovala visoka predstavnica EU-a Ursula von der Leyen.

Pojavila se, sva ustreptala, uzbuđena, u beige kostimu, ushićeno govorila o odvajanju od mrske ćirilične struje, i pripojenju društvu u kojem je bolje. Spajanjem na europsku struju, dolazi vrijeme blagostanja u Estoniju, Latviju i Litvu.

Sve to sam već vidio, nisam morao putovati u Vilnius. Vidio sam tu, u Zagrebu, ne tako davno, prvog siječnja 2023, kad je Ursula Von der Leyen, odjenuta u isti beige sako, pila kavu na trgu s Andrejom Plenkovićem, Dubravkom Šujicom i Davorom Božinovićem, povodom najveće sreće hrvatskog naroda, ulaska u eurozonu. Pa je Plenković, kako i priliči, posegnuo za buđelarom i zavrnuo rundu okupljenim uglednicima. Ursula je sva ustreptala, uzbuđena, u beige kostimu, ushićeno govorila o procvatu hrvatskog društva i gospodarstva, porastu standarda građana. Ulaskom u Eurozonu, dolazi vrijeme blagostanja građanima Hrvatske. Plenković je svoju izjavu dao već ranije, pojasnio nam je da će kava, kad pređemo na EUR poskupiti samo dvije lipe.

Već nekoliko dana struja, ona jevropska, juri žicama Estonije, Litve i Latvije.

U trenutku odvajanja od mrske ćirilične struje, cijena struje koju je Putin obračunavao, bila je 62,74 EUR po MWh. Mreže su odvojene, liftovi rade, smrzotine se nisu pokvarile, život teče dalje. Samo nakon dva dana odvajanja, počele su se osjećati blagodati odvajanja.

Cijena struje 10.02.2025. bila je 146,83 EUR.

Pa će Estonci, Latvijci, Litvanci uživati u blagostanju koje im je omogućila Ursula i njihovi Plenkovići, Šujice i Božinovići. Baš kao i mi Hrvati što uživamo.

Pametan čovjek uči na tuđim greškama, glup na svojim, a najgljuplji nikada ne nauči. Imam osjećaj da mi, ali ni Estonci Litavci i Latvijci naučili ništa

Dovoljno je da se pojavi Usrula u beige sakou i sve je super i sve je za pet. A kad je još pride i Dube, garancija za prosperitet i sreću je tu. Ursulin Beige sako simbol je nadolazećeg blagostanja u državama u kojima se pojavi.

Rafal u vlastito koljeno

Objavio
Spectator
-
0

Pred tri godine, 2022. godine iščekivali smo hoće li pasti Barbara Antolić Vupora. Vječno visokopozicionirana visoka svećenica crvene religije. I nije pala, premda je ta, 2022. godina bila od onih rijetkih kad se moglo hapsiti do mile volje, jerbo nije bilo nikakvih izbora, pa se nisu mogle ni očekivati one izlike da se radi o  politički motiviranom hapšenju.

Unatoč vrlo utemeljenim pričama koje su čuli svi oni koji su samo malo načuljili uši po varaždinskim birtijama, SDP je vrlo, ne znam izraz, pa recimo hrabro, a može i kretenski, na listu za Sabor stavio Barbaru Antolić Vuporu, koja ulazi u Sabor s osvojenih impresivnih 367 glasova, što je oko 26 manje no što ih ima moja zgrada, čak i nevelika za zagrebačke prilike. 367. Tri stotine šezdeset i sedam glasova je bilo posve dovoljno za dokopati se debelo preplaćene saborske fotelje, bezbrojnih povlastica, plaćenih dodatnih troškova, zastupničkog imuniteta.

BAV 367

SDP je pri slaganju lista za parlamentarne izbore samo djelomično postupio po onom starom principu Pojavu osudi, druga spasi. Pojavu osudili nisu, nisu se ni obazirali na sve jače glasine koje su se poput magle, spuštale na leđa BAV, a drugaricu su spasile. A magla se spuštala i dalje, da bi se danas vrlo materijalizirano čeličnim stiskom ovila oko zaglavaka drugarice BAV 367.  Danas je po hitnom postupku zatraženo skidanje imuniteta drugarici BAV 367. Debela plaća će joj ostati. Čak i kad ne bude saborska zastupnica, ostat će joj četiri tisuće EUR-a plaće još pola godine, a onda samo dvije tisuće EUR. Pa nije luda odreći se tih svih novaca. Pa radi novaca je danas vode u prdekanu. Ne bi bilo logike odustati od 6+6, jer ima kapital od 3767 glasova.

Danas je sjednica Sabora, raspravlja se o podršci novom ministru kojeg bi trebalo nakeljiti u ministarsku fotelju iz koje je nogom u guzicu izbačen onaj tip koji ne zna gdje je studirao, koliko mu je trajao Vakultet, kakav mu je (premda smiješno zvuči) akademski status, tip koji je gaćama i šlapama placericama, marke Oddidas, prašio iz mitraljeza ko lud.

Glasanju neće biti prisutna saborska zastupnica Barbara Antolić Vupora. Jerbo je spriječena. Momentalno je zabavljena kako buljuk policije iz ladica njenih ormara izbacuje gaće, grudnjake, haljine, nakit, drangulije, u potrazi za papirima koji bi mogli dokazati ono zbog čega su doli rano ujutro u njen stan.

A u preostailih samo stotinjak dana treba sve razmontirati, demontirati, razbiti, srušiti, odvesti šutu, da se na spaljenoj zemlji ni ne vide tragove nekadašnje utvrde SDP-a.

Traže dodatne dokaze da je krala. Nekako sam siguran, da rečena trišestsedmašica neče biti jedina sa SDP-ovog lagera.

S druge strane države, u Rijeci, SDP-ovci su vrlo vrlo vrijedni. Vremena do izbora ima malo, samo stotinjak dana, a posla je puno. Sve mora biti gotovo u samo stotinjak dana. A posao je ogroman. Jerbo, desetljećima je Rijeka bila poznata kao čvrsta SDP-ova utvrda, nešto poput Fort Knoxa crvene religije. A u preostalih samo stotinjak dana treba sve razmontirati, demontirati, razbiti, srušiti, odvesti šutu, da se na spaljenoj zemlji ni ne vide tragove nekadašnje utvrde SDP-a.

Gradonačelnik Filipović, koji inače više ne uživa podršku SDP-a Rijeke, oduzeo je ovlasti svojoj zamjenici Sandri Krpan, zbog gubitka povjerenja u njezin rad. Odluku je, kaže, donio nakon izjave Sandre Krpan u subotnjem Dnevniku HRT-a, u kojoj je istaknula da se nije slagala s mnogim njegovim odlukama i smjerom u kojem vode Rijeku.

Marko Filipović izabran je za gradonačelnika Rijeke, predvodeći listu SDP-a, kojoj je na drugom mjestu bila Sandra Krpan. Sve odluke donesene u skoro četiri godine, donosio je u dogovoru i blisku suradnju sa Sandrom Krpan. U studenom 2024 godine, SDP Rijeke odlučio je da će na slijedeće izbore izaći pod vodstvom Sandre Krpan, a ne Filipovića. Tri mjeseca pred izbore, pred kamere stane Sandra Krpan. I čudi se ko pura dreku smjeru kojim ide Rijeka. Nije ona odavde, ne zna ona ništa. Samo se čudi. Odlukama koje je zajedno s Filipovićem donosila četiri godine.

Stanimo u Zagrebu na putu prema Rijeci

Nije pošteno na putu od Varaždina do Rijeke preskočiti Zagreb. Makar na kratko, samo kavu srknuti i protegnuti noge i čuti što se događa. U Zagrebu se ovih dana bave idejom kako iz stranke izbaciti Ivu Josipovića.  Jer je, poštujući svoje osobno prijateljstvo s Davorom Bernardićem došao na Bernardićevu presicu na kojoj je on najavio svoju kandidaturu za gradonačelnika. Ne pomaže ni to što Josipović ističe da je SDP njegov odabir, a da je Bernardić njegov prijatelj, drug iz mnogih političkih utakmica u prošlosti. Odavno otave izlike u zagrebačkom SDP-u ne prolaze. Jer u SDP-u Zagreba ne stanuje drugarstvo. Samo interesi, karijerizam i nesposobnost.

SDP u Zagrebu se bavi s dvije vrlo važne stvari. Izbacivanjem Josipovića i razradom ideje o gradnji spomenika umrlim od korone.

Morbidna stranka.

Pitam se, uistinu se pitam. Kakav soj glasa za ovakav moralni polusvijet i koristoljubive političke dibiduse i u Varaždinu i Rijeci, a i u Zagrebu?

Kako li je u drugim gradovima?

007, James Bond

Objavio
Spectator
-
0

Od slaganja polica u trgovinama napravljena je velika nauka. Prvi naš Cash & Carry, Getro u Sesvetama, otvoren je davne jeseni 1994. godine. Tamo su robu slagali kako im se svidjelo. A njima se svidjelo slagati je prema boji. U najbolje osvijetljenoj hali nabubali su što više šarene robe, da privuče kupce, ko što su Indijance krajem XV stoljeća privlačile staklene perle što su se presijavale na rukama španjolskih osvajača. Onda su se pojavili merchandiseri, zanimanje teško izgovorljivo priprostim trgovcima koji su ih tada nazivali, pojednostavljeno prčendizerima. Tipovi koji su slagali robu, kako su to govorili, prema najsuvremenijim saznanjima i teorijama. Ali, džabe ti sva roba lijepo složena, ako su ti cijene visoke. Ili ti je dućan u nekoj zabiti, ili ne daj Bože na pegula lokaciji. Smijte se, samo se smijte, ali sjetite se one zgrade koju je gradio Citroen kraj Getroa na Vrbanima, nikad završene, prazne, to je godinama sablasno stršala u nebo. Bila j Svete skrovište tajnim ljubavnicima, onda su došli narkomani koji su protjerali ljubavnike. Onda su došli seronje i učinili zgradu neprohodnom čak i za narkomane. Pa su zgradu sručili, Pa napravili novu, koja je skor na vlas ista kao ona nesvršena Citroenova. Pa su stali. Ljubavnici u nju više ne dolaze. Potjerali su ih…

To vam se dragi moji zove pegula lokacija. Nikad tamo ništa. Osim sranja.

Rečmo, pegula lokacija je i prostor između Stare Savudrije (Bašanije) i Rađevca kod Iloka pa od Svetog Martina na Muri do otočića Galijula. Na tom prostoru ne uspijeva skoro pa ništa.  Ali o tom, svakako, drugom prilikom.

Vratimo se mi našim prčendajzerima. Više-manje trgovci koji su završili nekakve tečajeve koje organiziraju njihovi vlasnici,, dobavljači, pa ih šalju po prodajnim centrima i većim dućanima kako bi slagali njihovu robu robu. Naravno, vodeći računa prije svega o interesima svojih gazda, a ne trgovaca u čijim dućanima robu slažu. A opet, mnogi trgovci prelaze preko toga, jer na slaganju robe imaju jednog čovjeka manje zaposlenog. Principijelno, najatraktivnija, ali ne i najskuplja, nego baš roba koja se najviše kupuje izlaže se što dalje od blagajni, kako bi kupca povukla u šetnji dućanom, jer, dućani ionako ne postoje radi prodaje najatraktivnije robe, nego radi slučajne kupnje. Teorija kaže da velika većina kupaca ne zna više od desetak cijena. Kad se kupac uvjeri da su cijene u trgovini niske (uvjetno rečeno u našim prilikama) onda počinje ostvarenje mokrog sna svih trgovaca.

Slučajna, neplanirana kupnja. A oni se smješkaju i misle, E tu sam te čeko.

Članovi, Vlade došli su toga dana u skupim Audijima, poneki i uz diskretnu policijsku pratnju, odjeveni u skupa odijela i kostime, sjeli u uredno zagrijanu sablasnu dvoranu u NSK, polako ispijajući kavu, nakašljavajući se diskretno, jer im je netko rekao da tako izgledaju pametnije, pa su prionuli, časna riječ nije nikakav škerac, raspravljanju o cijenama pojedinačnih proizvoda. Žestoka rasprava vodila se između ministara i ministarki radi cijene pilećih ili purećih hrenovki, jer su neki smatrali cijenu od 2,69 EUR-a za kilu nedovoljno visokom, a drugi previsokom, uz argumentaciju da su inače ti svi parizeri i hrenovke u kategoriji njuškarice, jaki strojevi samelju, njuške, papke, kljunove, ma sve što se ne obradi za prodaju, pa se od toga onda naprave fiiine hrenovke.

Delikatesa za Hrvate. A ministri to ionako ne jedu. Nisu ludi.

Kad su sve već dobrano ušvicali od teškog intelektualnog napora, da se u zraku osjećao blagi vonj uznojenih, a možda i neredovito opranih tijela, pozvali su onog Pavića, onog debelog što je bio ministar, pa su ga pitali, ima li koji dezić na lageru doma, je li mu koji ostao od one silne količine koju je pokrao da bi je poklanjao frendićima za ostvarit osobni touch. Sve je podijelio, jer se osobno touchao (hrvatski valjda(?): tucao) s frendićima, pa su ovi  u NSK i dalje ostali vonjati i vijećati.

Najgori posao je bio pred njima. Organizacija  i strategija slaganja robe. Članovi vlade postali su merchandiseri, kako se to u početku govorilo prčendizeri. Zanimanje koje svakako nadilazi sposobnosti mnogih od njih.

Novinari svako malo pitaju nekog od ministara pošto je litra mlijeka, kila paprike, a oni blesasto odgovaraju da ne znaju, jer ne idu u dućan. E, ali tipovi koji u dućane ne idu, niti znaju cijene, a bojim se da ne znaju ni ništa o drugim stvarima, odlučili su kako će se slagati roba.

Roba mora biti posebno izložena. Na posebnoj polici. U dućanima većim od četiristotine kvadrata. Svih sedamdeset artikala kojima Vlada, taj skup ušvicanih eksperata, stručnjaka ni za što, garantira cijenu. Na bogečkim regalima.

Sedamdeset artikala, ej, sedamdeset! 70!

Velik uspjeh ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića, sedamdeset artikala će imati zaleđene cijene. I to sve u trgovinama od kojih velika većina ima više od 100.000 artikala, a one veće i nekoliko stotina tisuća artikala. I vjerujte mi, velika većina tih artikala se prodaje. Građanima Republike Hrvatske. Ne samo bogatima, nego i onima koji jedva spajaju kraj s krajem, ali su s vremena na vrijeme u položaju da ih naprosto moraju kupiti, iz razno raznih razloga. 100.000 artikala, 70 artikala zamrznuto.

James Bond.

0, 007 posto artikala u dućanu srednje veličine imat će garantirane cijene.

Ovjereno potpisom i slikom prasolikog ministra gospodarstva. 007. Točnije 0,007 posto artikala. James Bond. Ali bez Money, a Bogami ni Penija nema.

Sve ovo, uključujući po mom dubokom uvjerenju teledirigirani i manipulirani bojkot trgovina, muljavo određenih roba za bojkot, ali i davne spoznaje o organizatorima bojkota, samo me uvjerava u mišljenju da su mjere bezveze, gašenje požara benzinom, a mjere Vlade će samo rezultirati daljnjim raslojavanjem i omalovažavanjem onih koji kupuju na tim bogečkim regalima. I naravno pojavljivanjem na slijedećim izborima, liste Halo inspektore.

Franjo Tuđman je dreknuo Imamo Hrvatsku, pred tri i pol desetljeća. Hrvatska je rasprodana, prirodna bogatstva zagađena, šume posjećene i pokradene, banke nemamo ni u državi ni u džepu. Hrvatsku imamo samo kao ogromni državni aparat, glomazan, do boli neefikasan, povjeren na upravljanje onima koji ne znaju. Njihova upravljačka snaga proističe samo s naslova sile i političke korupcije, nipošto znanja. Sva ta armija sisača državnog proračuna košta. Pošta više desetaka puta od realnih rezultata koje ostvaruju.

Stoti puta pišem. Država je puno puta preskupa. Nije preskupa, nego je preskupa van svih granica koje može pojmiti ljudski um. I svakog dana sve je skuplja. I svakog dana roba u trgovinama je sve skuplja.

Skuplja roba znači veći priliv sredstava u državnu blagajnu. U budžet. Više novaca za pokrasti, donirati, platiti vojske poslušnika kroz beneficije koje koštaju. I država može i dalje biti ono što jest. Skupa i neefikasna.

A narodu i dalje ostaju samo kontejneri. Sve dok se bude imalo što u njih baciti. Kad ne bude bilo, nema frke. Napravit će neku feštu za narodne mase, pa ćemo opet biti najbolji na svijetu.

Slovenci su napravili ono što Hrvati neće nikada

Objavio
Spectator
-
0

Nije čekala dugo, svega nekoliko minuta, sestra je uvodi u ambulantu, liječnik vedar, simpatičan, širokog osmijeha poput manekena za zubnu pastu, ljubazno joj nudi stolac da sjedne. Isti liječnik, onaj nadrkani liječnik iz bolnice koji ju je poslao u privatnu kliniku. Ne pita ništa, uzima papire i gleda. Ili glumi da gleda. Jer zna sve, upravo ju je on jučer u bolnici pregledao i osorno joj preporučio kliniku tu i tu za nikad čuo pregled. Pregled koji se ne radi u bolnici u kojoj on osorno radi, ali se radi u privatnoj klinici u kojoj on nasmiješeno radi.

https://spectatorblog.net/barokomora/30/12/2023/14/49/

Tako sam nekako pisao krajem 2023. godine, opisujući jedan dio stanja u javnom zdravstvu, u članku Barokomora.

Stanje se i nije puno promijenilo, kao i ostale stvari u društvu. Pogoršanje stanja u javnom zdravstvu kao da se utrkuje s povećanjem cijena i rastućom inflacijom.

U Jugoslaviji smo bili educirani, zdravstveno educirani, sjećam se prvog naleta SIDE, AIDS-a, provodile su se široke akcije, edukacije građana. Osjećala se briga za zdravlje građana. Jer su nas voljeli, brinuli o nama.

Jadni Andrija Štampar, šezdesetak godina nakon smrti, u grobu na Mirogoju se okreće. Tvorac nečega što se zove Javno zdravstvo, zdravstvenog dosega kojim se bivša država mogla dičiti. Idejni začetnik koji je razvijao socijalnu medicinu te posvećivanje medicinskim potrebama malih ljudi. Ideja vodilja uvijek mu je bila da zdravstveni radnici ponajprije moraju djelovati na zdravstveno rizične skupine. Užasna epidemija velikih boginja koja je vladala 1972 godine pokazala je rezultate, u samo tri tjedna, od 20,5 milijuna stanovnika Jugoslavije cijepljeno je njih 18,2 milijuna. Govorim njih, ja se nisam smio cijepiti. Studenti medicine razaslani su diljem cijele države i cijepili sve što hoda, bez prestanka. Zahvaljujući tome, zaraženo je bilo samo 175 ljudi, od kojih je nažalost umrlo 35.

Gledajući sve te brojke, kao korisnika usluge javnog zdravstva, one mi se čine znanstvenom fantastikom.

Kako smo došli od Andrije Štampara do Pišajte u lonac?

U Jugoslaviji smo bili educirani, zdravstveno educirani, sjećam se prvog naleta SIDE, AIDS-a, provodile su se široke akcije, edukacije građana. Osjećala se briga za zdravlje građana. Jer su nas voljeli, brinuli o nama.

Koliko je za sad poznato, on je jedini ministar koji je bio član dvije mafije. Ova koja potkrada pacijente i one koja potkrada cijelu državu, HDZ-a.

Kao što se uspjeli upropastiti sve što postoji, činili smo to iz dana u dan, s posebnim marom i trudom, uspjeli smo poravnati i betonom zaliti javno zdravstvo. Tri desetljeća je strpljivo i s velikim trudom uništavano sve, uništena je i ideja javnog zdravstva, pogodovalo se privatnim klinikama koje su nicale poput glljva poslije kiše, oprema u bolnici namjerno se nije obnavljala, zamjenjivala najmodernijom, jer su takvu opremu kupovale privatne klinike, Za sve su to najveći krivci ministri zdravstva, koji su stajali na čelu sustava koji je duboko korumpiran, a oni nisu činili ništa kako bi popravili stanje, naprotiv, pogodovali su privatnim klinikama, nakon afere s lopovom Vilijem Berošem, sumnja u financijske koristi bivših ministara dobivaju realnu osnovu. Ministri su se mijenjali, kao na tekućoj traci, svaki od njih nabacio je nekoliko dodatnih lopata masne ilovače na lijes nečega što se nekad zvalo Javno zdravstvo. Jedini ministar zdravstva koji je pokušao nešto više u spašavanju Javnog zdravstva bio je Dado Milinović, u vladi Jadranke Kosor.  Ali svim njegovim nasljednicima osnovna zanimacija je bila daljnje nabacivanje lopata zemlje na lijes u kojem je sahranjeno Javno zdravstvo. Tradicija se morala nastaviti. Kakvih je sve karikatura i moralnih nakaza bilo na položaju ministra zdravstva, teško je i  napisati. Posljednji u nizu, potkradao je na nabavci opreme koja je višestruko preskupo plaćana, na uštrb kvaliteta opreme u bolnicama, povezavši se u toj raboti s pravom pravcatom mafijom. Ministar u Vladi Andreja Plenkovića, član mafije koja pokrada bolesnike.

Kako su Andrija i Andrej potaracali Andrijino životno djelo

Koliko je za sad poznato, on je jedini ministar koji je bio član dvije mafije. Ova koja potkrada pacijente i one koja potkrada cijelu državu, HDZ-a.

Čitam danas članak u Jutarnjem listu. Slovenski parlament je prošlog tjedna odlučio stati na kraj sukobima interesa između javnog i privatnog zdravstva, a u cilju povećanja dostupnosti i kvalitete usluga javnog zdravstva. Parlament je usvojio izmjene zakona po kojima je gotovo potpuno nemoguće da liječnici iz javnog zdravstva rade u fušu u privatnim klinikama. Takav rad dozvoljen je pod strogo određenim uvjetima, samo liječnicima koji u potpunosti ispunjavaju sve zadane norme, svoj su posao u bolnicama odradili u potpunosti, pa onda mogu dobiti odobrenje za rad u privatnoj klinici.

Stvar se dakle, može riješiti. Jednim zakonom, jednom izmjenom zakona. Naravno bilo gdje ali ne u Hrvatskoj.

Kod nas to ne dolazi u obzir.

Kad pogledaš face zastupnika HDZ, DP, HSLS, HNS, kokošara iz manjina, Pupovca, Zekanovića, Vučemilovićke, možeš bit siguran da bi se oni ubili prije no što bi izglasali bilo što što je u interesu građana.

A takve likove izabrali su Hrvati.  I birat će ih i dalje. Lopovi ili nesposobni ministri zdravstva redat će se jedan za drugim, bez ikakve želje da učine bilo što što bi podiglo brigu države o zdravlju građana.

Tako da kod nas nema straha kokošarima

Hrvatima, sve starijoj naciji, zdravlje nije bitno. Postoje prioriteti, jasno definirani kroz tri desetljeća. Ruka na srcu. Domoljublje pa ma što to bilo, štovanje imaginarnih ideala. Ali zdravlje i blagodati života, ne!

A za stvarni život, interesa nema.

Jabuke

Objavio
Spectator
-
0

Stara ruska priča o jabukama savršeno pokazuje stanje na tržištu, ali i tipično ponašanje u hrvatskom društvu…

Pročitajte je, polako…

 

JАBUKE

Kroz otvoren prozor carske palače, začula se nekakva vreva sa ulice. Neko je glasno vikao:

– Navali narode, navali! Lijepe i jeftine jabuke!

Car, koji je upravo završavao svoj omiljeni doručak (mamine punjene lignje u sosu), radoznalo priđe prozoru i ugleda nekog starca sa zaprežnim kolima kako prodaje jabuke. Za tren oka, oko njega se skupila gomila kupaca. Jabuke su izgledale primamljivo i car ih požele za desert. On pozva svog savjetnika i naloži:

Evo ti pet dukata. Siđi dole i kupi mi što više onih prekrasnih jabuka.

Savjetnik pozove ministra i kaže:

Evo ti četiri dukata. Trči dole i kupi jabuke za cara!

Ministar pozove svog pomoćnika i naloži:

Evo ti tri dukata. Trči dole i kupi jabuke za cara!

Pomoćnik pozva komandira straže i kaže mu:

Evo ti dva dukata. Trči dolje i kupi jabuke za cara!

Komandir straže pozva dežurnog stražara i reče:

Evo ti jedan dukat. Trči dole i kupi jabuke za cara!

Stražar izađe pred palaču i strogo podviknu starcu:

Prestani se derati stari! Nije ti ovo plac, nego carska palača! Gubi se odavde, a jabuke su konfiscirane!

Stražar se vrati u palaču i reče komandiru straže:

Evo šefe. Za jedan dukat, pola kola jabuka.

Komandir straže ode pomoćniku ministra i reče:

Evo šefe. Za dva dukata, puna vreća jabuka.

Pomoćnik ode ministru i reče:

Evo šefe. Za tri dukata, puna košara jabuka.

Ministar ode savjetniku i reče:

Evo šefe. Za četiri dukata, pola košara jabuka.

Savjetnik uđe u carske odaje i reče:

Vaše veličanstvo, po Vašoj želji, izvolite pet jabuka.

Car sjedne na prijestolje, zbunjeno se zagleda u jabuke i pomisli:

Pet jabuka, pet dukata?! Znači jedna jabuka, jedan dukat?! A narod se grabi da ih kupi?

A onda ljutito reče savjetniku:

Smjesta poduplaj poreze! A na jabuke uvedi trošarine, pod hitno.

1...567...366Stranica 6 od 366
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator