Naslovnica Blog Stranica 5

Kultura

Objavio
Spectator
-
0

Nekako mi se čini, kad posve iskreno razmislim, da je Bog bio vrlo škrt prema meni kad je osjećaj za kulturu dijelio. A ponekad mislim da me nije čak ni vidio u masi Hrvata koji su vabili za kulturom, grčevito pružali ruke i vikali Daj, daj meni. Ma ne pričam ja o osobnoj kulturi, znam ja da se u društvu ne kopa nos, da se u tramvaju ne prdi, čak se ni Tihomira ne pušta. Redovito dižem dasku dok pišam. Dakle, što se toga tiče, ja jesam produhovljen tip. Kulturan.

Ona druga kultura

Pričam o onoj drugoj kulturi. Od onih sam koji mogu satima blejat ki tele u šarena vrata u šarenilo koje je autor Kandinski nazvao Slika s crvenom mrljom, a da ne kužim ništa. Samo u sebi psujem, pitajući ko to koga tu jebe, jerbo ima više crvenih fleka, a ja ne znam na koju je fleku mislio. Zakaj nije naziv Slika s crvenim mrljama?

Ne kužim previše ni ono kad muzika tiho i uspavljujuće svira, od utonuća u san u kazalištu sprečava me samo škripanje violina i nove cipele što tište, a na pozornici ženske na prstima sitno štepaju ko da štepa mamina singerica, a malene halinice na guzicama im hopšu gore dolje, onda dođe neki obdareni kuronja u tajicama pa ih diže, njuška, pa onda baca. Pa sam tako, ima tome dosta, zaspao u Boljšoj Teatru na nekakvom Jezeru u kojem plivaju labudovi. Pisao sam o tome, mislim. Inače, taj Boljšoj teatar je baš kao stvoren za dobar popodnevni san nakon ispijene boce votke. Ugodno, toplo, moreš i noge protegnit dobro. Samo da te vjetrovi ne izdaju dok je guza zavaljena u toplu i meku fotelju.

Labuđe jezero

Ne razumim ni ono kad se deredu na pozornici ko jarci kad im kožu skidaju. Ne razumijem ni jednu riječ tipa koji je razjapio usta ko da će mu klavir u usta ugurati i dere se iz sveg glasa, ni babe s viškom kilograma čiji piskutavi glas me drži budnim, dok me nove cipele tište. Ni riječ. Njanci ni jednu ne razumijem. Ko da pjevaju na šveckom.

Nekad davno me ta deračina podsjećala na kolportera Ivčija koji je cijeli život sjedio na tronošcu na Trgu s hrpom Večernjaka pred sobom i derao se ko da ga vrazi gone Večernji list, Večernji list! Kad je bio dobre volje onda je glasno izvikivao naslove koji su mu se činili atraktivnim. Da je Ivči živ, sada bi vikao Večernji list, Večernji list. Saborski zastupnik i bivši ministar izašao iz zatvora. Sabor normalno nastavlja s radom. Tako bi to izgledalo da je Ivči živ  i prodaje Večernjak. Jel vama mlađima sada jasno o čemu pričam, što je to kolporter?

Street performeri

Ne kužim se ni u one street performere.

Kao ljevičar, čak ne kužim ni umjetnički izričaj lijevih performera. Frajer se skine u gaće na Trgu, osvrće se, skupina ljudi s mojim osjećajem za takva kulturna zbivanja blesavo gleda, onda polako skine gaće, a na guzici mu narisana crvena petokraka, a na šupku žuti krug koji simbolizira Sunce.  Pa se sagne da se vidi umjetnost. Pa zblenuto gledam u šupak i dupe, nikako dokučiti zašto ja njemu gledam u pakšu. Jedino kaj znam da se taj performans ne zove U tunelu usred mraka sija zvijezda petkoraka. Jerbo tunel nije mračan, eno ga Sunce mu izvire iz tunela. A performans se u stvari zvao Sunce izlazi u radničkom Kaknju.

Drugarica umjetnica u videu snimljena je kroz nekakve rešetke. Posve prikladno, jer takvi se drže ili iza rešetaka ili u gumenoj sobi.

Valjda me je to moje nekapiranje tog sveg kaj se zove kultura, spriječilo da se upišem u skupinu uličnih musavaca koji pojma o praktičnom životu nemaju, ali raja to ne kuži, jer se toliko deru, love na galamu, da se ili makneš od njih ili im se pridružiš. Ulični musavci su osvojili vlast u zagrebu. Pa više nisu ulični. Samo su musavci. Taj imidž još uvijek njeguju, da ne razočaraju svoje pristaše. Neke druge musavce.

Pa gledam nekakvu ženskinju koja leži na podu, na cesti naravno, jer ležanje na cesti je njihov zaštiti znak, pa trza glavom lijevo desno, ki da ima padavicu, maše rukama pred nosom, ko da joj se neko dobro isprdio pa rukama tjera smrad, pa rukama ide preko očiju ko Travolta i Uma Thurman u Pulp Fictionu u onom jebački dobrom plesu.

Gledao sam video zapis dotične drugarice. Gledao sam nekoliko puta, pa sam konačno shvatio svu simboliku njenog nastupa.

Valja se po asfaltu, dakle umjetnica je iz MOŽEMO, bjesomučno trese glavom, mrda rukama, a na ustima nema pjenu, dakle, nema niti padavicu, niti napadaj bjesnila.  Poruka je očita, MOŽEMO nisu padavičari niti bijesni tipovi. A gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna. Pa će se u njihovoj kući naći i nekakav zapećak i  za Slinišine preformere bezvezne politike, da se ogrije uz vatru. Makar i iz daljine. Bolje nego da krepaju na cesti i da ih svi šutiraju.

Drugarica umjetnica u videu snimljena je kroz nekakve rešetke. Posve prikladno, jer takvi se drže ili iza rešetaka ili u gumenoj sobi.
Rečena drugarica dobila je od Grada Zagreba za svoj performas valjanja i kreveljenja za ciglih 17.300 EUR-a.  Oko dvadeset i pet prosječnih mirovina. Dvadeset i pet jebenih prosječnih mirovina. Cjeloživotni rad dvadeset i pet umirovljenika uklesan u nastup u trajanju dvadeset i sedam sekundi valjanja, tjeranja smrada od prdeža i glume Johna Travolte i Ume Thurman.

Čestitam Purgerima koje vrlo uspješno taslače i karaju dođoši koji su kulturu u Zagreb donijeli na opancima iz svog zavičaja.

Postoje ljudi. Ljudi koji se bave umjetnošću, tom kulturom. Ljudi koji godinama, desetljećima žive samo od toga. Ljudi koji su priznati, čiji se rad cijeni. Ljudi čije je osobno poštenje neupitno. Ljudi koji se odriču mnogih stvara i mnogih dobara u životu, ljudi koji svojim radom odgajaju generacije i generacije umjetnika. Ljudi kad spomeneš njihovo ime čak i tudumima poput mene, pred očima bljesne spoznaja, znam, znam što rade. Znam da se trude. I ti ljudi žive u Zagrebu, poput ove koja živi u Močvari, a Močvara je posljednjih par godina financijski vrlo bitan i poticajan dio Zagreba.

I ti ljudi imaju projekte, kojima bi svoje znanje prenosili drugima, a ne bjesomučno mahali rukama pred nosom.

Problem je da neki ljudi imaju i ponos. Piše mi čitateljica, poznata kulturna radnica, toliko poznata da je čak i meni poznata.

Prošle godine sam vratila 6.000 Eur jer s tim ne mogu napraviti predstavu. Za ovu godinu sam predložila 2 projekta. Jedan su odbili, a za drugi čiji je proračun bio 23.000 Eur su mi dali 6.000 Eur. Inicijalno je pisalo 7.000 ali ugovor je na 6.000. Na ugovoru ne piše ime projekta. Vratit ću ponovo.Tretman istinskih umjetnika u Zagrebu

Provjeravao sam, pažljivo provjeravao. Ekipa Čudovišta iz močvare, pa oni nekakvi kaj Kulturu na tregerima nosiju, dobivaju iz gradske kase od najmanje 50.000 Eur pa do 90.000 EUR. I mašedu pred nosom i očima manje od pola minute. Jerbo je to iskonska kultura. Koji ja, da me jebeš, ne razumijem.

Predizborno je vrijeme, pa nije čas. Ali, valja imati na umu, financijski kriminal ne zastarijeva za samo par mjeseci. Proći će i izbori. Uvjeren sam, naročito zato jer imam i neke spoznaje, da će sve to rasipanje love, ogromno rasipanje love zagrebačkih platiša prireza itekako biti ispitivano od za to nadležnih organa. Pa ćemo vrlo je lako moguće i performere ali i one koji su performanse financirali, gledati kroz rešetke, kao što je u manjeodpolminutnom performansu i pokazano.

Da je dragi Drago Bahun živ, pitam se, koliko bi love on mogao povući iz zagrebačke kase za svoj video uradak Elektronske ribice?
A možda taj uradak posluži kao ideja novim street performerima, za samo stotinjak tisuća EUR-a vaših i mojih?

Bješte s ceste, Dabro se vratio

Objavio
Spectator
-
0

Treći je mandat Andreja Plenkovića, premijera kojeg kao da bije neko prokletstvo. Njegovi ministri su odmah po imenovanju plesači na rubu zakona, vrlo često se poskliznu pa odlete nad rugu stranu, toliko jako da poslovično HDZ-u skloni držani odvjetnici ne mogu zažmiriti.

Lijepo je kad sudstvo pazi na integritet guzica ministara

Pa ministri zaglave u istražnom zatvoru, dalje ne, jer sudstvo je snažan korektiv DORHU, sudstvo oštro pazi da tko od tih lopova ne bi zaglavio robiju i trpanje za vrijeme tuširanja. Lijepo je kad sudstvo pazi na integritet guzica ministara u Vladi Andreja Plenkovića. Ne da sudstvo pazi, sudstvo po pitanju suđenja lopova i ubojica iz redova HDZ-a ne radi ništa. Ne sudi. Kad treba suditi, suci se razbole. U biti, nesnošljiv je pritisak na jadne suce, pa kako će suditi protiv onih koji su ih postavili, imenovali, žmire im na sva moguća sranja koja izvode? Pa dajte, budite ljudi i shvatite i njih.

Nostradamus s Pantovčaka

U dva puna mandata, počeo je i treći, Andrej Plenković izgovorio je svašta. Obično se govori da Milanović u svom govoru nema ograničenja. Možda i nema, ali jebemu miša, sve što je do sada rekao, rekao je točno. Čak i u onim stvarima o kojima je govorio puno prije no što su se dogodile. Ki Nostradamus. Sjetimo se samo njegovih riječi kad se Hrvatska pod utjecajem Plenkovićevih osobnih ambicija gurala u prvi red glasnih podržavatelja Ukrajine, vrijeđanja Putina, sjetimo se samo Milanovićevih riječi. Ne gurajmo se gdje nam nije mjesto. Sjetimo se samo njegovih riječi o Turudiću. Što je u svemu rečenom bilo krivo? Jedino gdje je pogriješio, pogriješio je u riječima o ustavnim sucima. Pogriješio je jer je bio daleko preblag. I prefin.

Kerubin Njonjo

Istovremeno, Andrej Plenković se recimo u Saboru razračunavao s kim je stigao, iživljavao se na položajno inferiornijim, koristio položaj do te mjere, da bi i prosječni pravnik našao osnove za gonjenje radi zlouporabe ovlasti. Sve je to činio pod budnim okom kerubina Njonje Gordana Jandrokovića  i huk krkana sa svoje strane sabornice. To što je Plenković izabran u Sabor upravo poput onih koje omalovažava i vrijeđa riječima antipatičnog školskog štrebera i drukera svojih kolega, a izabran je političkom trgovinom sjecikesa, općepoznatih, a DORH-om nedokazanih lopova, zaboravljeno je davno. Školski štreber i denuncijant svojih kolega, koji se u svom obraćanju svim onima koji ne misle poput njega, ne libi se ni najmanje isticati činjenice koje mu idu u korist, a sramotne činjenice i Hrvatskoj kao zemlji na začelju po kvaliteti života ionako nisu bitne. Jer on i njegova hajdučka družina žive dobro. Van dodira s realnošću.  S godinama je skupio je oko sebe hrpu polusvijeta, odreda neznalica, manjkavo školovanih, poslušni, ali zato do zla Boga nesposobnih. I njima vlada. Kao Princ budala.

Nije bistar, ali je ministar

Iz zatvora je izašao Josip Dabro. Čovjek koji ne zna što je završio, ali zna da je magistar.

Pa logično je da je Dabro magistar. Jer,  nije bistar, ali je magistar.  Upravo zato, logično je da je Dabro bio u prvom cugu i ministar. Jer nije bistar, ali je ministar. Upravo kao i velika većina Plenkovićevih ministara. Zajednički nazivnik im je upravo Nije bistar, ali je ministar.

Autocorrect je odredio

A Plenković prvak među nebistrićima u Vladi. Mislim da se ne kaže nebistrić, autocorrect mi dojavljuje grešku. Mislim da se kaže tupan, glupan. Evo, ne javlja više grešku. Dakle, Plenković je prvak među tupanima i glupanima. Nisam to rekao ja, nego autocorrect. Autocorrect je odredio.

Bješte s ceste, Dabro se vratio

I danas, Plenković, sa žvaljom na gornjoj usnici, valjda je pio iz čaše nekog od ministara, veselo frflja na televiziji. Pita ga ulizica s HRT-a o stabilnosti Vlade. A žvaljavi premijer se nasmije i frflja:

Koalicija odlično. Dabro se vratio, kaže da je u formi.

Gledam. Trljam oči. Čekam druge vijesti. Pa opet isto. Od svega što je ikada Plenković izjavio, ovo je najsramotnija izjava. Naročito kad se sagleda cjelokupni lik i djelo rečenog bombaša u turskim gaćama.

Tom izjavom, Plenković se prije svega dobro, ali baš kvalitetno istovario na svoje školovanje, na svoj moralni profil, na svoje političko djelo. A onda na nas, ali to je nebitno, mi smo naviklil+.

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, šef ministru policije, koji upravlja policijom. Šef je i ministru pravosuđa, koji kontrolira je li suđe pravo ili je nekakva krivotvorina iz Kine. Ne znam prizna li novi ministar kao kvalitetno suđe Metalac.

Dakle, taj Plenković vrhovni čuvar zakona, vrhovni čuvar svega u ovoj državi, osim, hvala Bogu, vojske, hvali se i žvaljavo smije jer se nekakav krkan koji puca iz mitraljeza u gaćama s placa i majice ugurane duboko u gaće, do jaja, tip koji baca bombe, ko što Plenković u Saboru baca uvrede, vratio iz zatvora.

Gadljivo. Čak i za njega.

Pa će njegova Vlada biti stabilna. A kad je Vlada stabilna, znači da je stvar normalna, bez potresa.

A normalno je u Hrvatskoj ono što je drugdje abnormalno, da stabilnost vlade počiva na volji kriminalaca, probisvijeta i nasilnika.

Jer živimo u Hrvatskoj, zemlji izvrnutih vrijednosti. Pa je zato upravo Andrej Plenković premijer.

Godina rasturanja

Objavio
Spectator
-
0
MugShot Donalda Trumpa snimljen u zatvoru

Ušli smo u Godinu zmije. Po kineskom kalendaru. Godina je počela čudno. Nekako sve je naopako, od samog početka godine. Prvo je onaj nekakvi Vance, tip koji tenom podsjeća na Vladimira Šeksa, ili cugera Mirkeca koji je sav crven od ispijenih Cvičeka, e taj Vance je, kad ne cuga, potprecednik od Amerike, vice admiral Američkog Zaljeva, viceguverner američkih pokrajina Grenlanda i Panamskog kanala. Jerbo je glavni šef naravno, Trump. A tom trumpu šefuje Elmo. Dost zajebana kombinacija kad se tri kretena skupe na jednu hrpu. Pa se zovu smrdljiva gomila. E taj cuger Vance je pustio jezičinu na sastanku s europskim čelnicima, svašta im je u magnovenju alkoholnih para izrekao, pa otišo doma smijući se, E nek sam vam reko. Čudno je to, do sada je uvijek sve bilo na finjaka, a sad je sastanak bio s nabijanje i natakanje i rasturanje.

Ondak su se sastali ti europski moćnici, svi važni faktori. Boraniju i političku sitnež nisu zvali na sastanak, jer na sastancima se ne puše cigarete, pa im ne trebaju tamo da bi im pripaljivali cigarete. Nisu zvali ni Premijera Nad Premijera, Lepog Caneta iz Hrvatske. A on pripremio i Dupontov zlatni upaljač. Onda su tamo nešto mrvili i kenjali. Pa su rekli da će i sutra ponoviti igrokaz, a da će ove nevažne i nepotrebne pripustiti na live stream, da ljudi vide o čemu se radi. Ondak su ti nevažni gledali prijenos, da vide što im je za raditi. U jednom trenutku Premijer nad Premijerima, Lepi Cane je propentao: Vrijeme je da se odredi povjerenik za Ukrajinu, čovjek kojem vjeruju obje strane. (valjda je mislio na Rusiju i na Ukrajinu, ali i na sebe). To što je on tri godine svakog kojem je on mislio jebat mater, titulirao kao Putinovog čovjeka, to nije bitno ni malo. Naročito u Rusiji, gdje ni pišat ne smiju ako im Vladimir Vladimirovič ne dopusti. Putin jedva čeka da on bude poverenik, pa da ga pozove na sastanak u neku lijepu sobu s velikim prozorom na osmom katu neke zgrade u centru Moskve.

Ondak su objavili da Zelenski ide kod Trumpa, na sastanak. Sastanak je trajao punih 48 minuta. Posjeli su Zelenskog u fotelju ispred kamina, a u kaminu vatra nije gorila, pa ga ipak nisu nataknuli na ražanj i spekli, onako reš, da kožica pucketa. Samo to mu nisu napravili. Nekakav kreten u odijelu na kojem se vide fleke od meko kuhanih jaja, živčano je pitao Zelenskog zašto nije obukao odelce. Jedan s narančastom kosom se cijelo vrijeme derao, on je imao kako se to u kazalištu veli, monolog, pa se derao derao i derao. Kad je stao da udahne, onda je  u Zelenskog opalio alkoholni dah kronera Vancea. Pa su ga, kad su se dobro izderali na njega, odjebali, udarili nogom u tur i potjerali van. Da bi si nakon toga davali high five (turi gi pet na janjevačkom). E jesmo ga rasturili.

Danas  je Elmo objavio twit  neke budale u kojem odobrava izlazak Amerike iz Nato. A što Elmo kaže, to Trumbetaš iz Ovalnog ureda pokorno potpiše drugi dan, teatralno, onim debelim flomasterom, pa pola sata ide flomasterom gode dolje.

Potpis od pola metra. Nek se vidi da on nije mali drek. Nego veliki.

Pa kad se Ameri povlečeju iz NATO-a, onda NATO može do mile volje ratovati protiv Rusije, predvođeni onom Kajom Kalas i tipovima iz Estonije, Letonije i Litve. Mogu poslat vojnika koliko oće, a treba najmanje pola miliona vojnika. To nije problem. Jer oružja nemaju, oružje je već u Ukrajini. Pa se ne moraju s otim bakčat. Hrvatska bi proporcionalno broju stanovnika trebala dati najmanje pet stotina do tisuću vojnika. Što nije ni malo problem. Svi oni kaj su se u ove tri godine jako hrustili na Rusiju, već čekaju u niskom startu. Predvodit će ih članovi Vlade i HDZ-a, koji su se natjecali tko će ječe uvrijedit Hrvate povezujući ih s mrskim Putinom. Predvodit će ih vojskovođe Putin, Picula i Grlić i Radman u jednoj osobi.

Iz Amerike otišao Zelenski ko posrani golub u Europu, jer tamo svi ga vole, svima je duhovit, čekaju na red da ga upoznaju.

E kad sam spomenuo rasturanje, ali i svi ga vole, svima je duhovit, čekaju na red da ga upoznaju, da se vratim na domaće teme u ovoj ludoj i protuprirodnoj godini.

SDP će rasturati sve što stigne, zajedno s MOŽEMO. Prvaci i prvakinje MOŽEMO se vrlo profinjeno i damski hruste u svakoj izjavi kako će nekog rasturiti. Rasturati će i Sandra Benčić. Valjda će na Temu naručiti dvadesetak strap ona, pa da i ženske iz MOŽEMO moreju rasturati političke protivnike. Nabijati ih da im oči ispadneju ki fildžani.

Ko ono Bata Živojinović kad govori Sad ću da te karam. Karacu te dok ti se ne vrati tetka iz Bosanske Krupe. Karaćute izistinski.

Uglavnom, sve one koji ne misle glasat za tu ekipu, rasturit će Tomica Rasturač i Sandra Rasturačica. Ne mislim vizualizirati, jerbo, uskoro će mi ručak. A možete li zamisliti i one koji su im partneri u rasturanju, SHD i Kolarića, Račana kako rasturaju bilo što, osim SDP-a naravno, to su već rasturili? Onako, ko beba zvečku!

Sve neka fina gospoda, koja koriste ulični govor umjesto civiliziranog ophođena, ali to me se ne valja čuditi, ipak su oni političku karijeru izgradili na valjanju po ulicama i vrijeđanju svega i svačega. Ali tu nešto ne štima, kad pogledam viđenije SDP-ovce, koji koaliraju s tim rasturačima, nekak mi ne ide to beskonačno rasturanje bilo koga od strane vremešnih i izlizanih čilagera iz SDP-a.

Nekad davno, SDP je imao pristojne i pametne političare, koji bi prezrivo frknuli nosom kad bi im se netko od političkih nabijača uopće približio na deset metara. A sad se ulizuju ne bi li ih nabijači primili u krilo. Nekima, znam bi to rasturanje u krilu i pasalo. A opet, ne valja petljati zadovoljstva i posao, kaj ne?

Prosječni esdepeovac ima oko 65 godina, pa dok on skine pelene, pa dok ovo , pad dok ono, e jebi ga. Prošo voz. Jer za rasturanje njima je dosta pet minuta.

S četiri i pol minute ispričavanja.

Jedino se nadaju točkom dolasku autobusa iz Bosanske krupe.

Ovo je naopaka godina. Kineska Godina Drvene Zmije, hrvatska i američka  Godina Krkana.

Krkanluk u ponašanju, krkanluk u izražavanju, postao je svakodnevnica.

A o velemajstorima krkanluka, Domovinskom pokretu, nisam pisao. Kakva li će sranja još izmisliti do kraja Godine krkana, bojim se i pomisliti.

Dragi prijatelji, nije li vas sram?

Objavio
Spectator
-
0

Danas sam bio nepristojan. Čitajući vijesti na portalima, uhvatio sam se u razmišljanju o vodstvu SDP-a. A pristojan čovjek ne razmišlja o vodstvu SDP-a. Već dugo je ta činjenica uvrštena u moj bonton. A misli su mi pobjegle. Priznajem, ljut sam sam na sebe radi toga.

Jer, ako nisam u životu, bar sam u mislima pristojan.

Pred točno mjesec i šest dana, 23.01.2025. Branko Kolarić objavio je:

Odlukom Gradskog odbora, od danas sam kandidat za gradonačelnika. Kandidati za dogradonačelnike su Boris Lalovac i Sara Medved.Branko Kolarić objavio je 23.01.2025.

Mjesec i šest dana trajala je euforija Branka Kolarića, uvjerenog u pobjedu na izborima na valu dobrih rezultata u glavnom gradu postignutih na prošlim parlamentarnim, europskim i predsjedničkim izborima,  kako je tada istaknuo Kolarić, dodavši da njegov stručni tim zna provoditi važne politike.

Nakupina

Odluku o odabiru kandidata donio je Gradski odbor SDP-a, u daljnjem tekstu: Nakupina.

Jučer, 28.02.2025., je održana sjednica te iste Nakupine, pojačane Sinišom Hajdašem Dončićem.

Skupili se članovi Gradskog odbora (Nakupine), oni koji su samo pred mjesec i šest dana odabrali Branka Kolarića da ih na valu dobrih rezultata u glavnom gradu postignutih na prošlim parlamentarnim, europskim i predsjedničkim izborima, povede sa svojim stručnim timom u pobjedu.

O kakvom se moralnom otpadu koji sjedi u toj Nakupini, nije potrebno ni govoriti.

I kao da se ništa dogodilo nije, podigli su članovi Nakupine ruke da se prihvaća kandidatura Tomislava Tomaševića za gradonačelnika grada Zagreba. Ne sjećaju se što su izglasali pred samo mjesec dana. Takva je to pamet, takav je to moral.

O kakvom se moralnom otpadu koji sjedi u toj Nakupini, nije potrebno ni govoriti.

Zašto pristojan čovjek ne razmišlja o vodstvu, ali i o članovima SDP-a?

Inače, to je ustaljena praksa u toj Nakupini zvanoj Gradski odbor SDP-a. Viktor Gotovac, ondašnji predsjednik GO SDP Zagreba, želio je raskinuti koalicijski dogovor s MOŽEMO, jer je bio nepošten i stavljao SDP u loš položaj. O tome je imao oduševljenu podršku Nakupine, ali to se nije svidjelo tadašnjem predsjedniku SDP-a, političkom analfabeti, Peđi Grbinu. Pa je Gotovca izbacio iz stranke, a članovima Nakupine velikodušno je dao šansu da iskažu svoje oduševljenje, drugi puta u samo nekoliko dana. Pa je Nakupina jednako oduševljeno, kao što je glasala za raskid koalicije s MOŽEMO, s oduševljenjem glasala za koaliciju s MOŽEMO.

Pisao sam tada , 29.08.2023. o tome:

Gotovac se nakon izbacivanja iz stranke nije stigao ni protegnuti i popiti kavu na miru, a vatreni podržavatelji, članovi Gradskog odbora, tipovi koji su na prsima tetovirali ime Viktorovo, glasali su samo par dana kasnije na ponovljenom glasanju protiv odluke za koju su velikom većinom glasali par dana prije. To je takav soj. Rekli bi biolozi, Penicillium notatum. Plijesan.

Održana je sjednica Gradskog odbora SDP Zagreba

Posve je jasno, da nakon neuspješnog ubojstva stranke, koje je pokušao analfabet Peđa Grbin 20.07.2020. kad je, deset mjeseci prije lokalnih izbora izjavio da razmišlja o podršci SDP-a kandidaturi Tomislava Tomaševića. Kraj živog Gordana Marasa. Ma da je bio bilo tko, pa to se ne radi. Osim ako si politička truba i analfabet.

Shvaćaju li u SDP-u koliko je opasna Grbinova podrška Tomaševiću?

I sada, na vlas isto.

Vodstvo SDP-a, cijelo, bez i jedne iznimke, samo je skupina nesposobnih, politički totalno nepismenih ljudi, kojima stranka služi samo radi njihovog položaja i financijskih probitaka, zaslužilo je da ode tamo gdje im je mjesto. Na smetlište. Jer su godinama uništavali stranku, donoseći odluke koje veze sa životom, poštenjem i moralom nemaju.

Listu za Zagreb raditi će naravno Tomašević, a na listi će biti samo oni koji su bezrezervno odani Tomaševiću. Na toj listi će biti i članovi SDP-a, vjerojatno tek od petog ili šestog mjesta. I to samo oni koji svoju glavu drže u Tomaševićevoj guzici. A ima ih. Znamo to svi.

SDP poštuje tradiciju već deset godina. Na čelo stranke bira isključivo analfabete i neznalice. Analfabet 1, Analfabet 2, Analfabet 3.

Imam nekoliko meni vrlo dragih ljudi, ljudi koje volim, a članovi su SDP-a. Voljet ću ih i poštovati uvijek, politika nije razlog da nekog prestaneš voljeti.

Pa bih im rekao, ja sam iz SDP-a izašao davno, iz samo jednog razloga. Bilo je sram. Nisam mogao disati isti zrak s mnogim članovima ogrezlim u političku korupciju, potkradanje vlastitih kolega na stranačkim izborima.

Dragi moji prijatelji, pa da vas pitam, došlo je vrijeme za to:

Nije li vas sram biti u takvom društvu?

Hrvatski ponos

Objavio
Spectator
-
0

Kiša dosadno pada, sitnim kapljicama, sivo je. Ali, lijepo je. Jer lijep je život u Hrvatskoj. I lijepo je što nas na to često, svakodnevno podsjećaju. I na HDT i u Jutarnjem i u Večernjem. Grudi se nadimlju od ponosa, srce uzbuđeno lupa, u venama huk od uzbuđenja i sreće. Desnicu nesvjesno polažem na prsa, kao da svira himna. Stajem u stavu mirno i čitam.

Podaci o rastu BDP-a pokazuju da Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju”Premijer Andrej Plenković u uvodu sjednice vlade

Kao nekad, na proslavama Prvog maja. Svira koračnica dok iz razglasa glasno odjekuju riječi Ljube Jelčića: „Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju“, a sretni i razdragani neimari i junaci uredskog rada, heroji državnih jasala, mastiljari i razni pročelnici, stupaju ispred počasne tribine i mašu zastavama, smiješeći se u mimohodu dragim i ozarenim licima Andreja Plenkovića, Marije Vučković, Gordana Grlića Radmana, Tome Medveda i ostalih tvoraca hrvatskog čuda, koji mašu razdraganim sretnim građanima Hrvatske.

Ma sretan sam što živim u Hrvatskoj. Ko praščić u blatu. To se tako kaže. Nemojte misliti da sam ovaj mulj nazvao blatom.

Ej, pa nema tome dugo kako smo ušli u EU, zaostajali za drugima kilometre i kilometre, a evo, već smo ufatili korak sa zemljama veterankama boravljenja u magičnoj tvorevini zvanoj EU. A tek je prva godina trećeg mandata Andreja Plenkovića. Do kraja ovog mandata mi ćemo sve njih iberrundat, prestići i pobjeći im za cijeli krug. Pa će naš premijer imat plaću od 25.000 EUR ministri 22.000, a zastupnici samo 20.000 EUR, a s projekcijama ostalih primanja ne bih vas sada zamarao, jer ti ostali su, kao što znate, nebitni.

Ma sretan sam što živim u Hrvatskoj. Ko praščić u blatu. To se tako kaže. Nemojte misliti da sam ovaj mulj nazvao blatom.

U državi koja faća tokove, kao što se i Šojić faća s tokovi, sve štima. Da ne štima, ne bi hvatali Europljane koji sustaju. Ili ipak Europa ne sustaje, Europa trči ko da se vozi u trkačem automobilu, ali ne pomaže, Plenkovićevi čudotvorci i gospodarski stručnjaci voze se u Rimčevoj Neveri. I mašu im i pokazuju srednji prst dok prolaze kraj njih, a oni kao da stoje.

Teška su vremena u Europi, Amerika, bez koje nije ta stara dama ni na pišanje išla, odjednom se izmakla. Ko kad starici opališ po štapu o koji se oslanja dok hoda. Govori nam se kako trebamo živjeti. Uvodi nam se carina, daje nam se karina. Maše se desnom rukom. Potiče se dizanje desne ruke i u Europi. Amerikom upravlja čovjek koji nije školovan. Čovjek koji nije rođen u Americi. Čovjek koji je bogat.

Liči mi to na hrvatsku priču.  Nije školovan. Nije iz Hrvatske. A na vlasti je. Možda baš zato Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju?

Možda je tajna uspjeha što je velika većina kadrova završila prestižna veleučilišta u BiH, koja promocije održavaju u restoranima benzinskih stanica? Ili možda, po onoj, nitko nije prorok u svom selu, tajna velikog uspjeha Hrvatskog napretka leži u stručnim kadrovima iz BiH razbacanih na sve važnije funkcije u RH?

A lisica nema

Danas je uhapšen Josip Bećarina Dabro. Tako pišu. A vidim ga na slikama, nasmijanog, veselo hoda s rukama u džepovima i češe jaja, lisica nema. A kasnije hoda s torbicom pederušom u rukama. Onda valjda novinari lažu. Pa pišu da je uhapšen. A nema lisica. Ali, naša policija posao zna.

Pa kako staviti lisice na ruku koja drži vlast nad vodom?

Pitam ja vas, kako? Biste li vi bili tako ludi i vezati čovjeka koji svojom desnicom rukom drži vlast? I to vlast koja vodi Hrvatsku koja i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju.

Pa Dabro je hrvatski Chuck Norris. Jednom rukom drži Vladu, drži Sabor. Svi su iznad vode a on se smije. Smije se jer je dobar čovjek. Smije se jer je svim tim dragim ljudima pomogao i pomaže im. Jer ima desnicu ruku.

Pa gdje, u kojoj vražjoj materi bi bilo tko od njih imao makar upola plaću kakvu ima sada? I sve bi mogli izgubiti. Ali, slavonski Chuck Norris je ovdje. I drži ih. Na plaći.

Taman smo tu Europu počeli prestizati, prestrojili se u lijevu traku i jurimo, a policija bi trebala zaustaviti vozilo koje juri i pretječe, na ponos svih Hrvata. Na ponos penzionera, i radnika i seljaka, svi oni žive u izobilju, sretni i veseli.

Neka je nama naše bećarine Dabre. Tom čovjeku svašta pakiraju. Da je veliki Hrvat a rođen u Beogradu, da je završio vakultet, a ne zna koliko semestra traje studiranje. Da je dobio uvjerenje o završenom nekakvoj školi nekoliko mjeseci nakon što je ta škola prestala postojati. Ma pišu i da nije bio u vojsci jel ga je prizvala. Savjest. A kad te priziva savjest, onda nećeš u vojsku. Nećeš pucat. Jerbo mrziš oružje. A doma ima dva pištolja na koje ima dozvolu. I slikaje se u gaćama i japankama s placa kako mitraljira nekakav jarak. A danas mu pred kućom nije bio Jarak. Bojo se da ga ovaj ne izrešeta.

Svašta su ovih dana pisali o jadnom Dabri.

Bećarini i vlasniku desnice ruke. Priroda nije bila Bog zna kako darežljiva kad mu je mozak davala. Ali dala mu je važan dar.

Desnicu ruku. Ne za to da laktom desnice ruke štema pločice u kupaoni, poput ostalih muškaraca.

Nego da nad površinom vode drži Andreja Plenkovića.

Sinergija MSR i Renato Petek

Objavio
Spectator
-
0

Svake vijesti danas počinju isto. Rezultatima izbora u Njemačkoj. Nakon svakih vijesti uslijedi analiza rezultata izbora u Njemačkoj. Redaju se samozvani, od urednika emisija pozvani, politički analitičari. Pa melju o netom završenim izborima.  Kad izborna groznica prođe, pretvorit će su u ratne analitičare. Kad i ako rat završi, a izbije nekakva epidemija, pretvorit će se u zdravstvene analitičare. Jerbo su oni reproduktivci širokog spektra, baš poput na daleko poznatih deronjskih Cigana koji sviraju sve. Od četničkih do ustaških pjesama. A kad ga pitaš do kad sviraju, veselo namignu i kažu Do kad imaš pare. Koliko para toliko muzike. Plati, pa gu se klati.

Čuđenje pure kad na drek naiđe

Svi ti, trenutno politički analitičari, čude se danas ko pura većem komadu govna što joj se na putu našlo. Pa razglabaju o izborima. Valjda to tako treba i biti. Sve im je čudno, a nije im čudan način na koji je sastavljena vlada Republike Hrvatske. Kakav je sastav Sabora. Ja, kao pravi Hrvat, kojem je Hrvatska prije i iznad svega, sto posto sam siguran da smo mi po izbornim rezultatima bolji od Nijemaca. Oni ovakve panjeve i konjine u tom AfD, ni približno nemaju, kakve mi imamo u Domovinskom pokretu. Danas smo saznali da se Dabro, kojeg su pred tjedan dana pitali za Kalašnjikov, a on nije znao o čemu se radi, sjetio Kalašnjikova. Pa je kaže, Kalašnjikov poklonio Radiću, kojem je slao i film kako u placerskim gaćama sipa rafale iz Kalašnjikova, kao certifikat o kvaliteti. A Radiću je poklonio Kalašnjikov za rođendan. Lijepo ga umotao u kutiju, obavio vrpcom s hrvatskim pleterom, vezao mašnu i poklonio za rođendan.

Debili i debili na kvadrat

Osobno mislim da su tipovi koji poklanjaju oružje drugim tipovima za rođendan, samo debili. Također mislim da su tipovi koji drugim tipovima poklanjaju dugo oružje, automatsko, debili na kvadrat. I da ih treba izolirati. U nedostatku prostora, jerbo Goli otok se više ne koristi za takve stvari, Sabor i Vlada su posve dovoljni. Možda su dobro plaćeni. Možda imaju i bezbroj povlastica.

Ali bar znamo odmah, od koje su kategorije. Debilana čista.

Svakako mi je Domovinski pokret daleko najodvratnija stranka, od svih koje su se pojavila od 1990. na ovamo, odmah ispred HSLS-a i HNS-a.

Po čemu su taj Dabro ili onaj Penava, bolji od one lizbejke iz AfD? Pa žena zna sklopiti petnaest rečenica, suvislih, tako da rečenica slijedi rečenicu. A ovi musavci niti tri rečenice sklopit ne mogu i to zajedno. Za nju kažu da je hodajuća kontradikcija, zaručena je za ženu, a desničarka je i protivi se geyevima, njemačko i samo njemačko postoji za nju, a zaručnica joj je iz Šri Lanke, živi u Švicarskoj, a vodi stranku u Njemačkoj. I sad se ti naši analitičari, trenutačno politički analitičari, čude. A nije im čudno sve ono što su srali i kenjali ovi iz Domovinskog pokreta, u odnosu na ono što rade nakon što su sjeli u toplo grijane fotelje.

Svakako mi je Domovinski pokret daleko najodvratnija stranka, od svih koje su se pojavila od 1990. na ovamo, odmah ispred HSLS-a i HNS-a.

Dolaziju nam i lokalni izbori. Za dva i pol mjeseca. Neke stranke znaju što će, a neke pojma nemaju što će. Ovima koji znaju što će, vrijeme do izbora je kratko, jer imaju puno toga za obavit. A ovi koji samo dva i pol mjeseca pojma nemaju što bi, njima je svejedno. Pa nitko od njih ne očekuje participiranje u vlasti.

Crvene tange i crvene majice

Evo, SDP je pred mjesec dana na javno objavio da će na čelu ekipe u crvenim majicama i crvenim tangama, na teren istrčati Branko Kolarić. Pa će biti gradonačelnik, a cijela ekipa ulizica i karijerista SDP-a koja se već dulje vrijeme guzi oko njega iznjedrit će direktore svih gradskih poduzeća. I Holdinga. Onda je počela vrlo utemeljena priča da će se na izborima ujediniti SDP i MOŽEMO. Na jednoj listi.  A kako sada stvari stoje, Branko Kolarić mora biti sretan ako u Skupštinu uopće i uđe. Jerbo je MOŽEMO gazda, a gazda prvo svoje neznalice mora riješit i uhljebit, pa tek onda esdepeove. A Kolarić se mora povući iz Sabora, ako želi biti ravnatelj Andrije Štampara. A obećo je mnogima svoju saborsku fotelju. Svakoj ponaosob je garantirao. Pa se sad žestoko za guste kose čupaju, tko će sjedit u Saboru.

Izbori za direktora Gradskog groblja u Vukovaru

Izbori će biti i u Vukovaru, za koji se sprema nova bitka. Ništa čudno. Tamo rat nikada ni prestao nije. Navodni vlasnik poklonjenog kalašnjikova, Mario Radić, u suradnji s MOSTOM planira s vlasti skinuti domovinskog govornika i eruditu Penavu, koji čim zucne, odma ispali rafal o broju mrtvih u Vukovaru, pred trideset i kusur godina. O nečemu taj ne brbonja nego samo o grobljima. Ko da je direktor Podružnice gradska groblja u Vukovaru.

Jebe se njega za život, jebe se njega za smještaj djece u vrtićima, za komunalne probleme. Grobovi su jedino važni. Jer to vuče u napredak. Od toga se živi. Dobro živi. Ne u gradu, ali u njegovom najbližem krugu svakako.

Sretni princ

Objavio
Spectator
-
0
Version 1.0.0

High above the city, on a tall column, stood the statue of the Happy Prince. Danima mi se u posljednje vrijeme u mislima pojavljuje početak priče Oscara Wildea Sretni princ. Priče koju sam po kazni, ne bih sada o okolnostima, morao naučiti napamet, learn by heart. U trećem razredu gimnazije.

Nisam tada, a bilo je to pred punih pet desetljeća mogao ni slutiti da ću je pamtiti do jeseni života. Prošao je jedan skoro cijeli život, prošli su ratovi, rađala se djeca, putovao svijetom, mučio se na poslu, pisao, uživao u životu, a eto, ostalo je u glavi. A ponekad se ne sjećam što sam jučer jeo.

Pa sjedim, pa vizualiziram, s godinama se vizualizacija malo promijenila, postala je više ovozemaljska. Visoko nad gradom, na visokom brdu nalazi se dvorac Sretnog princa. Tako zvuči vizualizacija Sretnog princa, zadnje izdanje.

Sretni princ

Visoko nad gradom nalazi se Pantovčak. U njemu stoluje Sretni Princ. Princ kojeg narod poštuje. Ne ljubi ga, ali ga poštuje. Barem trećina naroda ga poštuje. Možda i više, ali nisu se izjasnili o svojem poštovanju na dan kad se radilo ispitivanje.

Sretni Princ, naravno kao što mu ime kaže, treba biti sretan. A za sreću malo triba, ali to je samo u pjesmi. Puno lipih stvari  triba za bit sretan. Nije dovoljno samo kaplja ulja, zrno soli i Hrvatsku sine voli. I to je samo u pjesmi.

Slaže se ovih dana igra. Igra oko grada Zagreba. Grada koji se dobro vidi s visokog brda iz palače Sretnog princa. Počinje tradicionalna igra Više guzica nego stolica. Dolaze nam izbori. A skoro svaki onaj koji je u novinama barem dva ili tri puta spomenut, želi biti i kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba. Želi to čak i nekakav Dado iz Smogovaca, gospodin u godinama u kojima se već ozbiljno razmišlja o penziji, ili se u njoj već boravi nakon zasluženog rada, a gospodin Dado je još uvijek samo Dado iz Smogovaca. Nešto poput Ala Bundya koji je u ranoj mladosti postigao gol protiv protivničke Andrew Johnson High School. Nikada prije i nikada poslije. I cijeli život je strijelac jebenog gola. Ništa više. Opaka je kvalifikacija biti Dado iz Smogovaca. Direkt za gradonačelnika.

Ginekolog sam, ali mogu upravljati Gradom

Kandirat će se i Bandićevi pelceri. Svaki ponaosob. Skupina ljudi koji samo zato jer živimo u Hrvatskoj i dišemo hrvatsko pravosuđe su još na slobodi. Pa imaju dovoljno drskosti kandidirati se. Pola zagrebačkih ginekologa žele biti gradonačelnici Zagreba. Bolje je gledati u proračunsku kasu Zagreba nego u onu stvar.

Koji će od njih imati devizu Ginekolog sam, ali mogu upravljati gradom, ne znam, valja pričekati. Upravljati gradom mogu, ali pobačaje radit ne mogu. Čudno, valjda se kandidiraju kako bi zabranili abiće i na Svetom Duhu.  Kandidirat će se i Bero. Bero Nazionale. Ne Bero Jelinić iz Nacionala, nego Davor Bernardić Bero. Da su okolnosti drugačije, veselio bih se njegovoj kampanji, Frende ajmo na pivicu. Ali nakon stotinu i pedeset članaka o njemu, nema šanse da bih pivo popio bez kušača. A meni je Davor Bernardić uistinu drag. Drag kao čovjek. Drag mi je njegov biserni osmijeh, topli bljesak u očima. Ali, jebi ga, on je samo dobar dečko i lošem društvu. I dok je tako, moš ga jebat.

Levati u trci za Zagreb

Danima nas Branko Kolarić uvjerava da bi bio odličan gradonačelnik. Nekoliko mojih frendova se neprekidno guze oko njega, ne bi li nakon izbora postali direktorima Holdinga, ili makar ZET-a. Toliko su uvjereni u to, da samo čekam kad će mi pod nos turnuti vizitku s masnim slovima ispisanom funkcijom kojoj se nadaju. SDP je opako krenuo u kampanju, kampanju ovaj put modernih ideja. Neće imati čuvene spužvice Sutonke. Objavljuju svakog dana slike svojih prvaka neinteligentno napravljene umjetnom inteligencijom, pa sam vidio sliku Mišela Jakšića, koji nije iz Zagreba, znači ide se na državni nivo. Gleda sa slike Mišel našiljenih ušiju, ko da je vilenjak, odma se sojećam kao Golum. Svi su na slikama lijepi, svi su mladi, nitko od njih nema problema s kilama. Ženske na slikama izgledaju kao da su izašle iz poluporno stripa Uranela, kojeg su frajeri u Dubravi nosili na zahod u vrijeme kad sam ja bubao High above town…

Sve to zahvaljujući umjetnoj inteligenciji prirodno neinteligentno upotrebljenoj. Ima tu i ljubavnih poema s natruhama erotike. Dobro je to kad te raspali propuh. Jer, blago onom tko rano poludi, pa mu cijeli život u veselju prođe.

SDP-ovci onomad Vesna Pusić na bilboardu, na kojem je izgledala ko da ima 22, najviše dvadeset dvije i pol godine. SDP je stranka starih ljudi, mladenačko vilenjačkog izgleda.

Pogledajte galeriju SDP-ovih kapetana i kapetanica

Kandidirat će se naravno i Cipelić. Gradonačelnik koji u šlapama hoda na najsvečanija događanja. Jedini ko mu se, osim njegovih članova sekte ne smije, je Ivan Račan. Iz poznatih razloga. Taj cipele u životu obuo nije. Ali, on se na žalost neće kandidirati.
Ne znam hoće li se kandidirati Gordan Maras, jako bi me razočaralo da ne, jer on vremena ima, ionako ga u SDP primiti neće nikada, pa ni onda. Pa bi se mogo posvetit kandidaturi za gradonačelnika, da uveseljava građane. Nekad je Maras u kampanjama dijelio izvanredni bažulek. Još osjetim okus. Pa mu poručujem, Gogi, kreni! Neće se kandidirati niti Renato Petek, koji bi mogao imati izvrstan slogan u kampanji: Kamenčić u cipeli.

Upravo radi tog kamenčića u cipeli, Tomašević ne nosi cipele. Ni Račan također. Pa hodaju u šlapama.

Rad toga, radi tog kamenčića, neće ga njegov SDP staviti na listu, čak ni kad bi lista imala 650 kandidata. Možda ga iz SDP-a izbace, pa se može pridružit Marasu, pa bi mogli zajedno dijelit grah, s devizom Duo Hani, od Zagreba štani.

Sav taj očaj, tugu i jad, s visokog brda nad gradom gleda Sretni Princ. Dva prekrasna safira, njegove oči, tužne su. Tek poneka suza kane. Jerbo je tužan, tužan je jer Zagreb izgleda tako. A kakav je to sretni princ koji je tužan? Pa se odjednom nasmiješio.

Sljubljivanje

Naredio je slugama, donesite lonac!

Uzeli su veliki lonac. Kotao. U taj lonac ubacit će i Beru i Brankića Kolarića, i one nevažne začine, Liberale i HNS-ovce i Tomaševića. Pa će miješati i miješati. Miješati će toliko dugo dok Kolarić ne bude na dnu, a na vrhu Tomašević, pa viknuti Voila!

Kad se svi sljube u jednom kotlu, pa ih iz kotla istresu sljubljene na izbore, safiri u očima Sretnog Princa zasjat će opet.

A Grad Zagreb će, ako oni pobjede, morati imati pet šest Holdinga, Pet šest tramvajskih poduzeća, Pet šest Gradskih groblja, Pet šest Zagrebačkih cestih. Da se svi kojima je obećano, namire.

Da ne bi bilo više guzica nego stolica. Jer bitno je da je guzica na stolici.

Još ako im je stolica meka…

Pa će da bude sranja.

Ustav 1974.

Objavio
Spectator
-
0

Prvi put u istoriji ljudskog društva, radni čovek dobio je pravo da upravlja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, poslanik i odbornik.

Grmio je Mika Špiljak s govornice u Skupštini SFRJ toga dana, 21. veljače 1974.

Za one koji ne razumiju, a svakim danom ih je sve više, što je Mike Spike tada rekao, ljubaznošću Google prevoditelja:

Prvi put u povijesti ljudskog društva radni je čovjek dobio pravo upravljanja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, zamjenik i vijećnik.

Iz prvog reda pogledom ga je strijeljao Tito, zadovoljan učinjenim. Eduard Kardelj bio je glavni tvorac ustava, a on je na nagovor braće Pozderac inzistirao na pravu samoodređenja i odcjepljenja republika i pokrajina, s čime se složio Tito koji je rekao bih već tada duboko u sebi uvjeren da će se sve ovo raspasti kad on ode. Jer, on je čeličnom rukom držao zatvorenu jutenu vreću u kojoj su se nalazili rogovi. Kad je njegov stisak popustio, vreća se otvorila, a sve neslaganje među rogovima u vreći završilo je raspadom Jugoslavije. Krvavim, negdje strašno, kao u Hrvatskoj i BiH, negdje malo, kao u Ratu turskih vozača kamiona u Sloveniji.

Sedam godina kasnije, otišao je i Tito. Dok je bilo Tita bilo je i shita, kaže narod. A od kad nema Tita, ima šita. Šita ima kolko ti srce želi. U svim republikama i pokrajinama, kako bi se reklo tada.

Godine 1974. na današnji dan, donesen je Ustav SFRJ koji polazi od prava svakog naroda na samoopredjeljenje i pravo na odcjepljenje. Taj ustav pravni je osnov kasnijeg odcjepljenja republika, a kasnije i Kosova.

Usudim se reći da bi put Hrvatske do punog priznanja  bio puno puno teži da nije bilo ustava iz 1974. Jer, krv koja se prolijevala u borbi protiv srpskog agresora, nije bila dovoljna zemljama u svijetu. Jer, tko zna koliko bi svijet šutke i poluzainteresirano gledao na rijeke izbjeglica, na mrtve, da sedmog siječnja 1992. nije jugoslavensko Ratno vazduhoplovstvo srušilo helikopter s promatračima tada još Europske ekonomske zajednice. I ubio peteročlanu posadu. Tek kad je potekla krv četvorice Talijana i jednog Francuza, Europa je shvatila da je vrijeme za priznanje. Krv desetina tisuća boraca, civila, na desetine tisuća porušenih kuća, bezbrojna silovanja, Europi nisu značile ništa. Ali kad su počeli ginuti njihovi, e onda zajebancije više nema. Međunarodno priznanje Hrvatske rafalno se počelo odvijati nakon samo tjedan dana, a stvar im je olakšala i stavka ustava SFRJ iz 1974, pa su europski ćate i mastiljari odjednom shvatili da Hrvatska ima pravo na samostalnost.

Davno je to bilo. Pred trideset i tri godine. Osam godina od donošenja ustava.

EEZ je promijenio ime u EU. Nakrcalo se u njihov brod država i država, pa je ušla i Hrvatska. Nakon dugotrajnog klečanja na kuruzi u kutu čekaonice predsoblja EU. Tko zna koliko bismo još čekali da Jadranka Kosor čeličnom rukom nije dovela u red i posložila sve ono što i kako je EU zahtijevala. Usudim se reći da je hrvatsko pravosuđe jedino tada ličilo na nešto. Nakon ulaska u EU, nastupilo je čuveno, Haj haj, uživaj. Opet je uskrsnula izreka Ko je jamio, jamio je.

Danas kad razmišljam o danima koji su prethodili međunarodnom priznanju, kad razmišljam o odnosu Europe prema Hrvatskoj, ne nalazim previše razlika u odnosu na ovo danas. I siguran sam da danas više ne bi bili primljeni.

Uvijek smo bili na začelju. I bit ćemo. Bitni smo joj samo Predziđe kršćanstva. Ništa više. Vojna krajina.EE

Kako smo došli?

Objavio
Spectator
-
0
?????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Imao sam strica. Pa što, imali ste i vi strica. Ali, moj stric, on je bio Superman, gledano mojim dječačkim očima. On me, nedugo nakon što sam prohodao, posjeo u gundulu, podigao latinsko jedro, pa mi strpljivo tumačio što je lantina, što je hajmica, što je brk. Danima smo tako. Samo me ujutro pogledao, pogladio po kosi i rekao Ajmo burtižati.

Moj stric je bio zapovjednik makine na Galebu. Putovao je svijetom, nagledao se mora, pa kad se vratio, sjedili smo uz komin, a on je palio cigaretu na cigaretu i pričao o dalekim i silnim morima.

Strica penzioniralo ’71, kao i većinu hrvatskih oficira, pa se nastanio u Bašaniji, Staroj Savudriji.

Umro je Tito, vijest koju sam čuo na putu prema kasarni na Aerodromu Pula. U danima koji su slijedili, intenzivno je proradio Agitprop. Ispredale s priče o Titu, priče u koje niko živ, a da je bio imalo zdravo razuman nije vjerovao.

Čitam u novinama, na Putu Mira, Titovom putu u Indoneziju, usred ničega, pokvario se Galeb. A more jako, more ogromno, valja, baca, njiše. A Galeb dva dana ni makac. I onda uđe drug Tito u strojarnicu, u belom đez odelu, sa šeširom i štapom, gleda, osvrće se, gleda prljave i umašćene mornare koji danima ne spavaju sve da bi otklonili kvar. Štapom udari o nekakvu veliku maticu, kaže Pa jebemu Boga, drugovi. Pa ovaj šaraf nije zašarafljen. Oni zašarafe maticu, upale Galeb i fijuuu, nastave na Put Mira.

Zovem ga na telefon, ne Tita, on j eumro, nego strica i čitam članak. On se hrapavo smije, smije se ko lud. Veli, Galeb se pokvario, more je bilo strašno, bacalo je na sve strane. Nakon jedan sat pojavio se helikopter, američki, jer je Šesta flota cijelo vrijeme bila u blizini, ukrcao Tita i delegaciju, odveli ih do aerodroma, pa je avionom otišao u Indoneziju. A nama je američki brod suplier nakon tri dana dovezao pokvareni dio. Pa smo se dovaljali do Indonezije.

 

Kako smo došli od Andrije Štampara do Pišajte u lonac?

Poslali ameri po predsjednika male države, koja je imala nešto više stanovnika od glavne ulice recimo u Pekingu, Amerikanci su poslali helikopter, poslali brod s dijelovima, daleko, usred ničega. A flota je cijelo vrijeme pratila Maršala do Indonezije.

Ne bih sada pričao o pokretu Nesvrstanih, u kojem je Tito imao neprikosnovenu vodeću ulogu. Ne bih ni o njegovom sprovodu koji je okupio najviše predsjednika i kraljeva do tog trenutka. Ne bih ni o impozantnoj industriji, ne bih ni o besplatnom zdravstvu, ni o besplatnom školovanju, ne bih ni  o stambenoj politici. Jer, to se ne može prepričati onima koji to nisu živjeli.

Kad si u svijetu, a ja sam se u to vrijeme opako svijeta nagledao, pa kad si u nekakvoj vukojebini rekao odakle si, nasmijali bi se i rekli Tito. Ko što danas klinci na spomen Hrvatske kažu Luka. Bitna je razlika, jer Luka je najvećim dijelom sve postigao sam. A Tito je predvodio društvo. Državu, dvadeset i četiri milijuna ljudi.

Živjeli smo u zemlji koja je bila poštovana u svijetu. Živjeli smo u zemlji koju se pitalo. Zemlji čiji je stav bio bitan. A nikada nisu bili smarani pričama o našoj važnosti. Stvari su se naprosto događale. Političari, predvodnici najvažnijih zemalja na svijetu dolazili su po svoj stav i svoje mišljenje kod Tita. Baš kao što sada Plenković i njegov Grlić i Radman dolaze kod činovnika u Bruxelles po svoje mišljenje i po svoj stav. Pa nas onda danima, mjesecima smaraju sa stavom koji je kao njihov, a smislila ga neka budala koja pojma o Hrvatskoj nema, vidi samo ovu dvojicu, za koje zna da su poslušnici. Ne bih ni o Grliću Radmanu i Budi Lončaru, jer u isti tekst oni zajedno ne stanu.

Ne bih ni o Titovom paljenju cigare u Ovalnom uredu u kojem se nikada pušiti nije smjelo. Palio je njima mrske Havane i kraj Nixona i kraj Cartera. Ni o Carterovoj majci koja je došla na sprovod Titu rekavši: Ja sam došla umjesto svog malog.

A Frank Underwood puši u nekakvoj rupi na dnu nekakvog stepeništa u strahu ne bi li ga tko vidio.

Frank Underwood puši po skrivečki

Ne bih ni o Titovom Ljutim se na Vas, izrečeno Churchillu, ratnom pobjedniku. Ni o njegovom Ne Staljinu.

U biti, ne bih ni o čemu. Jer, nije mi jasna jedna stvar.

Skupili se u Parizu lideri Europe. Pa su odlučili na drugi sastanak pozvati i ostale. Pripustiti ih za stol. Ali Hrvatske nema. Čak ni u Europi nas ne doživljavaju.

Kako smo od naroda čiji je stav bio bitan, došli do beznačajnih glupana koje ne pita ništa, jer nisu bitni?

Ne znam, ili mi je ipak jasno, ali sam pristojan i fin pa neću napisati zašto.

Naš stav i mišljenje nije bitan, ne u vrijeme opće informatizacije, nama će stav i mišljenje biti poslani mailom.

Ne znam jeste li uočili, ime države kojoj je Tito bio na čelu, nisam spomenuo.

Sudbina

Objavio
Spectator
-
0

Još malo pa će biti tri godine. Točnije u travnju 2022. godine, dva mjeseca od dvadeset i četvrtog veljače, dana kad je Rusija napala Ukrajinu. Održan je jedan od mnogi sastanaka na kojima su bili David Arahamija ukrajinski pregovarač, a s druge strane stola sjedio je pomoćnik ruskog predsjednika Vladimir Medinski.

Rat je već bjesnio dva mjeseca. Ginuli su ljudi, rušeni gradovi i sela. Obje zaraćene strane pristale su na pregovore. Načelno su usuglašeni stavovi. Ukrajina neće tražiti prijem u NATO. Rusija ne popušta, povući će se s u ratu osvojenih teritorija, ali Krim kojeg je anektirala 2014. ostaje i dalje dijelom Rusije, a Donbas bi dobio ograničenu autonomiju. Rusija ne bi radila smetnje oko eventualnih inicijativa oko ulaska Ukrajine u EU. Ali NATO, to ne dolazi u obzir.

Nešto kao što je bila i situacija pred sami početak rata. Osim potpisanog jamstva da u NATO ući neće.

U sobu je ušao zapuhani i uzbuđeni Boris Johnson, britanski premijer i dreknuo, Nema pregovora, rat se nastavlja, do pobjede! Slava Ukrajini!

I rat se nastavio. Po želji Borisa Johnsona. Krvavo i divljački.

O svemu tome svjedoči izjava ukrajinskog pregovarača, Davida Arhamije koji je pred dvije godine objavio slijedeće:

David Arahamija objavio da su Kijev i Moskva lani u proljeće na pregovorima u Turskoj već dogovorili kraj rata, ali je u Kijev onda banuo tadašnji britanski premijer Boris Johnson i spriječio taj mirovni rasplet.

Od tada je skoro milion ukrajinskih vojnika poginulo, prema zadnjim podacima, radi se o 861.000 poginulih ukrainskih vojnika. Ginuli su i to jako, ukrajinski civili, ginuli su i ruski vojnici, ginuli su i ruski civili. Ginuli su i Sjevernokoreanci, a ginuli su i psi rata, plaćenici.

Dvadeset posto ukrajinskog teritorija je okupirano, nakon teških borbi, sva infrastruktura srušena je. Ostale su samo spaljeni ostaci tragova nekadašnjeg mirnog života. Nakon tri godine rata. Koji je mogao biti prekinut nakon samo dva ili tri mjeseca. A nije. Voljom Borisa Johnsona, američke vlade i Volodimira Zelenskog.

I sada se opet pregovara. Borisa Johnsona, ratnohuškača više nema. Za pregovaračkim stolom nema više ni Ukrajine. Sad pregovaraju pravi mački, Amerikanci i Rusi. Ukrajinu, onaj krnji dio, pripustiti će za stol samo ako bude trebalo. Na kratko, da ne smeta puno.

A polazne pozicije bi bile: Rusija se neće odreći osvojenog teritorija, dvadeset posto od Ukrajine, a u prvim pregovorima ostala bi samo bez Krima. Ukrajina neće ući u Nato, nikada, pa ni onda. U EU ako želi, može. Ionako je snaga i utjecaj EU sveden na snagu i utjecaj Kućnog savjeta zgrade u Babonićevoj 253. Nikakav.

I ne samo da je rat mogao biti davno gotov, nego bi po tom nesuđenom sporazumu Ukrajina imala mnogo više teritorija nego što ga ima danas (i što će ga vjerojatno imati u budućnosti). Naime, Arahamija je u intervjuu rekao da su ruski pregovarači bili spremni na to da se ruski vojnici “vrate tamo gdje su bili”, odnosno na granice otprije 24. veljače prošle godine.

Drugim riječima, Ukrajina bi u tom raspletu ostala samo bez Krima – bez kojeg je ionako ostala još 2014. godine – dok bi sve druge regije sačuvala, uključujući i kompletni Donbas, koji bi dobio određeni stupanj autonomije.

A milioni ljudi su poginuli. Milioni egzistencija uništeno. Izgubljeno dvadeset posto teritorija.

A Borisa Johnsona nema. A Zelenski koji ga je slušao pogonjen svojim nagonom robovske duše, on je tu. Poskakuje pred kamerama, izraz lica je paničan. Budi li se ujutro i prisjeća pregovora od pred tri godine? Znoji li se pri pomisli što će biti s njime sutra?

Je li svjestan da je sve ovo što se događalo, pretvorilo Ukrajinu u poligon za ispitivanje novih oružja, poligon u kojem se uništava zastarjela vojna tehnika zemalja koje su pomagale u ratu. Je li svjestan da je svojom odlukom da sluša prijatelja Johnsona i prijatelje iz SAD,  da ne prihvati dogovor, doveo Ukrajinu u situaciju u kojoj su poginuli milioni ljudi, srušeni gradovi, stanovništvo raseljeno, veliki dio zemlje izgubljen. Izgleda zauvijek?

Ratu koji je mogao biti prekinut nakon samo dva ili tri mjeseca. A eto traje već trideset i tri mjeseca.

Kakva je sudbina Borisa Johnsona, iskreno ne zanima me, zaslužio je sve najgore. Kakva je sudbina Vladimira Zelenskog, e, to ćemo vidjeti. A stvari se odvijaju brzo.

Nećemo morati dugo čekati.

1...456...366Stranica 5 od 366
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator