Naslovnica Blog Stranica 7

A što vam je s glavom?

Objavio
Spectator
-
0

Pad nadstrešnice u Novom Sadu odjeknuo je grozno. Tutnjava od koje se ledi krv u kostima trajala je kratko. Pod hrpama betona ostala su tijela ljudi. Ljudi koji su užurbano hodali ne bi li stigli na vlak, ljudi koji su koračali prema budućnosti, nadanjima. I sve je stalo u jednom groznom trenutku. Zauvijek. Srušila im se na glavu, oduzela život Vučićeva korumpirana Srbija. Nemar, krađa, prezir prema građanima, nepoštenje, lopovluk, sve ono što je lice Vučićeve Srbije, sušilo se na glavu. Loše izvedeni netom završeni radovi, kao slika svega što se događa i radi ljudima u Srbiji, odnijelo je živote građana.

Studenti su izašli na cestu. Studenti su na cesti već skoro stotinu dana. Studenti ne žele živjeti u nemaru, krađi. Preziru prema ljudima, nepoštenju i lopovluku, studenti ne žele živjeti u Vučićevoj Srbiji. Srbiji batinaškoj, Srbiji u kojoj autobusima dovedeni batinaši palicama drobe njihove kosti. Automobilima ulijeću među njih i gaze sve pred sobom. Danima rijeke studenata, po kiši, zimi, košavi ponosno stoje na ulicama, mostovima, trgovima. Nijeme slike. Veličanstvene slike prave moći naroda, svakog dana. Studenti s ulica gradova u Srbiji izvrgnuti su fizičkom teroru divljaka, batinaša i plaćenika, jer Vučić okreće Srbe protiv Srba, samo da opstane na vlasti. Njihova sretnija budućnost će doći, jer svaka sila i nepravda ne traje zauvijek. Oni će svoju sretniju budućnost izboriti sami.

Oduvijek je postojala studentska solidarnost. Solidarnost mladih ljudi s istim ili sličnim problemima. Djeca koja su rođena nedavno, davno nakon krvavog rata, ma pilići u stvari, bore se za pošten svijet. S one strane granice. S one strane Dunava. S ove strane, studenti u Hrvatskoj, Osijeku, Splitu i Zagrebu dali su podršku studentima u Srbiji. Kolegama, vršnjacima koji mjesecima ustraju u protestu protiv Vučićeve batinaške vladavine. Diktature u kojoj im lome kosti Vučićevi plaćenici.

Od rata na ovamo rođeno je trideset generacija. Trideset, ne tri, ne pet, Trideset. Studenti ove generacije nisu doživjeli rat, hvala Bogu. Ni ovi ovdje, ni oni tamo. Oni su djeca mira.

Djeca koja bi trebala živjeti u nadanjima u neku sretniju budućnost.

Hrvatska se, baš kao i Vučićeva Srbija utapa u korupciji, lopovluku, besperspektivnosti, nemaru države prema građanima, nepravdi. Puno se toga naslagalo, događalo, milijarde pokradene, tvornice uništene, bolnice u katastrofalnom stanju, skupo stanovanje, loša zdravstvena skrb. Mladi odlaze. Napuštaju Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, odlaze na neka bolja mjesta. Mjesta gdje se radi. I od rada živi. Mjesta gdje će dobiti posao bez obzira čiji su. Dovoljne su samo dvije stvari, da žele i znaju raditi.

Projekt Slavonija, sada je sve vidljivije, ne da nije uspio, da je srušen poput nadstrešnice u Novom Sadu, projekt Slavonija izrodio je nove snage, na bilijarsku kuglu obrijane krkane, neznalice sa sumnjivim diplomama, koji postaju ministri u Hrvatskoj. Državu smo prepustili tipovima obrijanih lubanja koji se slikaju s teškim oružjem, a oni koji se ne slikaju, to opravdavaju.

Smiju nam se u lice i govore nam, Ja sam budućnost, da li ti se sviđam?

Ali ne. Ne znaju oni, svakoj sili dođe kraj. Nisu oni budućnost. Nisu nepismeni krkani s mitraljezima u rukama budućnost. Oni su prošlost koje se treba stidjeti.

Budućnost su mladi, uspješni, školovani, oni koji ne mrze. I to je lijepa budućnost.

O svim krađama, o tridesetak ministra koji su morali otići radi krađa, čak i o onom najodvratnijem, ministru zdravstva, koji je povezan s mafijom, i to pazi sad, srpskom, potkradao zdravstvo i mafiji omogućavao neviđene zarade, krađama radi kojih su ljudi umirali jer nisu imali adekvatnu njegu, višestruko skuplje plaćanim medicinskim uređajima, branitelji, koji se jako vole hvaliti da su oni stvorili ovu državu, nisu rekli niti riječ.

Nije im smetalo ni malo što su umrli nečija majka ili otac radi pomanjkanja medicinske skrbi, nedovoljne skrbi. Ni nečije dijete, djedovi i bake. Nisu se oglasili. Jer ih se ne tiče.

Oglasili su se jučer. Na podršku studenata, rođenih davno nakon rata, studentima rođenim davno nakon rata.

Nije ih smetalo ni Plenkovićevo druženje s Vučićem. Nisu ih smetale ni pokradene milijarde, ne smeta ih i to što ljudi odmah pokraj kraj njih preživljavaju kopajući kontejnere. Gladujući. Ne smeta ih ni odlazak mladih.

Oglasio se čovjek znakovitog imena, Ivan Turudić.

Mi nismo nikako za to da se to događa u našem gradu, gradu Splitu, nadasve i u Republici Hrvatskoj jer mislimo da je prvi ostvareni cilj u biti davanje legaliteta i legitimiteta Aleksandru Vučiću u njegovim tvrdnjama da iza prosvjeda stoji Republika Hrvatska, odnosno institucije Republike Hrvatske pa ispada da mi potičemo rušenje vlasti u Srbiji – što nije točno,Ivan Turudić, predsjednik splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Ne mogu shvatiti da mladi odlaze upravo radi takvih, koji im ne dozvole disati, slobodno misliti. Slobodno izreći svoju volju. Da, svakako, ljudi odlaze jednim dijelom i radi braniteljskog terora. Zbog doživotnih beneficija njih i njihovih članova obitelji, povlaštenog statusa, sve zbog samo jednog razloga, jer su nam sve ovo oni napravili.

Koliko su uspješno napravili, vidimo i sami.

Branitelji, junaci borbe protiv nastupa Aleksandre Prijović, heroji otpora protiv održavanja Narodnog prela, probudili su se jučer. Osudili podršku naših studenata svojim kolegama u Srbiji. Onima koji se bore protiv režima Aleksandra Vučića, četnika protiv kojeg su se borili oni.

Što je s vašim moralom  odavno znamo. Ali što vam je s glavom?

Tošo iz Norvešku

Objavio
Spectator
-
0

Gume su zacviljele visokim tonom, lagano njihanje i glasna rika moćnih avionskih motora što koči avion, lagano drmusanje u sjedalima… SAS ov DC9 sletio je hladnog jesenskog dana na Gardermoen, četrdesetak kilometara od Osla. Izlazim iz aerodromske zgrade, vani je hladno. Nebo sivo, bez ijednog vidljivog oblaka. Naprosto sivo. Gusto sivo. Ugledao sam ga, maše mi, visoko je podigao ruku, pa maše tako da pri svakom zamahu poskakuje.

Zagrljaj, ljubimo se, ne dva put, ne tri put. Ljubimo se  sto put i grlimo. Udaramo se po plećima poput dva medvjeda. Sjaj u očima. Dugo se nismo vidjeli, ne znam valjda ima tome pola godine. Todor Mirković, Toša. Moj prika iz Lole Ribara u Beogradu, sada predstavnik u Oslu.

Već petu godinu je u Oslu, kako on govori, ovde u Norvešku. Stajem, gledam ga, smijem se. Smije se i on. Ubacuje moju prtljagu u crveni Saab, otvaram vrata. Miris hladnog dima u autu, metalna srebrna potkova s djetelinom na armaturi auta. Baš pravo balkanski. Na sjedalici prebačen prekrivač od janjećeg krzna. Pali motor, koji kao da se nećka nekoliko trenutaka, pa ipak onda popusti. Znamo se desetak godina. Naš prijateljstvo iskovano i zalijevano je bezbrojnim pićima ispijenim diljem svijeta. Nema sajma na svijetu gdje nismo zatvarali gostione. Fine restorane. Pajzle, krčme, kioske. Sve smo pili, sve što teče, ubijali se prasićima i lukcom kod Orača, popili bezbrojne kile vina i pijano prolili bezbroj sifona  sode, izgubljeno bauljali Saigonom, pišali u otvorene kanale na ulicama u Kairu, nalijevali mekom bosanskom šljivom na sajmu u Gradačcu i srkali kafu iz fildžana, davili se u smradu Havane. Svaki sajam bio je naš. Bila su to vremena kad su referenti u glavi imali na stotine predmeta, naizust deklamirali sve detalje, a poslovi se sklapali nakon sati i sati pregovora, prekidali, nadmudrivalo se, nikad ugovor nije bio potpisivan bez razgovora o cijeni, roku kvaliteti. Komercijala je bila umjetnost. A Tošo i ja bili smo umjetnici. Dugo su se prepričavali naši pregovori kad je moje poduzeće kupovalo nekakav ogromni borverk, vrlo skup stroj od njegovog. Nakon dva dana pregovora, potpisali smo ugovor u ponoć pod ciglenim voltima u restoranu Split u Ilici. Potpis nečitak. I njegov i moj. Restoran prazan, nigdje nikoga, samo strpljivi upravitelj Jerko sjedi stol do nas i čeka da završimo, da nam pozove taksi i zatvori restoran.

Volio sam Tošu, jako sam volio njegovu široku gedžansku dušu, njegov um, refleks, bistrinu barabe s ulica Dorćola. Više ga nema, a sad volim sjećanja na njega. I često im se vraćam.

Sve mi je isplanirao. Vozi me u hotel, samo ostaviti prtljagu, pa me vodi kod sebe. Njegova Jula jedva čeka da me vidi, cijeli dan sprema da me nahrani, vidi kakav si utegnut, pa onda hotel, pa sutra putujemo njegovim kolima, u nekakvo mjesto meni neizgovorljivog imena koje se nalazi u Telemarku. Hvala Bogu, bar nešto znam. Telemark. Moji prvi skijaški vezovi, sa sajlom što se opasala oko gojzerice bili su Telemark vezovi.  Nema veze, ali opet… Tamo imamo sastanak, njegovo i moje poduzeće dalo je ponudu, prihvaćena je, moramo riješiti neke detalje i potpisati ugovor. Njega šalje njegovo preduzeće, mene šalje moje poduzeće. Pa ćemo i potpišemo. Valjda i zalijemo…

Vrata se otvaraju, Julka s friškm frizurom što daje na Taft, rumena ko jabuka, porculanskog tena, godine nikad pogodio ne bi da ih ne znam. Divno je kod te žene, svaki puta kad je vidim, sve je šira. Ali tako nekako lijepo. Tvrdo. Pupasto. Slatko. Grlimo se, smijemo. Govori da je bila nedavno Jelena. Kćerka. Da, da unuka je već cura i pol. Smijemo se, sjećam se Jelenine svadbe, cirkuske šatre, bezbroj stotina ljudi koji su se izredali u dane svadbe. Blata, pijanih svatova, gospođa u štiklama i čipkastim haljinama u kojima gacaju po žitkom blatu. Dragačevaca koji je staju sa svirkom, iz pjesme u pjesmu. Tošo me nutka zlaćanom Čačankom, ispijam, žari ko vrag, hučem, oči se zacaklile, pa se stresem i zažmirim, pružajući mu ruku s čašom. On nalijeva opet.

Počelo je. Stol krcat močom, pofeznama, Julin lalinski specijalitet, švargla, pečena prasetina, vino, soda voda. Veseli smijeh kad mlaz iz sifona izleti prejako pa polije sve, uz moje obavezno ispričavanje. Pa svako malo presijecamo rakijom. Pričamo do kasno u noć.

Vozili smo vijugavom cestom. Nebo i dalje sivo, nema Sunca, nema oblaka, nema ništa, samo sivilo. I drveće kraj puta, ogoljene grane što su ispružene prema nebu, sve je sivo. Znaš burazeru, navikli smo na Norvešku, i jezik sam naučio, Jula bolje od mene. Sve je ovdje dobro, sređeno, onako baš kako treba, gospodska je to zemlja, ali, ubija me ovo sivilo. Jel ti znaš burazeru, da ovde kod nas, nasmijem se na to kod nas i sjetim se Dorćola, nema Sunca dvjesto dana u godini. Ni S od sunca. Dvjesto dana. Sunce da mu jebem. I kad dođem dole, pa kad stanem uz Kolubaru, zagazim, pokvasim noge, a Sunce me greje po vratu. Milina.

Nema više Toše. Otišao je nekako odma poslije rata. Ni draga Jula nije puno dulje. Sjetim ih se. Pa se sjećam doživljaja. Prijateljstva. Ljudske topline.

Danas čitam. O Norveškoj. Onoj Tošinoj. Državi koja nije članica EU. Ali je unutar schengenskih granica. Članica je i NATO-a. Ali nisu ni u euro zoni. Prekrasna zemlja povazda sivog neba, veselih crvenih kućica uz obalu fjordova i otoka, zemlju ljudi koje ne razumijem što govore, samo im se oči veselo smiju.

Sjetila se nekakva budala u Bruxellesu, valjda su tamo takvi u većini. Pa napisala pismo. Nadrobila svašta, polizala kovertu i poslala u Oslo.

Budala pisala Norveškoj, zemlji koja je potpuno elektrificirana, bogata vodom, centralama koje proizvode struju, puno više no što Norveško treba. Energetski, važno je reći da Norveška ima i zalihe plina i nafte. Dakle, struje imaju.

Ali to ne zadovoljava tog lizača kuverte iz Bruxellesa. Pa je on u pismu napiso optrilike ovako:

Dragi moji nije dobro. Mi ovđekarce u Bruxellesu nismo ni malo sretni načinom na koji vi proizvodite električnu energiju. Hidrocentralama. E, pa mili i dragi moji, izvolite vi sve pripremiti i najkasnije od 2040. godine sve nove zgrade moraju imati ugrađene solarne ćelije, jer sve novoizgrađene zgrade moraju postati “zgrade s neto nultom emisijom”.

I pošalje pismo u zemlju rasvijetljenu strujom, zagrijanu strujom, u zemlju u kojoj dvije stotine dana u godini Sunce ne vide. Pa će stvarno biti nulta emisija. Panele ne trebaju ni raspakiravat. Samo ih stavit na krov. isti kurac, jer Sunca nema.

Čitam. Čitam dva puta. Ne nije greška.

Pa mi se pojavi pred očima Tošo, onako, pramen začešljan na stranu mu pao na čelo, ispija čašu prepečenice, strese se, pa presavije ruku u laktu, opali laktom o stol i pijano drekne Evo vam ga, majke vam ga spalim. Jebem vam Sunce koje ne vidim…

A ja sam mislio da su samo kod nas budale…

Odustajanje prije početka trke

Objavio
Spectator
-
0

Kad upravljaš velikim sistemom, iliti sustavom, najvažnija je dobra organizacija. Usklađenost u poslovanju. Globalni ciljevi se dogovaraju, oblikuju, pa se onda krene na provedbu. Uvijek sam imao princip otvorenosti u fazi priprema, slobodno iznošenje svojih stavova, mišljenja, provodile su se rasprave o svim stavovima, sve dok ne bi bio donesen završni stav.
Kad je stav zauzet, o njemu više nema rasprave, nikako i nipošto unutar kruga koji je taj stav izrodio. Bio je to zajednički stav. Jedinstven. Oni koji su  se protivili i iznosili svoja mišljenja po neformalnim grupama ili u javnosti, nakon što je stav donesen, morali su otići. Isti čas. I tu nikada nije bilo rasprave. Bez imalo krzmanja i oklijevanja, na početku karijere potjerao sam čovjeka, vrlo bitnog za poduzeće, a koji je na razgovorima bio žestoka pristalica stava koji je donesen, da bi ga odmah nakon donošenja sabotirao, olajavao.

Pisao sam i komentirao komičan položaj zagrebačkog SDP-a, sasušene grane nekad moćnog stabla. Pred dvadesetak godina, svim gradskim četvrtima u Zagrebu upravljali su članovi SDP-a. Bilo je tu fantastičnih ljudi, stručnih kadrova, razumnih. Što Bandić, što Bernardić kako bi se umilio Bandiću, što Maras, što Kolarić svojim djelovanjem pretvorili su moćno stablo zagrebačkog SDP-a u sasušenu granu, ne koja nikome ne treba, ne, nego granu koja smeta. Kao da visi s drveta i bode vas u oči, svaki puta kad prođete. Gotovca ne spominjem u toj priči, naslijedio je ruševine, pokušao je nešto što sam ja odmah nazvao pišanjem u vjetar, pokušao je raščistiti odnose s MOŽEMO! Koji je na vlasti u Zagrebu, a SDP koji je na izborima osvojio pet mandata. Od pet mandata pu Skupštinu su ušla tri SDP-ovca i dvije nestranačke zastupnice.

Na tim izborima, SDP je gledao u leđa MOŽEMO!, HDZ-u, Domovinskom pokretu, BM365. Most je zamalo ostao iza SDP-a, što je veliki uspjeh. Domovinski pokret, HDZ, ispred SDP-a. U Zagrebu!

Da nisam fin, rekao bih Pizda vam materina, što ste od stranke napravili. Ali, ja sam fin, pa neću reći Pizda vam materina, što ste od stranke napravili. Znam puno njih koji su nakon izbora govorili Pizda vam materina, što ste od stranke napravili. Nije to u redu.

Nakon Marasa koji u više od pola gradskih organizacija ući nije smio, kolike su bile podjele, izabran je Gotovac. Tip koji je pokušao napraviti reda, (latinski: pišati u vjetar). Naravno da je potjeran, samo malkice prerano, ja sam u jednom razgovoru vođenom s viđenim zagrebačkim komunistom, vođenim na Jurjevo, 23.04.2022. prognozirao da će Gotovac biti izbačen oko Svih Svetih. A on je izbačen 13.09. 2022. Prvi puta nakon puno godina SDP je pokazao efikasnost. Naravno na krivom mjestu. Gradski odbor koji je vatreno podržavao Gotovca u namjeri da se odlijepi od MOŽEMO, samo nakon par dana donio je potpuno suprotnu odluku. Zalijepiti se uz MOŽEMO! Po mogućnosti, uvući im se, što dublje. Jer, kad se stisnem uz tvoje toplo dupe, meni je super, kako pjeva jedan od apologeta MOŽEMO!

Dakle, SDP misli da je važna stranka u Zagrebu. Što zvuči strašno komično. A jedan izabrani član SDP-a je predsjednik Gradske skupštine, koji ne radi ništa nego servilno se klanja Tomaševiću, koji njegovu naklonost plaća službenima autom i ostalim beneficijama o kojima nemam želuca pisati.

Viktor Gotovac, nada tihe većine u Zagrebu

Dolaze nam lokalni izbori. SDP ide na izbore s listom koju će predvoditi Branko Kolarić, u slobodno vrijeme predsjednik zagrebačkog SDP-a, a zaposlen i za život zarađuje kod Tomislava Tomaševića, u slobodno vrijeme predsjednika stranke MOŽEMO!, a zaposlenog na mjestu gradonačelnika grada Zagreba. Dakle Tomašević je šef Branku Kolariću, koji kod Tomaševića radi da bi mogao papati i živjeti. Kod Tomaševića radi i tajnica gradske organizacije SDP-a. Vodeća zastupnica, Davorka Moslavac Forjan koja će svakako biti na listi u Zagrebu, predsjednica je Upravnog vijeća tvrtke URIHO-a, koje je kao gradsko poduzeće pod vlašću i ingerencijom Tomislava Tomaševića. Lista SDP-a u dobrom dijelu bit će lista Tomaševićevih poslušnika koja će se vrlo žestoko suprotstaviti Tomaševiću.

Igrokaz samo takav

Oni će se svakako vrlo žestoko na izborima suprotstaviti Tomislavu Tomaševiću. Ako si oko iskopate. Čak možda oba.

SDP je od Zagreba odustao. Jedino što ih zanima pokoje mjesto u skupštini za svoje miljenike i pokoja sinekurica u gradskim poduzećima. Ostalo, ništa!

Jučer je povodom pada gradskog GUP-a predsjednik sasušene grane, Branko Kolarić izveo mini skeč izjavivši: Radi se o srazu nesposobnosti gradske administracije koju vodi Možemo! i maćehinskog odnosa HDZ-a prema glavnom gradu.

Jel mu vi, obzirom da nemalu  plaću zarađuje u Gradu kojim upravlja nesposobna administracija vjerujete da on misli ozbiljno? Makar onoliko koliko pod nokat stane?

Da se vratimo na početak. Nakon te izjave, ne bi on meni danas na poslu bio. Ne bi bio dio nesposobne gradske administracije.

Niti jednu minutu. Ne bi kod mene zarađivao za kruh i napadao me. Ni sekundu. Ima dosta čitatelja koji me poznaju. Oni znaju da je tako.

Izborom Kolarića za kandidata za gradonačelnika, SDP je izveo elegantnu igru.

Izaći će na izbore, ali potpuno svjestan da na njima nema nikakve šanse, jer u borbu protiv Tomaševića pušta ljude pod Tomaševićevom kontrolom.

SDP je od Zagreba odustao. Jedino što ih zanima pokoje mjesto u skupštini za svoje miljenike i pokoja sinekurica u gradskim poduzećima. Ostalo, ništa!

Pa kako je ono govorilo puno ljudi koje znam…

Viktor Gotovac, nada tihe većine u Zagrebu

Bojkot nije rješenje, ali građanski neposluh jest!

Objavio
Spectator
-
0

Oduvijek me je bilo dosta teško nasamariti. Možda zato jer nisam vjerovao nikome. Možda zato jer sam volio provjeriti o čemu se radi. A svakim danom sve je teže, jer pamtim, povezujem. Ponekad u povezivanju jako zastranim, ali ipak, rijetko griješim.

Inflacija je divljačka, u državi koja je sve, ali nije krojena tako da bi građanima omogućila ugodan i pristojan život. Pola penzionera, dakle njih dosta preko pola miliona, preživljava. Ne znam kako preživljava, jer im penzije ne pokrivaju ni osnovne troškove života. Vrag bi ga znao, valjda preživljavaju radi kaprica.

Živi se teško, ali valja biti iskren, mi smo svi skupa taj i takav život zaslužili. Davno su prodali banke, mi smo šutjeli ki pičkice. Pokrali su poduzeća, nestajali su divovi poput Jugoturbine, Đure Đakovića, Prvomajske, brodogradilišta. Nestala je tekstilna industrija, nema više ničega u Dugoj Resi. Nema ni Jugoplastike, OKI je nestao, Ina je odvezena na kotačićima meni mrskim Mađarima. Mi smo šutjeli. Ni A ni BE. Gledali u vrhove cipela. Prodana je obala, prodani su kombinati koji su hranili i više od cijele Juge. Svega smo se riješili.

Nisu krivi političari. Nisu. Krivi smo mi koji političare biramo i nakon što se uvjerimo u njihove zle namjere, lopovluk i nesposobnost.

Nakon prvog bojkota zavladala je euforija, kao nakon prvog seksa. Sad kad smo omastili brk, mi bismo svakako još. Mi bi sve odjednom. Nikome nije čudno da su se bojkotu pridružili i vodeći ljudi države, upravo oni koji su nas doveli u ponor inflacije. Jer protiv inflacije se bori politika i ekonomija, nipošto ne ulica.

Sjećam se početaka nekih meni nebitnih likova, slične situacije pred puno godina rodile su nekakve nebitne tipove, a’la Krešo Sever, Ana Knežević. Bezveznjaci koji su se počeli pojavljivati u ime nekakve anonimne grupice, pa malo po malo, postali alfe i omege sindikalnog pokreta koji nisu ništa napravili za svoju sljedbu, blagodati njihovog djelovanja su vidljive samo njima i njihovim računima u bankama.

Organizacija bojkota firmi tih i tih, roba tih i tih, diktiranih iz redova nepoznate grupe, meni je čudna i neprihvatljiva. Zašto baš Lidl. Zašto baš Eurospin? Zašto baš DM? Zašto ne Boso, Kaufland, Djelo, Konzum? Zašto ne Pevex? Ili Bauhaus? Tko određuje? Zašto određuje, a nevjerni Tomo i zlobnik u meni pita, koliko košta određivanje žrtve bojkota. Sve ovo meni liči na javni linč. Nabace ti laso oko vrata, svjetina okupljena arlauče i viče, sve dok konja ne udare po sapima, a obješenjak trza nogama, piša u hlače i onda se polako u trzajima smiri.

Sad će nam se tjedan dana Njonjo i onaj glavati ministar kleti da ne kupuju u Eurospinu i Lidlu, jer su se solidarizirali s narodom kojeg oni vod

Što je sa mnom koji Coca Colu ne pijem. Koji ne kupujem u Eurospinu? To se ne pitate. Koliko od vas uopće kupuje u tim trgovinama? Kome su se jako zamjerile te trgovine da su baš prve na udaru? Sad će nam se tjedan dana Njonjo i onaj glavati ministar kleti da ne kupuju u Eurospinu i Lidlu, jer su se solidarizirali s narodom kojeg oni vode. Za četiri soma EUR-a. gadljivo je uopće pojmiti da se tipovi s četiri soma EUR-a solidariziraju s tipovima od četiri stotina EUR- a mirovine, naročito kad se zna da su ih upravo oni doveli svojim politikama u stanje u kojem im se na šupku paučina lovi.

Da, grubo zvuči, ali velikom dijelu naroda lovi se paučina. Jer, nemaju za život. I onda se s tobom solidarizira tip od dvije stotine kila, prejeden i prežderan. Koji dva dana u mjesecu broji svoju plaću.

Organizatori prosvjeda, prokušanim metodama ne tako davnog Stožera CZ postaju dirigenti. Vođe svjetine koja postupa po njihovim napucima. Bojkotira jedne, ali ne bojkotira druge. Bojkotiraju se i robe koje imaju realne cijene. Što je s trgovinama u koje svoju robu prodaju mali proizvođači, roba se ne proda, proizvođači stave ključ u bravu?

Tko će za to biti odgovoran? Slijegat ćemo ramenima, jer jebe nam se.

Ako su ta tri lanca najveće zlo, onda dobro. Ali, posve sam siguran da će roba koju bi oni prodali u vrijeme bojkota bili prodana. U drugim trgovinama, koje eto nisu na listi, ali su možda i skuplje.

To vam nije čudno. Nije. Jer je zavladalo opće ludilo.

Bojkot na način koji se provodi, opasan je. Vodi u anarhiju, nepravdu, a moguće i da postane instrument u rukama korumpiranih pojedinaca.

Svakako, rješenje nije bojkot na način na koji se sada provodi, jer on može biti instrumentaliziran, a samo uski krugovi bi iz njega mogli imati velike financijske i statusne benefite.

Svakako je bolje rješenje građanski neposluh. Pritisak na državu i organe države, nenasilan, ali konstantan. Ne smije im se dati predah, jer svoj posao moraju obaviti. Svi su obećavali bolji život, a život je sve lošiji, tim političarima bojkot odgovara.

Njima puno više odgovaraju prazna parkirališta u Lidlu, od punih trgova po gradovima.

Bolnica na kraju grada

Objavio
Spectator
-
0

Kao mladić sretao sam stare babe iz obitelji, sretao sam i njihove vršnjake i vršnjakinje, svi oni su mi škripajući gebisom šuškali Zdravlje sinko, zdravlje je najvažnije. Samo da imaš zdravlja.
Smijao sam im se dok su mi kroz glavu prolazile slike opako zgodnih žena, hrpa novaca, bijesnih motora…
Život je prolazio, nešto od zamišljenog mi se i ostvarilo, premda, ljudski je nikad nije dovoljno. Motora davno nema, zgodne žene, eh njih ponekad sretnem, ostanem bez daha, love imam nekako onako, taman. A sve više brinem i razmišljam o zdravlju. Došao sam na ono što su mi babe frfljale.
A zdravlje me služi. Naravno, za sada.
Zdravlje je u biti dost bitno. Imati pristup liječniku, imati pristup dobrom liječniku, imati pristup bolnicama, njihovim metodama liječenja, svakim mi je danom sve bitnije. Rekao bih čak životno bitnije.

Pogrebnici – radnici na završnim radovima

Nedostatak kvalitetne zdravstvene usluge neminovno pretvara pogrebnike u izvođače završnih radova u zdravstvu.

Završni radovi u zdravstvu

A malo tko želi biti predmet završnih radova u zdravstvu.

Meni je sve dakle jasno što želi. Posve sam siguran da iste želje imamo svi mi, osim onih mladih koji sanjaju komade, ajfone, lovu, motore, ali doći će i oni na naše. Mi na njihovi nećemo, osim ako poštandrcamo.
Jasno je to i većini. Jasno je to i liječnicima, vrlo velikoj većini. Nije jasno samo onom malom broju liječnika koji su stjecajem okolnosti postajali ministri zdravstva.

Kad postaneš ministar ili državni tajnik u zdravstvu, zaboraviš na brigu o zdravlju pojedinaca. Gledaš globalnu sliku, a sliku ti crta naravno Andrej Plenković. Arhitekt i autor svih slika koje postaju predložak načina života u Hrvatskoj.

Imali smo ministra koji je bio vrlo uvjeren da jedan pop iz Nove Bile ili iz Širokog u bolnici vrijedi kao dvadeset liječnika. Nakon njega došao je ministar koji je krao. Nije on trpao po džepovima u samoposlugama, oblačio sako na sako u buticima pa izlazio van jeftino odjeven. Nije. Kad smo kod popova, blizu moje kuće je veliki samostan. Tamo nema svećenika rođenih u Hrvatskoj. Svi su Izbosne.

Kradljivi Vili

On je krao lovu iz državne kase, lovu namijenjenu liječenju bolesnih, nabavci opreme za liječenje. To nje krađa. To je najgnusniji zločin koji se može napraviti. Krasti lovu koja je namijenjena liječenju građana.

Počinio je zločin koji se nikako ne bi trebao kažnjavati prema odredbama Kaznenog zakona, a vjerojatno ni neće, jer će cijela stvar otići u zastaru.

Onda smo dobili ministricu, baš onu koja je bila prva suradnica lopova ministra. Naravno da ona pojma nije imala.  Njoj ništa nije bilo sumnjivo. Prvog dana svog ministriranja trebala je dati ostavku, odmah na izlasku iz bolnice u kojoj je posjetila mahnitog ubojicu i popričala s njime. Naravno da nije. Jer ostavka, svojevoljna, je pitanje morala. A od ministara u Vladi Andreja Plenkovića ne očekuje se da imaju moral. Ne da se ne očekuje, oni ga ne smiju imati.

Sredinom prošle godine, Vlada RH (skup tipova bez morala) donio je odluku da sve županijske i opće bolnice pređu u vlasništvo države. Stavila je ruku na košaru sa zlatnim jajima.

Vodstva bolnica u županijama u kojima ne upravlja HDZ, bili su kadrovi koje nije birao HDZ. Sada toga više nema.  Sada bolnicama upravlja HDZ. Jedino što bi moglo biti gore od toga, bilo bi da dio bolnica predaju na upravljanje svom koalicijskom partneru Domovinsko Pokretu., a bolnicu u Šibeniku na upravljanje Zekanoviću.

Čakovečka bolnica

Iz čakovečke bolnice, nezadovoljni partijskim imenovanjem šefa kirurgije, demonstrativno je otišlo deset doktora. Ne deset doktora, deset kirurga.

Ministrica pokazuje sav raskoš svoje gluposti i nesposobnosti i nemorala konstatirajući da je u bolnici zaposleno tisuću ljudi, da je otišlo samo 1%. Vrhunski stručnjaci, kirurzi koji u svojim rukama u vrijeme dok operiraju drže živote pacijenata u svojim rukama, izjednačeni su s knjigovotkinja u bolnici, spremačicama, laboranticama.

Hoće li oni operirati? Vaše ili moje dijete? Vas? Ugrađivati vam stentove, raditi bajpase?

Takva izjava je dokaz da si budala u rangu Grlića Radmana ili Marije Vučković. Veterana i šampiona gluposti u Vladi Andreja Plenkovića.

Očito je, gledano kroz ministričine moralne naočale, da HDZ s time nema veze. Ako bi se zajebavali. Upravo radi ovakvih situacija Vlada je oduzela sve bolnice. Da bi krcala svoje kadrove. (HDZ).

Velika konjunkcija

Objavio
Spectator
-
0

Dolazi nam veliko poravnanje. Velika konjunkcija.  Šest planeta – Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun – trenutno su vidljivi na noćnom nebu. Tijekom samo jedne noći krajem veljače, pridružit će im se Merkur, rijedak raspored od sedam planeta vidljiv na nebu. A Sunčev sistem ima osam glavnih planeta, što je samo šest više od broja planeta koje zna nabrojati prosječni glasač Domovinskog pokreta, uključujući i ministre. Rijedak je to događaj, mislim, ovo s planetima, a ne s Domovinskim pokretom gdje je to redovit događaj. Slijedeće poravnanje bit će dvije tisuće četrdesete godine. Za petnaest godina. A Domovinskog pokreta se više nitko sjećati neće.

Ovih dana i u Hrvatskoj se desilo poravnanje, konjunkcija. Bez brige, nema ta konjunkcija nikakve veze s konjima. Niti mislim povezivati i uspoređivati konje i Hrvate. Jer konji su pametne životinje. A Hrvati nisu životinje. A nisu ni pametni.

Godinama već, svako malo pojavljuju se svakakve tablice, grafikoni, ilustracije koje rade nekakvi stranjski instituti. U tima tablicama ima svašta, o svemu i svačemu su. Te o standardu, te o plaćama, te o penzijama, o socijalnoj skrbi, o zdravstvu, o kupovnoj moći. Na svim tim tablicama Hrvatska je redovito jako pri dnu, a ako se radi samo o EU, onda možemo palit svijeću na Kamenitim vratima što je i Bugarska u EU, jer da nema Bugarske bili bi prvi. Odpozadi. Zguza. Naguženi. Možda mi je promaklo, ali nisam vidio nekakvih tablica gdje smo pri vrhu, osim na onim godišnjim izvještajima o najglupljim nacijama, u kojima smo dost redovito na prvom mjestu.

U zadnje vrijeme zahvaljujući izvanrednim naporima Vlade, ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića, probili smo se na sami vrh. Zasjeli čvrsto. Po inflaciji.

Prema prvoj procjeni koju je objavio Eurostat, godišnja stopa inflacije u prosincu mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HICP) u Hrvatskoj je iznosila 4,5 posto, najviše od svih zemalja članica eurozone. U cijeloj eurozoni prosječna godišnja stopa inflacije u prosincu iznosila je 2,4 posto. Bolji smo od te eurozone dva puta. To vam otprilike znači ovo. Kod nas je kava poskupila dvije lipe. A u eurozoni jednu lipu. Pa ljudi moji, jel to tragedija? Naravno da nije. Taj podatak o cijeni kave iznio je glavom i bradom naš premijer, Andrej Plenković, ajde da vidim, tko njemu ne vjeruje.

Ostali iz Vlade bave se kiflicama, čajnom paštetom i đumbirom. I pucanjem u različitim situacijama. Plenki samo o kafi.

Konačno se dobro potrefilo i kod nas, poravnanje.. Ono kad se nekoliko stvari nađe u konjunkciji.

Pa se konjunkcija desila i u Hrvatskoj.

Poravnalo se neizlaženje u trgovine, neizlaženje na izbore i neizlaženje na ulice.

Proglašen je bojkot trgovina. Ne idite u dućane, ostanite doma. A trgovine ko jebe. Promet u trgovinama tog dana pao je oko 45%. Pola Hrvata nije kupovalo ništa. Ali isto tako, pola Hrvata kupovalo je kao da se ništa ne dešava. Otprilike kao i na izborima. Polovici Hrvata redovito je svejedno što Mađarska nema more. Jebe im se. Nebriga oko Mađarske i mora u direktnoj je korelaciji s neprikosnovenim prvim mjestom na Europskom takmičenju glupana.

Neizlazak Hrvata u kupovinu tog samo jednog dana, savršeno se poravnao s neizlaskom Hrvata na izbore svih fela, ne izlaskom Hrvata na ulice i trgove i izražavanja nezadovoljstva životom na dnu Europe. U podrumu. Poravnala se Hrvatska u neizlaženju. Ovo ipak ima veze s konjima.

Inače, mišljenja sam da bojkot nije uspio. Čak i nije bitan financijski učinak, premda je i on dvojben, jer u petak se jelo i pilo, ali kupljeno dan ranije. Bitno je nešto drugo.

Prijetvorna i lažljiva vlast brže bolje se prilagodila i na sva usta počela hvaliti bojkot, davati mu podršku, premda su oni svojim neznanjem, nedjelovanjem, krađama, lošim potezima najveći uzrok inflacije. Ministar gospodarstva se rastapa od miline i mljackajući ko da jede najfinije čvarke podržava bojkot, a njegovo nemušto ministarstvo je jedan od razloga bojkota. Bojkot je podržala, ako sam dobro razumio one njene suglasnike i Marija Vučković. I prištavi i namirisani Pavić je bojkot podržao. Meni posve dovoljno da odem u prvi dućan i da kupujem, kupujem, kupujem. Onda se pojavio ON i rekao Na temelju konzultacija na idućoj Vladi ćemo ažurirati listu proizvoda s ograničenom cijenom, bit će proširena. Pa će cijene biti ograničene za žicu za ribanje posuđa, četke za cipele, a na zahtjev koalicijskog partnera, cijena će biti ograničena i vrećama i kruškama za boksačke treninge. Mislim da municija neće imati ograničenje cijena.

Organizatori prosvjeda učinili su ogromnu grešku.

Nitko od tih organizatora bojkota nije stao pred mikrofone i rekao Sikter svi vi političari, prvenstveno vi iz Vlade. Ovo nije za vas. Ovo je protiv vas.

Šansa je propuštena, a sve dalje što činimo idemo u smjeru  koji odgovara Vladi.

Da ne izlazimo. Ni u dućane ni na ulice

Bojkot nije rješenje, ali izbori jesu!

Objavio
Spectator
-
0

Danas Hrvati bojkotiraju, kao i obično, ne baš složno, ali ipak, parkirališta pred trgovinama prazna, pokoji automobil zaposlenika, i to je to.

Podriguša u Davosu

Bojkotiraju kupovine u dućanima, na benzinskim, što ja znam gdje sve ne. Nadam se da birtije nisu obuhvaćene bojkotom, jer eto, sjedim u prepunom kafiću i pišem. Bojkot zbog cijena podržavaju i ministri, a Plenković će gablec, deset deka crne salame podriguše, tri šnite sira i kajzericu kupiti u Davosu na tom ekonomskom forumu, on ne podržava bojkot, jer nije on Primorac kojem su dok je bio ministar ministri vikali Ostavka ostavka, pa se i on sav poblesavljen derao Ostavka ostavka, samom sebi. Siguran sam da je jučer rano ujutro otišao u Milk&More u Davosu i kupio glavicu luka i prezvuršta, Narezao u hotelskoj sobi, natrpao se, pa mu je luk krivo sjeo, pa sav onako sjeban ničim izazvan dok mu se iz usta širio opojni zadah luka ispalio: Sankcije nisu pokrenule ništa unutar Rusije, oni to mogu izdržati. Izjava skoro u vlas izjavama koje je davao je Milanović više puta, a Plenković na čelu roja svojih okoguznih muha proglasio je Milanovića rusofilom, putinistom, ruskim plaćenikom.

Ne dragi čitaoci, nije sada Plenković postao rusofil, putinist ni ruski plaćenik. To vam je samo posljedica glavice luka i prezvuršta.ko zna kako  će na njega danas djelovati podriguša. Meni se već sad riga.

Posve ispravno, kako se od njega očekuje, u bojkot se uključio i najdržavotvorniji element u Hrvatskoj, Hrvatski radio. Između nekoliko tema, tema je bio bojkot i inflacija. Pa su pozvali tipove koji se u bilo što razumije u ko Marica u krivi kurac, onog debelog Pavića, ma znate onog tipa koji je bio ministar u nekoliko ministarstava, onog koji je za proračunsku, vašu i našu lovu, kupovao svojim muškim prijateljima parfeme i dezodoranse, ne bi li s njima imao osobni touch. Meni tip i liči na one tipove koji ne bi kresnuli žensku nikad, da ulaz među njene noge ne plate. Bio je tamo i vječiti priljepak vladajućim opcijama Lacković. U prvoj minuti debeli Pavić je izjavio da podržava prosvjed. Da nisam bio u gaćama, ja bih istrčao u prvi dućan, samo da nisam s njime u istoj skupini. Ni u čemu.

Marko Pavić, Obrovac Andreja Plenkovića

Tip kojeg je Plenković bacao s mjesta ministra na mjesto ministra po vlastitom nahođenju.Jer je bio ministar zakurac. Ali savršeno odan. A to je najvažnija kvalifikacija za bit ministar u vladi. Možeš bit glup ko top, pokvaren ko pašteta koja je otvorena ostavljena na suncu, nema veze. Glavno da si odan. Andreju Plenkoviću. Ovaj debeli je u kategoriji onih za koje ja kažem da imaju sreću. Sreću jer su se rodili prije uvođenja ultrazvuka u kontroli trudnoće. I rađanje prije uvođenja ulstrazvuak u kontrolu trudnoće je također vrlo bitna karakteristika za postat Plenkovićev ministar. Ili barem saborski zastupnik.

Svašta je taj tamo izbalio u toj emisiji, po običaju lagao, agresivno srao, izmišljao, ali svaka rečinica počinje zaslugama vlade Andreja Plenkovića.

Jedino što može povećati standard je jeftinija država.

 

Milion je razloga povećanju cijena. Trgovci se kunu u mizernih dva posto marže. Oni bezobrazniji priznaju čak tri posto.

A izračun marže je nauka. Vrlo složena, rekao bih čak i filozofija. Postoji više načina izračuna marži, a svi oni se razlikuju od načina koji obični građani misle da se marža računa. Svaka trgovina ima pravo odrediti način izračuna marže. Stvar njene poslovne politike. Država nikad nije propisala jedinstveni način obračuna marže, pa svaki trgovac računa onako kako mu je, naravno najprihvatljivije. I u svim tim obračunima, nigdje nema dva ili tri posto.

Malo više o tome, ovdje…

Dva ili tri posto je laž koja se plasira javnosti.

No svakako je najveći razlog inflacije je svakako jezivo skupa država. Država s 555 općina, gradova, selendri u pripizdinama Bogu iza nogu. Povlaštene mirovine, bezbrojne državne agencije u kojima rade mlatimudani. Dvadeset i jedna županija, jedna županija na sto osamdeset tisuća građana. Svaka županija ima od dvije do tri stotine zaposlenih, koji troše kao da sutra ne postoji.

Troškovi županija, općina, selendri, gradova, agencija, izgradnja bolnice u Mostaru, donacije crkvama u BiH, svako malo nekakve donacije u Malu Bilu, isplata braniteljskih mirovina pripadnicima HVO, sve to mili moji ide iz proračuna. Proračun se puni iz PDV-a. Koji plaćate vi. A PDV plaćate na svaku robu, po promjenjivoj stopi, ali plaćate. A PDV je dio svake cijene. I skoro svih usluga.

Pa računajte milly moji. I danas jedite stari kruh. Posve sigurno je da trgovci pošteno i žestoko gule kožu s leđa građana. A država nikada nije napravila ništa. Državna inspekcija, tisuću i pet stotina uhljeba ne radi ništa, osim što zatvara kafiće i pekare.

Pa se pojavi vijest da je pekarnica vlasnika Rufati Basrija zatvorena jer nisu dali račun za kiflu. A veliki, oni koji najviše deru, za njih inspekcije nisu ni čule. Ne postoje. Pa će i ovaj bojkot najviše platit oni koje država redovito najžešće jebe. Pekari. Male pekare će danas biti bojkotirane. Uvijek po najslabijima. Kao i obično.

Svemu nabrojenom valja svakako pribrojiti najvažniju stavku, krađe. Prema podacima iz EU za godinu 2021. svake godine se u Hrvatskoj ukrade više od trideset milijardi kuna. Više od pola milijarde kuna svaki tjedan. I tako već tri desetljeća, Taj novac je ukraden vama, vašim obiteljima, mojoj obitelji. Krade se naravno iz proračuna. A proračun se puni, rekli smo PDV-om.

A nekakav Pavić priča o uspjesima HDZ-a. Nije krađu spomenuo, naravno.

I zato, nije bojkot rješenje. Rješenje je samo jedno.

Izbori, potjerati nesposobnu, kradljivu i bahatu vlast. Jer, dok god su oni na vlasti, biti će sve gore i gore.

Boljitka nema. A, možda to i nismo zaslužili?

Odselite ako možete!

Objavio
Spectator
-
0

Živio sam vani. Ne dugo, skoro sedam godina. U nekim dalekim državama, različitim političkim sustavima. Teško je otići. Teško je ostaviti roditelje, obitelj, prijatelje, navike, okruženje. Utrpati stvari u dva tri kufera, sjesti u avion, voziti se desetak sati, na drugu stranu Kugle, početi jedan dio života daleko od ikog koga poznaješ. Jezik, običaji, klima. Sve je drugačije. Vjerujte mi nije lako.
Prošle su godine od toga, sjetim se ponekad neke sitnice, sjetim se kad čitam o događanjima u Meksiku, Kini, Makedoniji, Mađarskoj, Austriji. Sjetim se ljudi koje sam tamo sretao, ljudi s kojima sam radio. Ali, moj život je ovdje. U Hrvatskoj.
Već dulje vrijeme sam svjestan činjenice, da bih, da sam samo dvadeset godina mlađi, odselio isti čas. Sjeo u avion, ravno do Novog Zelanda, jer dalje ne postoji toliko koliko pristojne civilizacije u kojoj bih želio živjeti, a da je dovoljno udaljena od Hrvatske. Pa kad bi netko pitao gdje sam, oni bi pokazivali prstom prema dolje i rekli Dolje je, u Novom Zelandu.

Da otišao bih iz Hrvatske, ove Afrike sa strujom.

Bez imalo kajanja. Imamo sve tekovine civilizacije, Internet, električne automobile, televiziju, dostupnost informacijama. Imamo i struju. A Hrvatska je pretvorena u Afriku sa strujom. Upropašteno je sve što smo imali. Industrija, kultura, zdravstvo, socijalna skrb. Socijalna pravda. Upropastili krkani a lopovi. Pred četiristo petsto godina zemlju su nastanjivali ljudi koji nisu znali, gledajući u usporedbi s ovim danas, ništa. Samo posao koji su se bavili i koji ih je prehranjivao. Danas uz sva čudesa tehnologije koja su nam dostupna, nismo došli puno dalje. I dalje je tupavost i neznanje dominantna karakteristika građana Hrvatske. Prosječna pamet Hrvata iz vremena Matije Gupca i Hrvata danas ista je. Jedino je jedan dio seljaka imao muda, pa je odlučio reći Hora est. Došlo je vrijeme. Još samo pet dana do godišnjice toga. Četiristotine pedeset i dvije godine od toga. A pametniji nismo ništa. A muda se sasušila. Pretvorila se u pikulice. Onda su Hrvati izašli goloruki.
A mi nećemo kupovati jetrenu paštetu jedan dan.

A na radiju kipti nemoral

Slušam jutros radio. Na radiju priča nekakav Kukavica, kojem iz prezimena vidiš da muda nema. Na radiju priča nekakav Sanader, kojem iz prezimena vidio da je lopov. Ljudi su to koji s čoporom sličnih vode ovu državu. Bezobrazno agresivni, ogavno lažljivi, bahati neznalice, koje je izabrao narod. Njihovo bahato podržavanje nemorala, pljačke, nalaženje isprike za sve vrte nemorala koje njihovi lopovski jataci u društvu čine, toliko je gadljivo da nije za slušati. Uopće nije bitno o čemu se razgovaralo, a razgovaralo se o lopovskoj koaliciji HDZ-a i Domovinskog pokreta. Koaliciji lopova s krkanima koji uporno i samo na neprekidnom spominjanju Domovinskog rata egzistiraju na političkoj sceni. Ratni profiteri. A da u ratu čak nisu ni bili.

Državu vode krkani obrijanih i naglancanih glava koje sjaje ko pesja jajca. Izvrću oči kad ih pitaš bilo što, jer ništa ni ne znaju. Pokušavam slušati, Sanader spominje Google, pa govori upišite u Google, vidjet ćete koliko SDP ovaca krade. A Google otvorit ne možeš da ti ne ispadnu načelnici, gradonačelnici, seljonačelnici, tajnici, ministri, premijeri HDZ-a koji su krali. Čak i Sanaderovu ženu. Nema to morala ni malo. I bali već desetljećima i još će.
I takav morali otpad, takav talog biraju stanovnici Hrvatske. Biraju ih jer nisu ni malo drugačiji od njih. Biraju ih jer su poput njih. Neznalice, pokvarenjaci, seronje, skloni životu u krađi, lopovluku i prevari. Ne varaju oni svoje birače, ne. Oni provode upravo ono što su njihovi birači htjeli. Njihovi birači biraju šustere i gimnastičare, nesvršene i one svršene, da vode državu. Biraju ljude koji pojma nemaju. Biraju one koji će izabrati one koji pojma nemaju na najvažnija mjesta u državi. Gospodarsku komoru nam vodi tip s diplomom fakulteta radi kojeg se Dodik ispričao javnosti. Ta sumnjiva diploma bila je posve dobra osnova za upisati i završiti doktorat. Naravno u Osijeku.

Nema šanse da će biti bolje

Spomenuo sam samo jednog. Onog koji utječe na gospodarstvo. Jer je šef Hrvatske gospodarske komore. Ne bih o Komori, ne bih, jer je gadljivo. Ovaj koji danas u studiju okreće očima i pada u nesvijest jer je spomenuto da je koalicija HDZ/DP trgovačka, (a u stvari je samo lopovska, a svađe oko HĐ su samo svađe oko podijele plijena), a u kontekstu događanja vezano na lopovluk u Hrvatskim šumama, pogađate, gimnastičar je. Kineziolog. Pitam se, jesu li svi oni bili članovi nekakvog boksačkog kluba u kojem su danima boksali, lemali se šakama o tintare, pa su zaključili da su dostigli posve dovoljan nivo pameti za postat ministrima u Vladi? A kako? Pa naravno, budala oko njih koliko oćeš, izabrat će ih.
Nikad nisam napisao, ali..

Tko god misli da se može odseliti, reći ću mu: Odseli se, gore od ovoga ne može bit. Jer bolje biti neće. Nema ni matematičke šanse, jer budale imaju pravo glasa. Jer druge budale ne izlaze na glasališta.Nikad neće biti izabrano bolje, samo bofl.

Rasprodaja

Objavio
Spectator
-
0

Postoje riječi kojima unatoč činjenici da ih čujem ili pročitam svakog dana, nikako dokučiti značenje. Pokušavao sam uskladiti pretpostavljeno značenje riječi s onim što ja mislim da ta riječ znači, ali nikako doći na zelenu granu. Pokušavao sam proniknuti u značenje riječi pokušavajući ih uklopiti u kontekst onoga što čitam ili onoga o čemu klepeće ovaj ili ova na radiju ili televiziji.

A zelene grane nigdje.

Domoljublje

Domoljublje. Domoljublje je riječ koju nikako ne mogu razumjeti. Čitao sam i definicije te riječi. Hrvatska enciklopedija u poduljem pojašnjenju navodi da se radi o ljubavi prema domovini, zemlji i narodu, točno onako kako ja shvaćam značenje te riječi. Obično se ljudi ne hvale osjećajem ljubavi onako baš javno. To je stvar dubokog osobnog osjećaja.

Ne znam tko je autor čuvene rečenice, Domoljublje je posljednje utočište hulja, osobno ga povezujem s velikim Igorom Mandićem. Nikad o sebi nisam razmišljao o sebi kao domoljubu. Jer sam čovjek koji je svojim radom cijeli život gradio, radio, pokušavao pomoći ljudima, po nekim svojim osobnim stavovima pokušava napraviti dobro i drugima. Jesam li ja domoljub ili samo budala koja voli pomoći, a vrati me se obično zlim, pitanje je.

Imali smo i domoljubnu koaliciju na nekakvim izborima. Grupa stranaka uzela si je za pravo posvojiti ljubav prema domovini. Mi ostali, koji nismo bili za tu kolaliciju, valjda nismo bili domoljubi.

Ili smo domoljublje drugačije shvaćali, definirali. Ili ipak oni?

U saboru, na radiju, u svim političkim emisijama, u svim političkim vijestima uvijek se nađe netko tko javno pljucka i priča o domoljublju. Jer on eto, Hrvatsku voli. Ne razumijem koji je motiv isticanja ljubavi prema domovini, razglašavanju na sva zvona. Ali Bože moj, nismo svi isti. I to hvalisanje domovinom dopire do ušiju puku. I onima na Prevlaci i onima u Savudriji, u Belici, u Donjim Mikanovcima. Cijela Hrvatska zna da neka osoba voli domovinu. Jako je voli. Jer o tome povazda priča i melje i trkelja.

Jer on je domoljub. Što sam ja koji o tome ne pričam? Karoljub?

Svjedoci smo ovih dana da dio ekskluzivnih vlasnika prava na ljubav domovini, čini svašta. Pucaju iz pištolja s rukom u horizontalnom položaju iz jurećeg auta. A vlastodršci su. Ljudi koje vole domovinu, vole i ljude, što je dio definicije domoljublja. A pucanjem ugrožavaju ljude. Njihove živote. Navodno da ima još puno filmova. Gorih od ovih. Više me ne bi čudilo ništa. Čak ni mogućnost da neki uvaženi saborski zastupnik ili ministar ili državni tajnik u video uratku nateže kozu, ili kokoš koja se vrti kao na ražnju, ili puca u kokoš, ili šmrče belo, ili ševi kurave i sve to snima i hvali se dalje. Bez ikakvog straha, nema straha ni od prezira građana koji su za njega glasali. Jer glasali su za takve upravo oni koji su takvi, možda samo malo zavidni, ali takvi.

Ne bi me začudilo ni malo, jer ionako mislim, tvrdim i pišem da se radi samo o kozojebima. I izabranima i onima koji su ih izabrali. Na vlasti su odabrani kozojebi. Kozojebi deluxe, izabrani od kozojeba vulgaris. Tim kozojebima svakako treba pridodati i one kozojebe koji su glasali za Zekanovića.

Ekipa je to koja je od tog svog nekakvog domoljublja napravila profesiju, karijeru, financijsku podlogu za vrlo lagodan život.

Sve ovo je samo uvod u jedu stvar.

Vlada Republike Hrvatske, koju podržavaju odreda javno proklamirani domoljubi osim možda predstavnika manjina koji vole prvu domovinu, a Hrvatska im je druga, rezervna namjerava dopustiti stanovnicima zemalja OECD-a, slobodno kupovanje nekretnina na području Republike Hrvatske.

U ovom trenutku taj OECD ima oko četrdesetak zemalja, a na vrata im kuca još nekoliko.

Nije teško ustanoviti da stanovništvo u tim državama ima bolji ili neusporedivo bolji standard od nas Hrvata. Na popisu članica su i zemlje u koje Hrvati odlaze trbuhom za kruhom, jer ih je iz Hrvatske potjeralo siromaštvo, besperspektivnost, nepravda. I mnogi od njih počeli su van Hrvatske novi život, s malim šansama da se u dogledno vrijeme vrate.

Pitam se, u ljutnji, nismo li mi krivu državu srušili?

Hrvati su vrlo temeljito osiromašeni lošim politikama vlade, veliki dio Hrvata od godišnje plaće teško može uštediti sredstva dostatna za kupovinu samo jednog kvadratnog metra stana. Vlasništvo nad stanom mnogima je samo san, koji će im i na samrti biti nedosanjan san. I odlaze zbog toga. Ili ne zasnivaju obitelji, ne rađaju djecu. Slavonija je ispražnjena, imanja se prodaju za sitne pare, a kupaca nema. Nema interesa. Jer vlada koju godinama (HDZ i slični) sistematski upropaštava gospodarstvo, potkrada ga, donosi nepravedne zakone. I Slavonci odlaze, vraćaju se rijetko, ali i dalje oni i njihovi glasaju za te koji su ih protjerali svojim postupcima.  Dopuštenjem o kupovini nekretnina strancima iz četrdeset država, Slavonija, obala, Zagreb i svi veći gradovi, stavljaju se na rasprodaju svima, osim Hrvatima. Koji novaca nemaju.

Vlasnici Hrvatske, postati će građani četrdesetak država diljem zemaljske kugle, a Hrvatima preostaje samo gledati, onim koji to mogu i otići.

Pitam se. Pitam se ja svašta.

Zašto o će tom zakonu glasati predstavnici nacionalnih manjina?

Zašto o zemlji za koju su, kako oni vole govoriti, krv prolijevali, šute branitelji?

Zašto o namjeri stavljanja Hrvatske na rasprodaju šute građani, zašto ne izađu na ulicu?

Zašto šute političari opozicije?

Pitam se, u ljutnji, nismo li mi krivu državu srušili?

Na mnoga pitanja mislim da znam odgovor, a svaki odgovor vezan je uz samo jedan pojam. Novac. Jer para vrti gdje burgija neće.

A mi ćemo i dalje pjevati o domoljublju, tom posljednjem utočištu hulja, pjevajući glasati za one koji jašu koze, kokoške im se vrte kao na ražnju dok se cerekaju krnjavim osmijehom u kameru, šmrču belo s bedara kuravi.

Pa kad bolje razmislim, nije ni to loše. Rasprodajte sve.

Obračun bandi

Objavio
Spectator
-
0

Kažu da je najdepresivniji dan. Dovoljno je pogledati kroz prozor, u hladno sivilo, pa da se povjeruje. Ako je netko ipak teži za uvjeravanje, potrebno je samo otvoriti bilo koju stranicu s vijestima iz Hrvatske. Nema skoro ništa o cijenama, jer se o njima ni ne treba pisati, toliko su visoko odletjele, da je posve jednako jel nekakva kupus ti ili četiri ili pet EUR-a, živjeti se u Hrvatskoj na žalost mora, pa onda to valja i platiti. Kaj ne? Cijena za živjeti u ovakvoj državi nemre bit niska. Jer ovakve lude države nema na daleko i naširoko. Naravno, osim braće nam Srba, koji su u istim govnima kao i mi. Njima vlada kreten, a nama vlada najbolji premijer na svijetu i okolici sa svojom ekspertnom vladom, koju čine ministri čija se inteligencija ne razlikuje puno od inteligencije primata. A rezultati isti.

Kad živiš u Hrvatskoj i pratiš zbivanja u politici, svaki dan je najdepresivniji.

U zraku, hladnom i vlažnom, osjeti se miris baruta. Ne od pucnjave nekakvog tipa koji je bio s osam godina na prvoj liniji bojišnice, vlada neki čudan mir, upravo kao što je valjda bio pred obračun kod OK korala. Samo, ovaj puta u dvoboju bi se mogli sučeliti lopovi protiv krkana i kozojeba.

Hrvatska je u travnju izabrala. Hrvati su pokazali, po tko zna koji put da umjesto glavom misle dupetom. A poznato je da stvari iz dupeta dosta teško dođu u glavu. Hrvati glasaju dupetom, a misle da glasaju glavom. Dupeglavci. Pola nacije ostalo je kod kuće, nije glasalo, jer se to njih ne tiče ni malo. Ostatak nacije odabrao je kako je odabrao. Odabrao je podosta tipova koji bi ih trebali predstavljati, a koji su samo nemoralne hulje, lažljivci, nedotupavci, neškolovani i nestručni, jer po mišljenju mnogih, nema veze koliko si školovan.

Politička rješenja u Saboru

Pa imamo u Saboru i izvršnoj vlasti to što imamo. O najvažnijim ekonomskim potezima u društvu, o rješenjima u socijalnoj politici, o politici cijena, o bankarskoj politici glasaju i samouvjereno raspravljaju postolari, medicinska braća, elektroinstalateri, naftni tehničari. I Liberali koji ne predstavljaju nikoga. I Zekanović. Lako što raspravljaju, njihovom odlukom zakoni prolaze. I kako očekivati pametan, stručan i smislen zakon?

Oni u Saboru raspravljaju vrlo suvereno, uvjereni da školovanjem stečeno znanje nije bitno, dovoljno je biti reproduktivac širokog spektra, poput frizerke Sanje, koja zna sve o koroni,  o porezu na nekretnine, o socijalnoj skrbi, pa o tome prema potrebi cijele dane drvi po FB forumima. A mušterije svih dobi i uzrasta odlaze s istom frizurom, pa uopće ne izgleda da su bile na friziranju, nego na kloniranju. Zna sve osim friziranja.

U vladi nemamo takvih, tamo sjede gimnastičari. Svršeni i nesvršeni. Imamo više gimnastičara u Saboru i Vladi nego što ih u Hrvatskom olimpijskom odboru ima. Hrvatska se predala u ruke štemerima koje cijeli život šakama bubetaju u na nulu obrijane lubanje. Hrvatska kao da je predana u ruke ćelavih kamatara.

Tako danas izgleda vlast u Hrvatskoj.

I kažete, u svijetu se danas piše da je najdepresivniji dan? Kod nas nije danas. Uvijek je.

Tip kojem inteligencija iz očiju viri, vidi mu se vrlo jasno svih onih 58 ajkjuovaca smještenih u glavi, tečno priča da je mahnita pucnjava, u vrlo vjerojatno pijanom stanju, dok u autu trešti cajka posve normalna. Tako to rade prave baje, bećari, lole. Evo priznam, ja sam nešto naučio. Do danas mislio da to rade kreteni i degenerici. Naučio sam danas da su kreteni i degenerici i oni koji to brane.

Svi razgovori koji se vode u Saboru o bilo kojoj temi, završavaju na tome tko je bio, tko nije bio, čiji je ćaća bio u ratu, čiji nije. Tri puna desetljeća nakon završetka rata, nama svaka smislena diskusija pada u vodu, radi nečijeg sudjelovanja u ratu. Sjećam se sučeljavanja kandidata iz parlamentarne kampanje. Kandidat Domovinskog pokreta, naravno obrijane lubanje, na pitanje što misli o komunalnim naknadama, razvezao je o Domovinskom ratu.

Hrvatska je uistinu postala talac Domovinskog rata. U tome svakako važnu ulogu ima u HRT čiji program se i ne razlikuje od programa devedeset i prve, druge, treće, četvrte. Ondašnjeg Karl Gustafa Strohma vrlo uspješno nadomješta Pero Maldini.

Josip Dabro, građevinski tehničar s lošim ocjenama iz stručnih predmeta, ali čvrstom peticom iz vjeronauka, otišao je iz Vlade. U Vladu je ušao jer je imao dovoljno znanja o politici i gospodarstvu, jer je u školi iz predmeta Politika i gospodarstvo imao dovoljan (2). Pa ondak je dovoljno imat dovoljan iz gospodarstva za bit ministar poljoprivrede.

Pametnom dovoljno!

Nakon njegovog odlaska, objavljena je informacija o velikoj pljački u Hrvatskim šumama, koju je kao, rečeni političar i gospodarstvenik otkrio i istraživao. O tome je informirao Plenkovića, a Šef mu je rekao da o tome šuti. Ministar, a mutavac koji ne zna ni formulirati rečenicu, pa se sada opet postavlja pitanje tko je Šef. Jel to onaj s pedeset i osam ajkjuovaca u glavi, ili je šef Plenković Ili A.P.?

Danas i jedni i drugi imaju sastanke vodstva bandi. I HDZ i DP.

Hoće li se nakon sastanaka početi s pucnjavom, u stilu Domovinskog pokreta, ili će ogromna pljačka od sto pedeset miliona EUR-a naprosto leći i biti pokrivena maglom, u stilu Andreja Plenkovića, valja pričekati.

Kokice i pivo. Od kojeg piva više, možda prođe i depresija…

1...678...366Stranica 7 od 366
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator