Naslovnica Blog Stranica 8

Obračun bandi

Objavio
Spectator
-
0

Kažu da je najdepresivniji dan. Dovoljno je pogledati kroz prozor, u hladno sivilo, pa da se povjeruje. Ako je netko ipak teži za uvjeravanje, potrebno je samo otvoriti bilo koju stranicu s vijestima iz Hrvatske. Nema skoro ništa o cijenama, jer se o njima ni ne treba pisati, toliko su visoko odletjele, da je posve jednako jel nekakva kupus ti ili četiri ili pet EUR-a, živjeti se u Hrvatskoj na žalost mora, pa onda to valja i platiti. Kaj ne? Cijena za živjeti u ovakvoj državi nemre bit niska. Jer ovakve lude države nema na daleko i naširoko. Naravno, osim braće nam Srba, koji su u istim govnima kao i mi. Njima vlada kreten, a nama vlada najbolji premijer na svijetu i okolici sa svojom ekspertnom vladom, koju čine ministri čija se inteligencija ne razlikuje puno od inteligencije primata. A rezultati isti.

Kad živiš u Hrvatskoj i pratiš zbivanja u politici, svaki dan je najdepresivniji.

U zraku, hladnom i vlažnom, osjeti se miris baruta. Ne od pucnjave nekakvog tipa koji je bio s osam godina na prvoj liniji bojišnice, vlada neki čudan mir, upravo kao što je valjda bio pred obračun kod OK korala. Samo, ovaj puta u dvoboju bi se mogli sučeliti lopovi protiv krkana i kozojeba.

Hrvatska je u travnju izabrala. Hrvati su pokazali, po tko zna koji put da umjesto glavom misle dupetom. A poznato je da stvari iz dupeta dosta teško dođu u glavu. Hrvati glasaju dupetom, a misle da glasaju glavom. Dupeglavci. Pola nacije ostalo je kod kuće, nije glasalo, jer se to njih ne tiče ni malo. Ostatak nacije odabrao je kako je odabrao. Odabrao je podosta tipova koji bi ih trebali predstavljati, a koji su samo nemoralne hulje, lažljivci, nedotupavci, neškolovani i nestručni, jer po mišljenju mnogih, nema veze koliko si školovan.

Politička rješenja u Saboru

Pa imamo u Saboru i izvršnoj vlasti to što imamo. O najvažnijim ekonomskim potezima u društvu, o rješenjima u socijalnoj politici, o politici cijena, o bankarskoj politici glasaju i samouvjereno raspravljaju postolari, medicinska braća, elektroinstalateri, naftni tehničari. I Liberali koji ne predstavljaju nikoga. I Zekanović. Lako što raspravljaju, njihovom odlukom zakoni prolaze. I kako očekivati pametan, stručan i smislen zakon?

Oni u Saboru raspravljaju vrlo suvereno, uvjereni da školovanjem stečeno znanje nije bitno, dovoljno je biti reproduktivac širokog spektra, poput frizerke Sanje, koja zna sve o koroni,  o porezu na nekretnine, o socijalnoj skrbi, pa o tome prema potrebi cijele dane drvi po FB forumima. A mušterije svih dobi i uzrasta odlaze s istom frizurom, pa uopće ne izgleda da su bile na friziranju, nego na kloniranju. Zna sve osim friziranja.

U vladi nemamo takvih, tamo sjede gimnastičari. Svršeni i nesvršeni. Imamo više gimnastičara u Saboru i Vladi nego što ih u Hrvatskom olimpijskom odboru ima. Hrvatska se predala u ruke štemerima koje cijeli život šakama bubetaju u na nulu obrijane lubanje. Hrvatska kao da je predana u ruke ćelavih kamatara.

Tako danas izgleda vlast u Hrvatskoj.

I kažete, u svijetu se danas piše da je najdepresivniji dan? Kod nas nije danas. Uvijek je.

Tip kojem inteligencija iz očiju viri, vidi mu se vrlo jasno svih onih 58 ajkjuovaca smještenih u glavi, tečno priča da je mahnita pucnjava, u vrlo vjerojatno pijanom stanju, dok u autu trešti cajka posve normalna. Tako to rade prave baje, bećari, lole. Evo priznam, ja sam nešto naučio. Do danas mislio da to rade kreteni i degenerici. Naučio sam danas da su kreteni i degenerici i oni koji to brane.

Svi razgovori koji se vode u Saboru o bilo kojoj temi, završavaju na tome tko je bio, tko nije bio, čiji je ćaća bio u ratu, čiji nije. Tri puna desetljeća nakon završetka rata, nama svaka smislena diskusija pada u vodu, radi nečijeg sudjelovanja u ratu. Sjećam se sučeljavanja kandidata iz parlamentarne kampanje. Kandidat Domovinskog pokreta, naravno obrijane lubanje, na pitanje što misli o komunalnim naknadama, razvezao je o Domovinskom ratu.

Hrvatska je uistinu postala talac Domovinskog rata. U tome svakako važnu ulogu ima u HRT čiji program se i ne razlikuje od programa devedeset i prve, druge, treće, četvrte. Ondašnjeg Karl Gustafa Strohma vrlo uspješno nadomješta Pero Maldini.

Josip Dabro, građevinski tehničar s lošim ocjenama iz stručnih predmeta, ali čvrstom peticom iz vjeronauka, otišao je iz Vlade. U Vladu je ušao jer je imao dovoljno znanja o politici i gospodarstvu, jer je u školi iz predmeta Politika i gospodarstvo imao dovoljan (2). Pa ondak je dovoljno imat dovoljan iz gospodarstva za bit ministar poljoprivrede.

Pametnom dovoljno!

Nakon njegovog odlaska, objavljena je informacija o velikoj pljački u Hrvatskim šumama, koju je kao, rečeni političar i gospodarstvenik otkrio i istraživao. O tome je informirao Plenkovića, a Šef mu je rekao da o tome šuti. Ministar, a mutavac koji ne zna ni formulirati rečenicu, pa se sada opet postavlja pitanje tko je Šef. Jel to onaj s pedeset i osam ajkjuovaca u glavi, ili je šef Plenković Ili A.P.?

Danas i jedni i drugi imaju sastanke vodstva bandi. I HDZ i DP.

Hoće li se nakon sastanaka početi s pucnjavom, u stilu Domovinskog pokreta, ili će ogromna pljačka od sto pedeset miliona EUR-a naprosto leći i biti pokrivena maglom, u stilu Andreja Plenkovića, valja pričekati.

Kokice i pivo. Od kojeg piva više, možda prođe i depresija…

Zaštićeni đumbir

Objavio
Spectator
-
0

Cijene mnogih proizvoda se podižu svakog dana. Pisači etiketa s cijenama pregaraju, troši se tinta u njima nemilice. Iz dana u dan.

Sva pažnja javnosti okrenuta je trgovcima. Babama na placu, kafićima, sa zebnjom se iščekuje novi setovi uplatnica za struju, plin. Objavljuju se po društvenim mrežama cijene glavica kupusa. Krumpira. Više nemreš ništa ni pratiti. Situacija počinje ličiti na one situacije koje su božanski opisane u romanima Ericha Marije Remarquea, o životu za vrijeme krize u Njemačkoj dvadesetih godina. Kriza je potrajala do 1033., do dolaska Hitlera na vlast. Krizu imamo. Hitlera još ne. Čekamo ishod sukoba u HDZ-u. Pa možda ispadne da i Hrvati krenu njemačkim stopama.

Mi stariji, prekaljeni junaci preživljavanja ogromne inflacije u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća, otprilike znamo kako to ide.

Niske plaće, osnovne živežne namirnice apotekarski skupe. Pa se snalazi. Ako znaš, ali Boga mi i ako imaš sučim.

U samo dvije godine Hrvati su uspjeli obezvrijediti EUR, što nije čudo, obzirom da su Hrvati sposobni uništiti sve što prime u ruke. Vidite samo kakav cirkus od države smo napravili. U samo trideset i kusur godina.

Već nekoliko dana pozivaju se građani na bojkot trgovina. Radi povišenja cijena. Jer je, kako svi govore, sve je skupo. Kava nije poskupila dvije lipe, kako je posve svjesno lagao bahati Plenković neposredno prije uvođenja EUR-a.  Znao je da neće. Znali smo i mi. I nismo mu vjerovali, osim onih njegovih profesionalnih vjernika koji mu vjeruju sve dok im pipa s novcima obilno curi, a koji su nas tada smrdljivim dahom napadali na svakom koraku, jer smo mi protiv napretka.

Kad im se zatvori pita s koje se napajaju bit će drugačija pjesma. Veselim se tome.

Koliko su u cijeloj priči krive trgovine, a koliko je kriva Plenkovićeva država, to je posve drugo pitanje. Država je to koja mnogim godinama nije uspjela naći ni jedno rješenje ni za jedan problem. Pogledajmo samo, po smrtnosti od korone, u postocima smo među vodećim u svijetu. Pogledajmo obnovu nakon potresa. Od plodne i rodne Slavonije napravili su prosjaka, zemlja koju su svi napustili, osim krkana koji ne bi radili, samo bi o Domovinskom ratu pričali. O ratu gotovom pred trideset godina. Jer rat im je postao profesija. Bez obzira jesu li bili u ratu ili nisu. Ali od njega fantastično žive. Ratni profiteri. Uzroke svim pojavama u društvu oni traže u Domovinskom ratu. I neprekidno zazivaju na mržnju, ne shvaćajući koliko u tome uspijevaju, jer građani željni normalnog života počinju mrziti njih. Profesionalne domoljube. Profesionalne branitelje, naročito one koji rata vidjeli nisu, ali povlastice uživaju.

Naša država kao pojam, najljepši je komad zemljine kore koju nastanjuju najgluplji stanovnici, dovoljno glupi da podnose da im se radi sve to vlasti padne na pamet.

Cijene skaču, Hrvati luduju po Internetu, slikaju račune, a komentari većine su: pa tko ti je kriv, zašto to kupuješ, trebaš li to, kad si glup. Ljudi su izgubljeni, čak se i rijetke dobre inicijative utapaju se u glupim komentarima. Građani napeto iščekuju rezultate razgovora Plenkovića s privatnim lancima o njihovim cijenama, tipa koji strašno voli imati mesijansku ulogu. Priglupi i potkapacitirani ministar gospodarstva. Tip koji niti u jednom od tih centara ne bi dobio na raspolaganje ni ručni viličar da razvaža robu do polica, nudi rješenja koja su na nivou debilnosti. Jer on ne zna drugačije. On je na to mjesto došao jer ga je apetit Andreja Plenkovića, njegova glad za vlašću postavila. Na ministarska mjesta došli su ljudi koji u privatnim tvrtkama s deset tisuća zaposlenih njanci jedno mjesto ne bi dobili.

Na sjednicama Vlade RH, nakupine ljudi koji zarade preko 100.000 EUR mjesečno, naravno neto, raspravlja o cijeni jetrene paštete. Netko od brojnih gimnastičara iz Vlade, svršenih i nesvršenih, ubacio je i đumbir u popis tih nekakvih proizvoda bez kojih se ne može, pa im Vlada kao štiti cijene. Jer, bez đumbira Hrvati ne mogu. Grizu ga tri puta na dan ko Zekoslav Mrkva što grize mrkvu. Nek si ga u guzicu gurnu. Ne Zekoslava. Đumbir.

Živimo u doba u kojem je država u dreku. Za izvući je iz dreka trebaju znalci. Školovani, beskompromisni i hrabri ljudi. Tvrdi u svojim stavovima, istrajni. I bez mrlja u prošlosti. Nepotkupljivi.

Vodstvo države nam, važno je to jasno istaknuti, vrlo vrlo manjkavo i sumnjivo školovano, nije u stanju naći rješenje. Ali su zato svi domoljubi. Domoljubi kakvih nema na daleko. Jebeš znanje. Od toga se u Hrvatskoj ne živi, ali od domoljublja da. I to jako dobro. Imamo inflaciju domoljublja. Cijene domoljublja sve su više.

Rješenja nema ni Boris Vujčić ni njegovo jato debelih hrčaka koje se utapa u super visokim plaćama. Sjećam se Vujčića kao mladog dečka, tamo negdje od 1998., iz vremena kad je posao znao.

A eto, zakržljao je u razvoju, nedorastao situaciji. Njegova rješenja su jednaka rješenjima piljarica s placa. Skup Vam je grincajg, e pa draga gospođo ote tam kod one žene, kod nje jeftinije.

Građani vide da pomoći nema. Niti od samozadovoljnih luftbremzera iz Vlade, niti od NBH.

Pa se pokušavaju organizirati sami.

Upućen je javni poziv građanima, da se dana 24.01.2025. u trgovinama NE KUPUJE NIŠTA. Da se zaobiđu trgovine. Pa da trgovci osjete po džepu.

Nisam od onih koji unaprijed govore da ništa od toga, ali volim razmisliti.

Prvo, samo čekam da se na televiziji pojavi neka baba ili nekakav luftbremzer pred kamerama pa na dok ovaj brbonja i drobi, na ekranu piše da se radi o Tom i Tom ili Toj I Toj, koordinatoru ili koordinatorici Pokreta za bojkot trgovina. Naš mentalni sklop ograničenih nesposobnjakovića ne dozvoljava da nešto bude spontano, voljom građana, odma će se roditi neki novi Krešo Sever ili Ana Knežević. Profesionalizirati sve što se može, samo radi vlastite koristi. Uništiti ideju otpora.

Jer, Hrvati nikad naučiti neće. A u nedalekoj Srbiji studenti već dva mjeseca piju krv na slamku Vučiću i idiotima koji ga okružuju. Jer su uspjeli od sebe odmaknuti sve političare. Jer nemaju jasno istaknutog Tog I Te, koordinatore prosvjeda koji je fantastično koordiniran. Jer su ekipa koja želi uspjeti u svojem zahtjevu.

24.01. je petak. Hrvati i petkom jedu. I petkom se kvare frižideri. Buše se gume na automobilima. Banke slučajno oslobode nakon dosta čekanja baš taj dan sredstva za bezgotovinske kredite.
Naravno da će se dio, vjerojatno je čak i ne dramatičan broj građana odazvati pozivu o bojkotu trgovina.  I kod kuće ručati ono što su kupili jučer, žvakati kruh kupljen jučer za danas. Mljackati od slasti dok jedu omiljeno jelo za koje su namirnice kupljene jučer.

Jer jesti se mora. Skupo. Ali mora.

Sve što neće biti kupljeno tog dana, bit će kupljeno dan ranije. Za taj dan. Trgovcima slijedi samo preraspodjela u prometu. Od petka na četvrtak. Ili na subotu onima koji prodaju robu koja nije prehrana.

I nikom ništa. Ali će se ti nekakvi koordinatori hvalit pred kamerama. Pljuckati u mikrofone dok spominju  izmišljene brojke onih koji nisu kupili ništa. Sve u cilju svoje promocije.

Pa će ideja postati sredstvo samoisticanja male grupe tipova koje ćemo u narednim godinama gledati na televizijama i slušati na radiju.

A trgovine, one samo rade što bi radili i vi. I što sam radio ja. Prodavao robu. Po najvišoj realno ostvarljivoj cijeni. U Hrvatskoj je realno ostvarljiva cijena negdje pola metra ispod neba.

Trgovci rade samo ono što smiju. Ne rade protiv zakona. Svi oni su došli u Hrvatsku, jer su davno shvatili da je Hrvatska Eldorado. Korumpirana Državna inspekcija koja ih ne provjerava, nedorečeni zakoni, dozvoljena samovolja prema zaposlenima, a ako se tko i pobuni, pravosuđe je tu da predmet ode u zastaru. Mogu radit što hoće. Bahato i osiono. I kad im dođe bahati i osioni tip na razgovor, oni mu daju kavu da posrče i kažu mu Možete samo da nam pljunete kroz prozor.

U ovom trenutku su dva vrlo efikasna alata na raspolaganju u borbi protiv visokih cijena:

Neprekidno, doslovno rečeno, maltretiranje trgovaca, lanaca, privatnika, piljarica, inspekcijama koje uvijek nešto nađu i drapaju im visoke cijene i zatvaraju dućane. Inspekcija to zna raditi, godinama vježbaju na slastičarnama i pekarama. Dalje se ne usude. Ili neće. Svejedno. To ne rade. Valja voditi računa da je na čelu Andrija Mikulić, pa odmah postaje da od svega toga ništa. Ujeo vuk magare.

Država to očito ne želi. Ne zna. Pa onda građani preuzmu tu funkciju. Prijavljujte sve. I nedostajuće cijene na policama. Prljave trgovce. Nečiste dućane. Robu kojoj je oštećena ambalaža pa je roba neupotrebljiva. Robu kojoj je istekao rok trajanja, a prodaje se. Ne dozvolite inspekcijama da dođe do daha. Ne mičite ih iz trgovina. Nek trgovci shvate da ste bitni. Ako već niste bitni Plenkoviću, budite trgovcima. Nek vas se boje. Jer, strah može čuda napraviti. U vas je platno, u vas su škare. Pa skrojite nešto korisno i pametno.

Drugi alat je puno puno efikasniji.

Protest građana, kupaca, pred organima države. Pred vladom, pred županijskim središtima, pred općinama. Bukom i vikanjem onemogućiti ih u onome što inače rade.

Spavaju na radnom mjestu. Prosvjedi protiv života nedostojnog ljudi.

Sve dok vodstvo države ne osjeti strah. Istinski strah od huka mase pod prozorom pa se trgne, jesti ćete đumbir s popisa zaštićenih proizvoda.

Zašto inflacija?

Objavio
Spectator
-
0

Otišao je Dabro. Ministar poljoprivrede i potpredsjednik vlade. Ove vlade, vlade Andreja Plenkovića, kako vole govoriti svi pripadnici HDZ-a u Saboru, kao da imamo tri vlade, a oni baš evo, govore o vladi Andreja Plenkovića. A samo malo manje vlada od tri mogli bi sačiniti svi ministri koji su do sada prodefilirali pred Andrejem Plenkovićem, a morali su otići, više-manje radi lopovluka. Jedan radi ubojstva. Ovaj izgleda nije krao. On je pucao. Kroz prozor jurećeg automobila.

Tu stajem.

Jer kad ne bih stao, onda bih napisao da pucati kroz prozor jurećeg automobila u mirnodopskim uvjetima može samo debil. A pomalo postajem siguran da je debilitet jedan od uvjeta za postati članom vlade Andreja Plenkovića. Pogledajte fotografije tih ljudi, povežite ih s njihovim izjavama i njihovim djelima, pa prosudite sami. Postoje neki, poput Penave koji pucnjavu iz pištolja banaliziraju, jer tako rade lole i bekrije kad se vesele. To nije moja Hrvatska. Pristojna i uljuđena. Nek si lole i bekrije izaberu vlade, nek onda kod sebe pucaju kroz prozor automobila dok im sviraju cajke, ako oće nek se i pobiju, ali daleko od mene.

Prema tome, bolje da sam stao na vrijeme, nego da sam rekao bilo što, imao bih dosta.

Kotač u Vladi ugazio u govno

Otišao je drugi ministar u pola godine mandata ove Vlade, Vade Andreja Plenkovića. Danas se posprdno piše da je otpala i druga ratkapa s kotača, kako je nedavno Anušić govorio članovima SDP-a. Nije otpala ratkapa, otpao je kotač. Drugi kotač u vladi Andreja Plenkovića u samo pola godine. Još samo dva da otpadnu, pa će vlada i Andrej Plenković po jajcima hodati. Kotaču u vladi ugazio u govno.

O tom Dabri i tom nekakvom Domovinskom pokretu izbjegavam pisati, jer po mojim shvaćanjima radi se samo o polusvijetu koji nigdje ne bi dobio šansu makar i glavu dići, a kamoli ući u vladu. U Vladi ih drži samo bjesomučna pohlepa Andreja Plenkovića za vlašću. Jer, on je svjestan što ga čeka kad s vlasti siđe.

Prikrivanje stvarnog stanja u državi pravodobno u javnost lansiranim filmom u kojoj neka budala, a ministar, puca iz pištolja iz jurećeg automobila. trajalo je kratko. Kraće no što su se nadali oni kojima je odgovaralo da se danima raspreda o krkanu koji puca iz pištolja, da se ne bi raspredalo i načinu na koji živi ova nacija kojoj je eto ovaj krkan ministar, a bjesomučno vlasti gladni Andrej je premijer.

Kako se živi u državi u kojoj mnogi imaju penzije od nekoliko stotina EUR-a, a kasta povlaštenika plaće od nekoliko, ne dvije, tisuće EUR-a?

U ogromnoj dvorani NSK s zastrašujućim dekoracijama na zidu nalazi se okrugli stol. Ogroman. Za stolom sjede ministri, ali i min’stri, ministarke ali i min’starke. Važno se gledaju, kao što su se gledali i Vitezovi Okruglog stola u vrijeme kralja Artura. A sada je kralj Andrej, a oni Topuzine Okruglog stola.

Što uistinu o ovim veličanstveno poredanim buzdovanima  u veličanstvenoj dvorani NSK-a misle onih tri stotine tisuća Hrvata i Hrvatica s mirovinom od  tri stotine i pedeset osam EUR-a? Vjerojatno ne misle ništa. Da misle, pokazali bi to na izborima u travnju prošle godine. Njima, otupjelim od neimaštine je dobro. Navikli su ko magarci na batine. Jer da nisu, drugačije bi glasali.

Sav taj polusvijet, svi te buzdovani, svi ti ministri koji bauljaju po svijetu, ne rade ništa drugo do li sramote nas, govore stvari kojih bi se sramio učenik četvrtog razreda.

Govore stvari u koje ni najveći poznavatelji hrvatskog jezika ne mogu proniknuti. Pokušajte proniknuti u smisao riječi Gordana Grlića Radmana, čovjeka koji vrlo revno širom svijeta svojom pojavom pronosi vijest i spoznaju da su Hrvati glupani. Jer iole pametne ljude takve budale bi držale na sigurnom, ne bi im dali ni da pisnu. Nije on slučajno ministar, tamo ima još takvih. Ima ih koji se ne trijezne, koji su toliko ušlagirani da pojma nemaju gdje su. Imamo ministra koji je pravnik, a ne priznaje Ustav. A posao mu je između ostalog i provođenje poštivanja zakonitosti. Jer je on ministar pravosuđa. Koji ne priznaje predsjednika države. Tip koji je osvojio mizernih 4.385 glasova na parlamentarnim izborima, a koji je ministrom postao samo zato jer je na lageru nestalo štofa za kojeg je Plenković mislio da mogu biti ministri, pa je za rješenjem posegao duboko u podrum, sa svojih mizernih 4.285 glasova ne prizna tipa koji je osvojio preko milion i sto tisuća glasova.

Šef. Da nova zagonetna riječ od danas. Tko je šef? Onaj šef kojem je rečeno o kriminalu u Hrvatskim šumama, a šef je naredio da se o tome ne priča.

Ej, kaj je s glavom? Ne njegovom, on svojom glavom misli o drugim stvarima.

Kaj je sa Šefovom glavom?

Nova zagonetka za javnost, Tko je šef?

Šef. Da nova zagonetna riječ od danas. Tko je šef? Onaj šef kojem je rečeno o kriminalu u Hrvatskim šumama, a šef je naredio da se o tome ne priča.

U novu vladu su osim stalnih, ugurani i dodatni krkani, jer je Andrej bio gladan vlasti, pa pokrkao krkane iz tog nekakvog Domovinskog pokreta, stranke koja je djelo Miroslava Škore, čovjeka kojem nikad ne smijemo zaboraviti što je sve dovukao na površinu i ostavio da pluta na površini.

Za te stručnjake izmišljeno je i osnovano ministarstvo demografije, pa im je dano da se njime igraju. Da mijese i rade kule u pijesku s tom nekakvom demografijom. Nikako shvatiti da Hrvati odlaze upravo radi neprekidnih loših rješenja fino protkanih kriminalom, nepotizmom i rodijaštvom. Odlaze radi takvih krkana na vlasti. I krkanske države u koju su pretvorili Hrvatsku.

Ministar demografije, nemušti je i zatucani vjeroučitelj, bivši gradonačelnik Trilja, gradića s 1900 stanovnika, kojem je broj stanovnika u njegovom mandatu radikalno pao. Tisuću i devetsto stanovnika i grad. Gradonačelnik.

A u biti selo. Seljonačelnik.

Ministar gospodarstva, dobro, gospodarstvo nam je više-manje zakurac, pa onda i ministar valjda treba biti takav, posve prikladno. Hrvatska koja je ne tako davno bila perjanica gospodarstva, industrije, turizma na ovim prostorima, spala je na to da ministar gospodarstva danima raspreda o cijenama kiflica i paštete. Ali one čajne.

Jerbo je jedan od većih uspjeha ove vlade zamrzavanje cijena. Slijedeći tjedan će u veličanstvenoj dvorani NSK, raspoređeni oko grandioznog stola sjesti buzdovani koji rješenja nemaju, pa će satima razmatrati popis. Na popisu koji Vlada razmatra su i čajna pašteta, sardina u biljnom ulju, maslac, svježi kravlji sir od 500 grama i svježa naranča.  Konjaka Mirogojčeka na popisu nema. Jerbo, Medved ne pije ta banalna pića od kad su skočile plate. Dok Europa blješti sjajem i raskoši, Topuzine Okruglog stola raspravljaju o pašteti. Čajnoj. To je prava Hrvatska i položaj Hrvatske u EU.

Dok Europa blješti sjajem i raskoši, Topuzine Okruglog stola raspravljaju o pašteti. Čajnoj. To je prava Hrvatska i položaj Hrvatske u EU.

Pitamo se svi, pitaju se i ti nekakvi ekonomski analitičari, pita se Ljubo Jurčić, pita se Damir Novotny, a i Puhovski ima nešto za reći, o uzrocima inflacije i daju rješenja.

Pa oni brbonjaju, klepeću, nude rješenja. Potpuno odljepljeni od stvarnosti. Daju rješenja već tri desetljeća, a situacija sve gora i gora. A da ih se više ništa ne pita? Da im se zabrani govoriti i istupati? Sigurno ne bi bilo lošije.

Pitaju sve i svašta i svakoga, a nitko nikada nije pitao mene. Gospodarstvenika s trideset i pet godina rukovodećeg staža u najvećim privatnim kompanijama, a morao sam svaki mjesec osigurati plaće i to dobre, za sve zaposlene. Jer, plaća je samo vrh sante. Sve ide dobro dok se plaće dijele, naravno plaće zarađene realizacijom, ne kreditima.

Zašto inflacija?

Pa da vam pojasnim, milly moyi, zašto inflacija?
Zato jer vas vodi kasta ljudi koja kurca ne zna osim krasti. kasta ljudi koju bi trebalo izolirati da nema nikakvog dodira s javnošću, upravo kako sada nema nikakvog dodira sa stvarnošću.

Možda bi neki otočić bio posve prikladan?

Društvo je pažljivo krivo nasađivano, gospodarstvo je iscrpljeno pijavicama i sisačima proračuna, ne nisu to umirovljenici, nego štakori zaposleni u državnoj administraciji kojima je samo jedan zadatak.

Glasati na izborima. Država je preskupa. Puno preskupa. Kao što je kila kupusa po cijeni tri EUR-a preskupa, takva vam je i država. Preskupa.

I dok je sve tako, pitat ćete se i dalje, zašto inflacija?

I  neće vam biti bolje. Jer, nikad shvatiti nećete. Pokazali ste to na izborima.

Inflacija, mnogo čega

Objavio
Spectator
-
0

Ušao sam u kasino. Jarko osvjetljeni stolovi, prošetao sam, prvi puta sam u kasinu. Došao do šalteruše što prodaje žetone, ogledavam se, ona od dosade ne zna što bi.  Vadim American express karticu, gurnem je ispod stakalca i zatražim žetona za šest tisuća dinara. Potpisao sam strop nakon uspješne autorizacije, utrpao žetone u džep. Sjeo sam za šank, naručio kavu i lozu. Pijuckao, zvjerao oko sebe, tek poneki optimistični nesretnik koji će iz kasina izaći gole guzice. Pogledam na sat, dudam kavu i lozu skoro jedan sat. Plaćam račun, pa lagano hodom pantere do šalteruše. Predajem joj žetone, ona nezaintereseirano izbroji šest tisuća dinara, trpam ih u džep, a ja ležerno otplešem iz kockarnice.  Digao sam posve legalno šest tisuća dinara s American expressa.

Čim su se vrata zatvorila, ležeran hod pretvorio se u bjesomučan trk do Astorie u Račkoga. Tamo stoji desetak švercera devizama. U debeloj jakni, gospon Frano pocupkuje na hladnoći, znam ga dugo, kimnem glavom, pitam, mogu li kupiti tisuću maraka. Govori tečaj, ja kimam glavom, ruka ruci, nismo Turci, lova je strpana u džep. Tisuću maraka. U to vrijeme računi Americana su kasnili bogovski, zbog ogromnog broja transakcija. Jugovići su kupovali sve na kartice. Jer je inflacija bila i do 30% mjesečno. Nakon tri mjeseca dolazi mi račun Americana, šest tisuća dinara. Sada je to protuvrijednost oko tri ili stotine maraka. Sjedam za stol. Ispunjavam čekove, nalivpero škripi, ja strpljivo ispunjavam čekove, stavljam ih u kuvertu i šaljem u banku na naplatu. Banka zatrpana čekovima, skida mi novac sa računa u trenutku naplate, skida nakon dva mjeseca šest tisuća dinara s računa. Sada to vrijedi manje od sto maraka. Mogu uzeti stoticu dobivenu od gospona Frane, onu s hrpe od tisuću i u banci pokriti račun. Naravno da neću. Jer drugi mjesec to mogu napraviti i s dvadeset ili trideset maraka.

Tako su se neki građani, drugarice i drugovi Jugoslaveni snalazili za vrijeme inflacije. Kupovale se avio karte za fiktivne ekskurzije, plaćale Americanom mjesec dana prije polaska aviona, da bi se odmah sutra karte vraćale, jer je ekskurzija otkazana. Iz poslovnica JAT-a odlazilo se prepunim torbama novaca. Pa kod gospona Frane. Pa čekovi, pa naplata nakon pola godine. Za kikiriki.

Bilo je to vrijeme inflacije koja je pogodila narode i narodnosti SFRJ. Trajala je sve do čuvenog smijanja Ante Markovića koji je dinar proglasio konvertibilnom valutom, 1989.

Od tada su prošla tri i pol desetljeća. Nema više Jugoslavije, nema više dinara, maraka. Ostala je samo inflacija. A nema Ante Markovića.

Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, na samom početku, u članku 2 određuje: Hrvatsku narodnu banku zastupa guverner Hrvatske narodne banke. A u članku 3 određuje: Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena.

A guverner HNB-a izjavio je ne tako davno, kad su građani počeli osjećati sve jači pritisak divljanja cijena, Kupujte tamo gdje je jeftinije.

Najjači instrument Hrvatske narodne banke u održavanju stabilnosti cijena jest savjet da se kupuje tamo gdje je jeftinije. E jebem li te i takve instrumente. Siguran sam da bi i moj pokojni did, poprilični fiškal predložio na vlas isto rješenje. Od te izjave guvernera prošlo je godinu i pol dana, inflacija je uzela maha, a pred nama je svakako svjetla budućnost, jer guverner Hrvatske narodne banke jučer je izjavio:

Nemam jasan odgovor na pitanje zašto divljaju cijene.

Otprilike kao kad vam liječnik kaže da ste teško bolesni, ali ne zna što vam je. Od Hrvatske narodne banke već dugo ne očekujem ništa. Politički, poput mulja nataloženi politički otpadnici, uhljebljeni na besramno visoke plaće, smješteni u najskuplje urede, ne čine ama baš ništa da bi suzbili inflaciju. Jer ne znaju. I nikom ništa. Kupujte tamo gdje je jeftinije.

Njihovo znanje i rad svode se na izjave Kupujte tamo gdje je jeftinije i Nije mi jasno zašto divljaju cijene, na nivou je odgovora građana u kameru neke od televizija zaustavljenih i upitanih za mišljenje na Trgu bana Jelačića.

A posao guvernera i neznalica, a sad vidimo da su ipak samo neznalice, je održavanje stabilnosti cijena. Kad nogometni trener kaže da ne zna razlog loše igre svoje momčadi, dobiva cipelu u dupe. Jer je netko zainteresiran za dobre rezultate. A njih nema. Inflacija direktno, vrlo negativno utječe na standard najvećeg dijela stanovništva, ali nije to nogomet, nikoga tko odlučuje o trenerima ne zanimaju dobri rezultati, bolja kvaliteta života stanovnika. Možda ipak, ako ovako nastavi, padne kakva referendumska inicijativa. A bilo bi puno referendumskih pitanja. Jako puno. I sva ona bi vodila prema boljitku. Dovoljno je da više ove ne gledamo.

Ili novi izbori, jer vrijeme je.

Sreća nas Hrvata, jedina sreća je u cijeloj stvari da se protiv inflacije poput razjarenog nilskog konja bori ministar gospodarstva, Ante Šušnjar, sljedbenik političke i ekonomske misli Akademije  Domovinski pokret. Ministar se zaista trudi, znoji se i razmišlja, otvoren je za prijedloge, ko što su vrata javne kuće otvorena svim onima kojima dođe volja. Evo, važnog izraza lica objasnio je  da mu je prijateljica ispričala da je za sedam EUR-a ispekla pedeset kiflica. Pa možemo žderat kiflice. Kiflice je prijateljica pekla na suncu, nije naravno trošila ni plin ni struju. Zastrašujuć mi je uopće način razmišljanja i način komunikacije s javnosti pričati o nekakvim jebenim kiflicama i jetrenoj pašteti.  Zastrašujuća mi je spoznaja da Vlada neprekidno donosi nekakve mjere. Ide mi na jetra.

Jebalo ih mjerenje. Mjere donose oni koji ne znaju. Oni koji ne mogu spoznati razlog krize, poput guvernera Vujčića.

Pravi znalci i pravi eksperti donose ekonomske politike koje rješavaju i preveniraju probleme. A papci već desetljeće iznose mjere kojima ne mjere ništa, a ni ne postižu ništa.

Razgovor predsjednika vlade s privatnim lancima s namjerom da ih natjera na spuštanje cijena, meni je smiješan. Imam podosta iskustva, višedesetljetnog po tom pitanju, pa znam da u tim razgovorima premijer može popiti kavu, eventualno i neko pićence i može slobodno otići. Nema nikakvih ovlasti narediti im korekcije cijena. Svaka privatna kompanija radi u skladu sa svojom poslovnom politikom, a ne prema zamislima premijera. U konačnici, više cijene znače i veći PDV, kaj ne?

Pa se pitam, koliko su iskreni razgovori premijera o spuštanju cijena, uzevši u obzir bujicu novaca koji se slijeva u državnu kasu.

Država ima instrumente na raspolaganju. Ima nešto malo manje od zaposlenih 1.500 ljudi u Državnoj inspekciji. Postoje fine metode pritiska na trgovce, ali i na babe na placu, na ugostitelje, na organizatore Rukometnog prvenstva na kojem bočica vode košta četiri EUR-a. Na iznajmljivače, na sve koji vrlo revno divljaju cijenama. Dobar dan, dobar dan, ima li vaš prodavač higijenski minimum? Kad ste zadnji puta radili bris? Pa pljus kaznu, i lokot u bravu.  Inspekcije mogu vrlo kvalitetno, onakve kakve su inače, bezobzirne i bahate prema sitnim obrtnicima, slastičarima i pekrarima, provesti pritisak i na velike trgovačke lance. Kada bi htjeli. Ili kada bi smjeli?

Sve u svemu, nema nam puno pomoći. Možemo samo pričati o poskupljenjima, slušati i Bogu dosadne Krešu Severa i Anu Knežević, gledati debelog ministra koji priča o cijeni kiflica i jetrene paštete, slušati kukuruznog ministra financija kako nam ide dobro, i gasiti televizore kad se pojavi Napuhani Plenković, da nam televizori ne eksplodiraju.

Ali novoimenovani državni tajnik za AGITPROP, Marko Milić u svojoj torbi ima na desetine rješenja. Ne za inflaciju, ne za više mirovine, nego rješenja da se o tome ne piše. Pa se lijepo pusti snimka ministra Dabre kako puca iz pištolja iz jurećeg automobila dok u autu trešte cajke. A snimka postoji već pola godine, pažljivo zbuksana da se upotrijebi kad dođe trenutak. Da se skrene razmišljanje javnosti i pravim problemima. Tom snimkom se ubije i pokušaj Anušića da s intelektualcima iz Domovinskog pokreta dođe do glave Andreju Plenkoviću, da sastavi novu vladu koja bi nas kad-tad, opet odvela u bespuća Bleiburga.

Pa ćemo o ministru za kojeg smo i prije znali da je krkan i neznalica, sada pričati da je krkan i neznalica, a zaboravit ćemo inflaciju i činjenicu da je Milanović Plenkovićevoj marioneti zabio do balčaka.

Inauguracija pod bosanskim grbom

Objavio
Spectator
-
0

Mi Hrvati brzi smo u zaboravljanju. Davno uništen ponos, pretvoren u borbu za egzistenciju, a kod onog drugog dijela Hrvata u borbu za stjecanjem novih i novih bogatstava. Zaboravljamo na sve boreći se za egzistenciju na. I na nepravde, uvrede, krađe, podcjenjivanja. Davno je to shvatio Andrej Plenković, ulickani dandy, slatkorječivi knjiški moljac, srdačan i brižan prema onima kojima je podređen, bahat, grub, samoljubiv, osoran i osion prema sebi ravnima ili podređenima.

Sindrom razmaženog derišta

Svim onim koji su mu podređeni, ali i oni za koje on misli da su mu podređeni, a to je hrvatski narod, kad-tad, ali ne treba čekati dugo, obratit će se riječima Vae victis. Baš poput galskog vođe Brena, koji porobljenim Rimljanima, opljačkanima, uništenima i jadnima poručio Jao pobjeđenima. Vae victis.

Hrvatska je dugo talac Plenkovićevih odluka. Plenkovićevog odabira kadrova. Plenkovićeve taštine. Plenkovićevog egoizma. Okružen blagorečeno nesposobnim ministrima, od kojih su neki vrlo dvojbene pameti i zdravog razuma, Andrej Plenković potpuno nesputano provodi verbalni i mentalni teror nad Hrvatima. Jer mu se može.

Sindrom razmaženog derišta kod njega nikada nije nestao.

Sumnjam i u njegovo osobno poštenje

Biti na čelu vlade, odabrati ministre, pa blagonaklono gledati kako oni kradu, ili samo gledati kako odlaze radi krađe, odlaze čak  i unatoč činjenici da su i pravosuđe i odvjetništvo i policija posloženi na način da ka su u pitanju pripadnici HDZ-a žmire na oba oka, dokaz je da ni taj koji gleda nije čist. Još kad se to dogodi dvadesetak puta, toliko je ministara moralo otići zbog afera. Afere ne bi ni postojale, ne bi ni znalo za njih, da nije bilo novinara. Jer, organi prisile i pravde nikada nisu ništa pronašli. Vrlo vrlo sumnjam i u njegovo osobno poštenje. Čak i ono materijalno poštenje.

Onda su došli izbori

Predsjednik, Zoran Milanović, odmah nakon inauguracije mogao je čuti da ga u mandatu čeka tvrda kohabitacija. Andrej Plenković je prvi dan Milanovićevog mandata, namjerno ne kažem vladavine, postavio pravila igre. Izjavom da će to biti tvrda kohabitacija.

Tvrda kohabitacija mogla bi se prevesti na običan jezik kao E nećeš majci! Za ekipu sa Stare Trešnjevke, Pešče, Kolonije i ostalih takvih kvartova, možemo to prevesti i kao Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi.

Narodu iscrpljenom lošim ili teškim životom, nepravdama, nedostatkom bilo kakve brige države o njima, skupljalo se. Malo po malo. Bahata priopćenja o spektakularnim povišenjima mirovina za nekoliko EUR-a, hvalisanje s nekakvim imaginarnim indeksima, za koje u dućanu nemreš kupit ni deset deka crne salame. Ulizivanje i ljigavo podilaženje svemu i svačemu što dolazi iz Europe, precjenjivanje političkog groblja europskih država koje su one pametno pospremile u tu Europsku uniju, dovelo je do toga ja je narodu dopizdilo.

1.200.000

Postao im je pun kurac Andreja Plenkovića. Ne HDZ-a, nego Andreja Plenkovića. Bahatog razmaženka iz prve klupe koji povazda drži ruku u zraku i čeka da uskoči odgovorom umjesto kolege koji se znoj pred pločom i ne zna. Tipa koji bi prodao sve samo za svoj probitak. Davno je do mene došla priča da ga iza leđa njegovi, vrlo tiho šapćući, zovu Svileni. Čuo sam puno nadimaka političara, ali Svileni, Njonjo i Lignja, savršeno pristaju onima koji ih nose. Ovih dana pisalo se puno o tome da izbore za predsjednika nije izgubio Primorac, nego u stvari Plenković. Onaj koji je Primorca vodio ko malog majmuna za ruku po Hrvatskoj i pričao o svojim uspjesima, indeksima. Za koje okupljena sirotinja ne može ni deset deka parizera kupit. Ni parizer ni crnu. Da preživiš taj dan, dok slušaš o blagostanju i kako ti je lijepo.

Narod je, kratko i jasno odjebao Andreja Plenkovića. Pokazao mu bosanski grb. Pokazao mu što misli.

A indeksa u porastu koliko ti srce hoće. A želudac prazan. A djeca otišla trbuhom za kruhom. A ovaj ti ovdje bali da ti je dobro. A nemreš ga poslat ni nabit na kurac, jer murja je tu. Pa čekaš. Svoj trenutak. A trenutak će doći, kad-tad.

Nije narod, koji je glasao za Milanovića pobijedio Andreja Plenkovića. Nije ni Milanović pobijedio Andreja Plenkovića, a niti Dragana Primorca.

Narod je, kratko i jasno odjebao Andreja Plenkovića. Pokazao mu bosanski grb. Pokazao mu što misli. Nekako kao onomad na utakmici u Rijeci kad su braća Mamić tijekom cijelog susreta trpjeli uvrede Armade, a Zdravko je sa smiješkom u svom stilu odgovorio na provokacije: Pokazao im je bosanski grb.

Poput uvrijeđenog razmaženog derišta, priopćio je da je odluka Vade Republike Hrvatske da na inauguraciju predsjednika izabranog s 1.200.000 glasova nitko iz Vlade neće ići. Možda bi se netko i pojavio, kad bi znao da ga Plenković koji je posve ispravno shvatio da je narod neće prezreti i uništiti ga kao beskorisnu mušicu. A Vlada je, kao što znamo, vlasnik i Sabora, pa ni predsjednik Sabora neće ići, premda on predstavlja sve zastupnike svih stranaka. I onih koje su podržale Milanovića.

Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi

Pisao sam da će u drugom i posljednjem mandatu Zoran Milanović zauzeti čvrsto mjesto na političkom centru. Vrlo lako je moguće da će i SDP biti debelo iznenađen. Jer, Zoran Milanović, s kapitalom od 1.200.000 presavijenih lakata, bosanskih grbova pokazanih Andeju Plenkoviću ima ogromnu snagu. Ideja o inauguraciji na Trgu bana Jelačića, ako jest ideja, savršena je. Za stavit stvari na svoje mjesto.

Pozornica s malo uzvanika, jerbo neki neće doći, pripitim šefom Ustavnog suda kojeg pridržaVAju bodigardi da ne padne na pod ili se ne daj Bože pobljuje po Milanoviću i Milanovićem s druge strane koji prisiže, a na Trgu više desetina tisuća ljudi. Narod. Narod koji ga je svojim presavijenim laktovima izabrao. Narod koji huči, narod koji slavi. Narod koji pokazuje bosanski grb. Svim silnicima.

Moćan huk iz više desetina tisuća grla. Samo na Trgu bana Jelaćića. Moćan huk iz milion grla diljem Hrvatske.  Pa da konačno i Plenković čuje Vae victis. Iliti, ako ste zaboravili Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi.

Magarac

Objavio
Spectator
-
0

Vozio sam danas. Jak vjetar tresao je auto. Otvorio sam prozor, samo malo. Studeno je vani. Baš jako hladno. U autu je toplo, vozim u tišini. A misli lete…

Danima je puhala bura. Udarala o škure, tresla kuću, prodirala kroz i najmanju bužu. Vatra u peći hučala je glasno, vibrirajućim zvukom.

Svako malo did je nabacio stari debeli kaput i izlazio iz kuće, a nalet bure udario je vratima tako da se cijela kuća zatresla. Stol sam privukao skroz blizu peći, sjedio sam, slabašno svjetlo limenog lustera što se njihao od strujanja zraka. Na stolu knjiga, Kvantitativne metode ekonomske analize. Brdo papira ispisanih debelom grafitnom olovkom, s iscrtanim matematičkim modelima. Učim, a slušam pjev bure u dimnjaku, pucketanje vatre. Njušim miris dima. Svako malo s tanjura uzimam malenu feticu sira polivenog maslinovim uljem i pokoju maslinu, pečenu, slanu i gorku.

Čujem da me did zove. Ustajem, oblačim kaput, nabijam kapu na glavu. Jer vani je opako studeno. Rekli su na radiju da je u Šibeniku nula, rekli su na radiju da je u Šibeniku jaka bura. A nije, bila je jezivo jaka bura. Izlazim van. Vjetar mi otimlje dah, did stoji na desetak metara, na ulazu u komin, maše mi rukom i poziva me da uđem. Lice se u tih nekoliko koraka pretvorilo u staklo. Kamena kućica, niska, pet na pet, s od dasaka sklepanim vratima, malešnim, kao da su za patuljke rađena. Sagibam se pošteno, ulazim uz glasnu škripu šarki, borim se s vjetrom pokušavajući zatvoriti vrata i uglaviti dasku koja ih zatvara. Opojni miris crnike što gori na kamenoj ploči, dim što štiplje nozdrve i oči. Crveni sjaj vatre što gori visokim plamenom radi zraka što struji kroz mnogobrojne rupe na kamenim zidovima. Na zidu preko puta vrata dvije šterike, čak i plamen u njima u staklenom tuljcu veselo pleše pod naletima bure što prodire kroz od dasaka sklepana vrata. U kominu je toplo. Vatra je zagrijala maleni prostor. Grubi stolić s tri noge, nevješto sklepan od gornjeg dijela bačve i nekakvih debljih grana, posivjelih od starosti i osušenih davno. Kamena klupa uza zid, na glupi prebačen stari biljac, crven, suh, oštar, osjetiš kako grebe guzicu i kad u hlačama sjediš na njemu. Zid kraj komina je crn, garav, od tisuće plamenova koji su ovdje gorili od kad je sagrađena kućica, ima tome preko sto godina, kako kazuje did. A njemu je o tome pričao njegov did. Od dima davno pocrnjele grede, kao da sjaje nekim mutnim sjajem kojim ih obasjava vatra. Krov od tankih kamenih škrila. Na stolu bocun, pun vina. U drugom bocunu je voda koju sam utočio iz vučija, uskih plosnatih bačava koje se privezuju za samar, pa se voze na magarcu s bunara, svaka drži dvadeset i pet litara vode.

Jutros sam, dok je bura malo pala, otišao vodeći magarca do bunara, natočio vučije vodom i polako se vratili kući. Nije mi promakao didov zahvalni pogled kad sam rekao da ću ja na vodu. Šutio je neko vrijeme, pa rekao, Kako vrijeme brzo prolazi, a nekidan se nisi mogao ni na tovara uspeti. 

Lagano sam pogladio magarca po vratu, Ćuš ajde. pljesnuo ga malo, a on je krenuo zamnom.

Hodali smo toga jutra kamenim putem ja i magarac, huk vjetra, makija što se njiše i šumi. Vodio sam ga za ular a on je poslušno kaskao za mnom sitnim korakom. Nisam ga uzjahao. Žao mi je jahati ga. Jahao sam ga dok sam bio mali, jahao sam ga do pred par godina. Sada je već ostario. Zastao sam na trenutak, zapalio cigaretu. On me gledao. Gledao u mene svojim pametnim očima. Znam da me pozna, znam da samo čeka da mu dam kocku dvije šećera, kao što sam mu uvijek davao, znam da se sjeća kako sam plakao od straha kad su me prvi puta sjeli na njega, a on je mirno i strpljivo čekao. Kao da mi je šaptao da mirujem, da mi neće ništa. Pogladio sam ga po njuški i nozdrvama, izvadio iz džepa dvije kocke šećera, pružio ih na promrzlom dlanu, a one su u tren nestale u njegovim ustima, a on se glavom očešao o moju ruku. Na bunaru sam ulio vodu kroz lakomicu, ne skidajući vučije, sikirom nasjekao šume, crnike, deblje grane i vezao ih za samar pa dodavao još, pa vezao da vjetar ne odnese. Vraćali smo se polako, magarac, dvije vučije pune poput leda hladne vode, hrpa šume natovarena na samar.

I sada šuma veselo pucketa u kominu kraj didove i babine kuće. Did je stavio dvi tri klade drva, žerava se proširila cijelom kamenom pločom. Otišao sam u kuću, baka mi je dala peku, pa onda opet borba s burom. Došla je za mnom, sitna, mala, od vjetra rumena lica, toplih tamnih očiju. Smiješi mi se. Sjedam za stol, natačem vino i vodu u pot. Did iz male udubine u zidu vadi bocu, do pola pune rakije. Toči je u dva mala smiješna bićerina, ispijamo, peče niz grlo, trpak okus travarice, tresem se, ali kao već iskusan student znam kako to ide. Odma popij drugu. Pa će biti bolje. Ne da mi prići peki. Nemoj dragi, ja ću. Stavlja peku, posipa je žarom, sjeda blizu vatre, u ruci dugački štap, pa svako malo barka po žaru. Sjeo sam na klupu uz zid. Na mjesto na kojem sjedim oduvijek. Pogledom u polumraku pokušavam dokučiti konture kamena na zidu. Na pamet znam, znam svaki kamen. Nestvarno izgledaju obasjani vatrom. Pričamo, did me pita što to učim, o čemu je. Pokušavam mu objasniti, vidim  da me gleda vrlo zainteresirano s potpunim nerazumijevanjem. Pojednostavnio sam priču, učinio je nekako razumljiviju njemu. A njemu to što pričam nije bilo ni važno. Znam ja to. Važno je da smo svi ovdje. Da smo skupa. Da se smijemo, pričamo. Puno je godina prošlo, nema više ni bake ni dida. Ali oni su uvijek samnom. Nema više ni komina, urušio se krov. Pa  su počeli odvoziti kamenje. Jedan po jedan. Ostao je samo miris crnike u mojim nozdrvama, gusti okus crnog vina, miris sira iz ulja. Ostao je glas moje bake, snježno bijela kosa moga dida, blistav osmijeh, topli zagrljaj.

Ostale su samo uspomene. Koje ožive s vremena na vrijeme. I griju dušu.

Kravata

Objavio
Spectator
-
0

Dočekali smo rezultate. Euforija u Tvornici, komentari na društvenim mrežama. Veliki derbi je završen. Pobjedom favorita. Zoran Milanović pobijedio je Andreja Plenkovića. Čak bih rekao da igrač s klupe koji se igrao cijelo vrijeme, ali ga je malo tko shvaćao kao važnog igrača, u cijeloj je priči nebitan.

Postotak koji se tijekom večeri blago mijenja, ali se vrti oko 70% u korist Zorana Milanovića, mene koji volim računati, frapantno podsjeća na postotak koji se godinama pojavljuje na ispitivanjima mišljenja građana, njih sedamdeset posto misli da Hrvatska ide u krivom smjeru.

Bio sam na dočeku rezultata u Tvornici. Pijuckao sam pivo, grickao sam kiflice tako malene kao da ih je radila prijateljica ministra Šušnjara. Računam. Desetak stolova, na svakom tanjur s kiflicama, dvadesetak komada u tanjuru. Ukupni trošak za grickalice, prema Šušnjaru, bio je oko trideset i pet EUR. Koji više ili manje. Ozarena lica, glasna glazba, svako malo brojke na video zidu se mijenjaju, vrte se oko sedamdeset. Skandiranje Zoki Zoki. Gužva. Političari se ugurali u VIP salon, ispijajući pivo koje se jako pjenilo, sve u nadi da će i oni biti uhvaćeni okom kamere, pa zagrabiti svoj dio kolača. Užurbani Bartol, Ante i Pero jurcaju kroz gužvu, paze na svaki detalj. Tek poput bljeska kratki osmijeh u kutku Bartolovih usana pokazuje zadovoljstvo. A u očima radost. Zaslužili su dečki. Zaslužili su svi koji su mjesecima radili na tom poslu.

Glazba je stala, gromka najava Dame i gospodo, predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović. Gromko skandiranje, konfeti. Zoran Milanović, s vječitim pačjim repom na tjemenu, onaj vječiti čuperak na vrh tjemena mu strši, skoro uvijek je tako. Plava kravata. Ali ne obična plava kravata. Rekao bih HDZ plava kravata. Pažljivo odabrana. Cijeli svoj život nosio sam kravate. Svaki dan. Mijenjao ih. Ovisno o situaciji. Ovisno o prigodi. Kravate, njih stotinjak, su pažljivo su sada spremljene. Zamijenile ih leptir mašne. Kravata je simbol. Kravatom se želi nešto prikazati. Ukazati. Ali ne svima, samo onima koji znaju čitati simbole. Kao što je Jadranka Kosor pažljivim izborom broševa iskazivala svoje stavove. Sve su to simboli upućeni onima koji znaju gledati i čitati. Oni koji ne znaju, e oni su iznenađeni.

U svom govoru, Zoran pruža ruku, zahvaljuje članovima i biračima HDZ-a na podršci i glasanju. Nije to bilo sladostrasničko iživljavanje. Ne, ni malo. Pažljivo planirane riječi, zahvala članovima i biračima HDZ-a usklađene s kravatom, HDZ plavom. Vrag bi ga znao, kako sam spremajući se za doček rezultata odabrao plavu leptir mašnu?

U drugom taboru muk. Pred kamerama govori Davor Božinović, ne čujem ga od silne buke, ali uvijek natapirana frizurica ono malo kose, slijepljeno je. Davor Božinović sjaji. Ali ne zadovoljstvom, nego znojem. Pred kamerama se našao i nemilice zahvaljuje svima i bljuje otrov nekakav suhonjavi tip zažarenog pogleda, uguran pred grupu mladih golobradih muškaraca, skoro dječaka, odjevenih u skupa odelca, s obaveznom hrvatskom zastavom na reveru, koji se drže tako ozbiljno ko da im je drška metle umetnuta prilično duboko, a jedini im je znak života je povremeno frenetično aplaudiranje, djeluje groteskno.

Tužni pajac odbačen od svih i uguran među ove voštene figure, na odlasku u zaborav. Pa odlazi sa scene kroz kuhinju. Simbolično. Nije na vrijeme shvatio da je on samo bljutavi začin u političkoj kuhinji.

Svoju ulogu zeca na atletskoj utrci na Weltklasse Zürich, on je otrčao. On nije izgubio trku. Trku je izgubio glavni trkač. A glavni trkač, stoji pred kamerama, trza i twerka obrvama iznad besprijekorno naglancanih naočala, poneki nekontrolirani  trzaj mišića lica, hladnim glasom, onako s naznakom prezira, odgovara na pitanja, a u boji glasa osjeti se ono vječito njegovo Ma tko si ti jado, da mene išta pitaš?  Svako malo proviri vrh kovrčave Ninine glave preko njegovog ramena, da se vidi da je i ona ovdje. Mora da su je jadnu boljeli prsti kad je došla kući. Ali uloga je odigrana. Pokazala je da je uz njega. I u dobru i u zlu. I mlađahni Erlić, ministar na odlasku je ovdje. Tu je i Medved koji ne kapi zašto je ovdje. A došao je jer se nadao da će biti dobre cuge u velikim količinama. A pića skoro da i nije bilo. Jer nije bilo razloga za slavlje. Jer, glavni trkač je utakmicu izgubio. Glavni igrač kao da je iščašio nogu i dogurao u utrci na četiristo metara na sto i trideset. A protivnik je istrčao svih četiristo u punom sprintu. I nema se što slaviti. Jedino ako se kradimice uspije potegnuti koji gutljaj iz pljoske. Mnogi su došli naliti se i ubiti se pićem. Ali razloga nije bilo.

Ostali su nestali. Pobjegli, da ih se ne vidi u trenutku poraza. Jer nitko ne želi biti viđen u porazu.. Neki se nisu ni ukazali, oni koji su suhonjavog tipa užarenog pogleda podržavali, nisu ni došli. Okrenuli su leđa glavnom trkaču.  Poput senatora davne četrdeset i četvrte godine prije Krista, na dan Martovskih ida.

Pred Milanovićem je pet godina.  Pet godina vladavine. I opet se vraćam na zahvalu HDZ-u, na plavu kravatu, na trkača iščašene noge. Ostali čak i nisu važni. Jer su zamjenjivi. Mijenjaju ih novinari, svako malo otkrivajući afere.

Zoran Milanović je pobijedio iz samo dva razloga. Zbog svoje karizme prznice koji se suprotstavlja evidentnom kriminalu i svinjarijama koje čine ovi iz kluba igrača s iščašenom nogom. Šepavi mravi. Drugi je razlog, publici je dojadilo gledati igrača s iščašenom nogom.

Na njegovoj pobjedi sada pokušava poentirati SDP, na čelu s nemuštim i potpuno politički neshvatljivim Sinišom Hajdašem Dončićem, koji je eto sinoć, ni kriv ni dužan, odmah najavio svoju mandatarsku karijeru. Za tri  i pol godine. A realno, veći doprinos pobjedi Zorana Milanovića dao je bilo koji aktivist koji se dobrovoljno uključio u kampanju od cijelog SDP-a.

Nije sve tako jednostavno, biti će tu još bitaka, prvenstveno u HDZ-u, jučer potučenom, ozbiljno potučenim. Potukli su sami sebe. Sami članovi, brojni oni koji nisu zadovoljni stanjem, a koji su svjesni karizme i snage Zorana Milanovića, čovjeka s plavom kravatom, HDZ boje, koji im je jučer i zahvalio. Od srca. Iskreno. A s njima niko s vrha ne razgovara od srca iskreno.

Proći će vrijeme. U zaborav će pasti i smiješna izjava Dončića o mandatarstvu. A Zoran Milanović, drugi puta izabrani predsjednik države, sa skoro 1.200.000 glasova, polako, polako ali sigurno na putu je da postane predsjednik svih Hrvata.

I onih kojima je sinoć zahvalio.

Vlada šepavih mrava

Objavio
Spectator
-
0
07.01.2025., Zagreb - U Banski dvorima odrzan je prvi ovogodisnji sastanak vladajuce koalicije. Nakon sastanka izjave su dali Ante Sanader, Ante Susnjar i Marko Primorac. Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Koji puta znam zavrnut lozu ili gorki pelinkovac u birtiji, onako s nogu, na šanku, ali samo kada je tamo Krezo. Krezo je domar u nekakvom ministarstvu, pobožan čovjek, dolazi na posao pričešćen. Temeljito. Svakog jutra. Pa se tamo smuca i njuška, pamti koliko mu to alkohol dopušta. Druži se s besposlenim šoferima koji nakon pedantnog lizanja automobila navrate u njegovu gajbu na pravu gustu tursku kavu. U kojoj žlica stoji okomito.

Kaže Krezo, cerekajući se i ponosno pokazujući sve svoje zube, a ima ih šest, kako šoferi pričaju da čobani i pastiri petkom sklanjaju svoja stada ovaca s livada koje se vide s ceste koja vodi u Hercegovinu. Nema ni svinja na slobodnoj paši. Makli ih prestrašeni vlasnici.

Jer petkom se zna dogoditi da ministar Šušnjar putuje u zavičaj, kako bi se malo opustio i odmorio od napornog posla i smišljanja mudrosti koje svako malo lansira u javnost. Vele šoferi da pouzdano znaju da se nekoliko izdavačkih kuća javilo ministru sa željom da objave sabrane mudrosti. Kakav bi to bestseller bio…

A tek kad bi se prevela knjiga na engleski, njemački, francuski, čitaoci cijelog svijete bi nahrupili u knjižare i kupovali knjigu. Knjiga mudrosti ministra Šušnjara bi bila i predmet predmet ozbiljne sociološke studije o količini ludila i gluposti jednog naroda koji u dvadeset i prvom stoljeću bira ovakve ljude.

Ministar koji izgleda kao da pojede najmanje jednog odojka za ručak, pri tome  ne bježi od velike posude grah salate, pa jedva nekako izdrži do pojačane večere, savjetuje narod koji mu je omogućio i strpljivo dozvoljava da ih jebe u mozak, ovaj puta ispalio je odličan savjet.

Kako sa samo jebenih sedam eura možemo napraviti pedeset kiflica.

Ej. Pedeset kiflica. A mi sve nešto mrmljamo da je skupo. Kenjamo po portalima, po Elonovom X-u, umjesto da doma mijesimo kiflice.

Za pedeset i dvije kune pedeset kiflica. Jedna kiflica jednu kunu i par lipica. Pa di to ima? Naravno da nema, ali je bilo, ne tako davno.

Bilo je prije no što je zadrigli i debeli žderonja postao ministar. Mali bijeli kruh, dvadesetak puta veći od ministrovih kiflica, koštao je tri kune. Onda je došao ministar terminator svega što hoda na četiri noge. Sve u gospodarstvu otišlo u tri lepe pičke materine. Pa su sada jebene kiflice glavna vijest u gospodarstvu. Inflacija ždere sve. A ministar odojke. I nama kaže da mijesimo kiflice. I kuhamo kruh. Nek si kiflice u dupe gurne. Dok ne eksplodira. Neće trebat puno.

Što je slijedeće? Preporuka da na Temu kupimo traperice za 9,99 EUR, a ako su nam predugačke, da ih ne nosimo šnajderici jerbo će nam ona uzet dvadeset EUR. A nogavice možemo posve dobro zavrnut i zaheftat heftericom.

Koristim priliku da zahvalim stranci MOŽEMO koja je svojom odlukom o ne koaliranju dovela na vlast HDZ i DP. Razlike između njih i MOSTA ima samo u tome što je MOST to napravio dva puta. Ali, MOŽEMO je mala stranka, budućnost je pred njima.

Koristim priliku da zahvalim i Miroslavu Škori na monstruoznom projektu zvanom Domovinski pokret. Iako je pjevač, on je čovjek opasnih namjera.

Nipošto ne treba u zahvaljivanju izbjeći i Andreja Plenkovića koji je u ogromnoj gladi za što više vlasti ovakve postavio u Vladu. A nisu realno, za postaviti nigdje.

Kao i ostali šepavi mravi koji su mu u vladi.

Miroslav Škoro je čovjek opasnih namjera, a pjevač je. Što bi bilo da ima ozbiljno zanimanje?

Primorac dobiva po dršku

Objavio
Spectator
-
0

Posljednji su trzaji kampanje. A ona se ne da. Riče se, migolji, trese, jer zna da joj je sutra zadnji dan života. Prekosutra će zavladati blaženi mir. Pričat će se o požaru u LA, u jednim novinama će vojni analitičari pisati o veličanstvenoj pobjedi Ukrajine u nekakvoj bitci, a u drugima će se pisati o opasnom nadiranju Rusa. Objavljivat će se članci i popisi novih država koje želi pripojiti ili kupiti Trump. Nas neće. Jer nema toliko love ni onaj njegov bahati Elon.

Svu logu svijeta spičkali i pokrali bi Hrvati, samo da nam se ukaže prilika.

I onda izbori. Od sedam sati ujutro početi će putešestvije prema biračkim mjestima, na kojima ozbiljnih faca sjede nadrkani članovi i važno traže vaše ime i prezime, pružaju vam listić. I vi ga ubacujete, nakon izvršenog glasanja u kutiju.

Nikad nisam shvaćao one budale koje su govorile, E, pa ne idem na izbore, moj glas ne znači ništa. Ne volim ljude koji omalovažavaju sami sebe. Ljude koji ne drže do sebe. Do svog prava. Do svog glasa. Jer ukupna masa glasova zbroj je svih pojedinačnih. Ima ih koji će poništiti listić. Zaokružiti broj jedan i broj dva. Ima ih koji će upisati i broj tri i njega zaokružiti. Jer ni jedan kandidat nije po njihovom ćeifu. A ne da im se začepiti nos i zaokružiti.

Posljednji je čas za podrške kandidatima. One javne. Ono kad se pojavi nekakav tip koji misli da je važna i utjecajna njuška, pa kaže Evo ja podržavam toga i toga, zato i zato. Obično je ono zato i zato laž, iza nje se skriva financijski interes. Lova ili nekakav politički ustupak koji naravno, vodi ka lovi. Danas su se pojavili predstavnici HDZ-ovih umirovljenika, HSU, generala i saborskog zastupnika HDZ-a Veselka Gabričevića. Stranka koja broji 20.000 članova. Svaki šezdeseti penzijoner pripadnik je sekte Veselka Gabričevića. Opak ugled ima taj veseljak.

Od tih dvadeset tisuća penzionera na EU izborima za svoju listu, listu HSU, glasalo je samo 5.000 ljudi. Svaki četvrti član glasao je prema napucima koje im je dao veseli Veselko. Opak ugled ima taj veseljak.

Naravno da su HDZ umirovljenici podržali Dragana Primorca, di će suza neg na oko. Em su HDZ, a rečenom učenjaku i znanstveniku i doktoru Draganu umirovljenička stranka u vlasništvu HDZ- a daje po dršku. Pa su i veseljaci Veselkovi isto odučili Primorcu dati po dršku. A i krv nije voda. Jerbo alfa i omega tih pemzijonera je nekakav baja, Marinko Lukenda, po zanimanju ratni i vojni invalid. A on je rođen u Banja Luci, baš kao i uzdanica Dragan Primorac. Pa ko će koga ako neće svoj svoga. Pa kad se sretnu razdragano zapjevaju Banja Luko, grom u tebe puko, jedva sam se iz tebe izvuko. Rečeni Marinko, Veselkov zamjenik, ima pedeset i osam godina, a u penziji je već osamnaest godina. Naravno povlaštenoj. Iako je invalid, čovjek stigne sve. Gradski je vijećnik u Vinkovcima, županijski je vijećnik u Vukovarsko sremskoj županiji, naravno HDZ. Završio je srednju školu, otišao u rat i umirovio se davne 2007. godine. S četrdeset godina starosti.

Kad je potpredsjednik i glavni tajnik HSU otišao u penziju bio je star upravo onoliko godina koliko se vi morate grbiti da bi dočekali mirovinu. Da bi dobili mirovinu od petsto EUR-a.

Gospodin srednjoškolac s malo radnog staža, ali puno godina primanja vrlo visoke mirovine i primanjima ta trane na ime članstva po tim općinskim i županijskim kurcima palcima, postao je državni tajnik k tome.

Sa srednjom stručnom spremom. Državni tajnik. Plaća 4.133 EUR-a neto.

Gospodin Lukenda, ali ni oni glavonje u HDZ-u, pa ni sam Plenković, nikad nisu čuli za generala Pattona.  A rečeni general osim po impozantnoj vojnoj karijeri i pobjedama u najvažnijim bitkama poznat i po izjavama. Jedna je upravo primjerena Hrvatskoj.

Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta…

Takvi ljudi su podržali Dragana Primorca, s obrazloženjem da će ovaj znanstvenik svjetskog glasa, europski orijentiran, uvažavan i cijenjen u brojnim znanstvenim i kulturnim krugovima dostojno predstavljati našu državu u svijetu. Lijepo.

Što svijet misli o državi u kojoj neškolovani ljudi obnašaju visoku izvršnu vlast, to nije bitno.

 

Spomenuo sam srednjoškolsko obrazovanje državnog tajnika u ekspertnoj vladi Andreja Plenkovića.

Dragan Primorac objavio je pismo gospođe Nade Lovrić. Koja vjerojatno nakon sučeljavanja na HRT-u nije mogla spavati cijelu noć. Pila vodu sa šećerom, hodala po stanu, otvarala prozor jer ju je gušilo, nije imala zraka. Nije ju raspizdilo što je bila čelnica Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, pa smijenjena.  Raspizdio je Zoran Milanović opaskom da je Primorac završio strukovnu školu. Ona je vrlo ispravno shvatila što je Milanović htio reći. Da je Primorac manjkavo školovan.

Završio sam matematičku gimnaziju. Kao odličan učenik. Oslobođen mature. Prvak Jugoslavije u matematici dva puta. Moj frendovi su išli osim u gimnazije u ekonomske jer tamo nije bilo kemije i fizike, a boga mi ni latinskog, a biologija se učila po broju sati simbolično, nije bilo cijelog niza predmeta koji su se učili u gimnaziji. Išli su i u tehničke škole. Gdje nisu učili biologiju, nisu imali ni latinski. Nisu učili ni glazbeni, ni likovni, ni psihologiju, ni filozofiju, ni logiku.

Stručne škole su ih usmjeravale u jednom smjeru. K specijalizaciji u struci.

A gimnazije su davale širinu. Ako gospođi nije jasno o čemu se radi, mogu joj napisati odgovor na latinskom, ili na engleskom ili na talijanskom. Jezicima koje sam učio u srednjoj školi. U gimnaziji. U Klasičnoj su bubali i starogrčki. Koje jezike je učila gospođa? Koje je godine ujedinjen Gornji i Donji Egipat, tko ga je ujedinio gospođo? Što su premise, a što konkluzija? Ako P onda Q? Što je križni strop? Što predstavlja figura u Munchovom Kriku? Koliko ima tabličnih integrala, ne pitam koji su. Samo koliko? Što su to derivacije? Sve smo to pjevali u gimnaziji.

To niste učili u strukovnoj školi. A ja jesam. I svi mi koji smo završili gimnazije. Mi nismo učili računovodstvo, ne znamo raditi frizure, ne znamo glodati niti popravljati satove. Ne znamo betonirati. Lijepiti pločice, ne znamo cijelu silu stvari koje zna sedamdeset posto Hrvata kako kaže gospođa Nada. To se učilo u strukovnim školama. I trebaju društvu ti stručnjaci. Da bi radili poslove za koje su stručni. Ali ako se nije se učio cijeli niz predmeta, znanje iz njih kad-tad ipak pofali.

Kao što smo vidjeli u debati.

 

Ajde i to je gotovo!

Objavio
Spectator
-
0

Posljednji atavizam superizborne godine Bogu hvala, na izdisaju je. Prošla je godina u kojoj smo u više navrata prilikom svakih izbora slušali nebuloze i obećanja političara, vjerovali im iako smo znali da nam lažu, jer svi mi volimo slušati priče o lijepoj budućnosti koju su nam oni obećavali. I birali ih ali budućnost je i dalje sve više crna. Svakim danom sve više. Da je bilo malo sreće po mentalnu higijenu, predsjednički izbori mogli su biti gotovi u prvom krugu, pa bi u besperspektivnu 2025. ušli barem pošteđeni iritantnih laži i obećanja. Ostaju nam još samo lokalni izbori, pa onda od sredine svibnja mir.  Neki kandidati su izbore za predsjednika u stvari pretvorili u predizbornu kampanju za lokalne izbore, loveći bolju startnu poziciju. I Bulj i Kekin i Selak Raspudić i Jonjić. Vidjet ćemo koliko im je to pomoglo. O tom kad dođe vrijeme. Ne valja svu municiju ispucati odjednom.

Izbori za prvog čovjeka države (kako to gordo zvuči u sistemu u kojem su predsjedničke ovlasti vrlo uske i vrlo skučene) eto, protegao se i na ovu godinu. Zadnjih nekoliko dana održavaju se sučeljavanja neviđena u svijetu. Od dva kandidata prisutan je jedan. Na sučeljavanjima je pomanjkanje kvoruma. Pa se kandidat sučeljava s praznom stolicom. Nisam siguran jel pobjedi u toj debati. Nisam ni malo siguran. Jerbo se Zoran Milanović odbio sučeljavati osim jednom, na državnoj televiziji. Pa smo sinoć i to preživjeli.

Pompozno najavljivano danima, održalo se sučeljavanje. Ravnatelj HRT-a Robi Šveb u pratnji Katarine Periše Čakar’n vrlo je srdačno dočekao kandidata kojeg podržava HDZ, a odmjereno predsjednika i kandidata Zorana Milanovića. Kako je i red, jer ipak je Zoran Milanović gost na domaćem terenu HDZ-a Dragana Primorca.

Sučeljavanje ko sučeljavanje, konfrontacija ko konfrontacija. Nije ovo bila situacija koja gače para, jer je građanstvo i seljaštvo, ali i malograđanstvo pokazalo što u stvari misli o kandidatima u prvom krugu.

Ne bih se ja ovdje petljao u posao stručnjacima za te stvari Peri Maldiniju i Žarku Puhovskom analizirajući tijek jučerašnje debate.

Oni će to napraviti tako dobro, kao i uvijek, da ne trebam ni čitati. Jer znam što će sve reći. Ne bih se ni osvrtao ni ne razne podrške tipa Hrvoje Prpić, Gordan Lauc, a naročito ne na podršku famozne Zajednice poduzetnika i obrtnika HDZ-a, u kojoj sjede blago rečeno čudni tipovi, a jedan od njih je svakako jedan od većih kriminalaca koje poznajem. A poznajem ih podosta. Što očekivati od te Zajednice, kad ja godinama tvrdim i dokazujem da se Njavrin gospodarski program kojeg je usvojio HDZ, trebao zvati Gospodarstvo Republike Hrvatske kao švedski stol za poduzetnike HDZ-a?

Činjenice su bitne.

Na jučerašnjem sučeljavanju Zoran Milanović je u sat i pol izrekao četiri (4) netočne tvrdnje i šesnaest (16) točnih tvrdnji.

Na jučerašnjem sučeljavanju Dragan Primorac je u sat i pol izrekao četrnaest (14) netočnih tvrdnji, a šest (6) točnih tvrdnji.

Znamo odavno da su političari lažljivci. Prema sinoćnjem sučeljavanju, Milanović je pravi amater-pikzibner u odnosu na Dragana Primorca koji lijepo gledajući u kameru, zažarenog pogleda laže i masla. Kakav bi to premijer bio…

A svjesni smo da je uloga predsjednika države u Hrvatskoj vrlo ograničena, nitko od njih ne može nam obećati viši standard, više vrtića i domova umirovljenika, više tvornica, više plaće i mirovine, viši zdravstveni standard, pa ne moramo vjerovati u laži  samo da bismo poticali svoju lažnu nadu. Za takve laži biramo HDZ, DP, predstavnike manjina, HNS, HSLS. I Zekanovića. Koji se ovih dana skriva od svojih Šibnečana jer mu obećani stadion u gradu Šibeniku nije ušao u plan investicija Vlade. Biće da je Plenković našao nove rektalne alpiniste, pa mu je preskupo davati lovu na Zekanovićeva obećanja.

Na predsjedničkim izborima biramo onoga koji manje laže.

Ne znam, ali mogu zamisliti, tko je sastavljao pitanja, bilo je malo smiješno gledati kako Primorac prevrće po šalabahterima tražeći odgovore na pitanja koja kandidati nisu imali. Ili nisu trebali imati. A on je imao napisane odgovore.

To vam se milly moyi zove prednost domaćeg terena.

Ali u postavljenim pitanjima nije bilo ni riječi o evidentno rastućem ustaštvu. A trebalo je biti.

Nije bilo niti p od pitanja o revitalizaciji Hrvatske pravoslavne crkve. Aveti koju je porodio Pavelić 1942 godine i koja je nemilice, zasluženo, zatrta odmah po završetku rata. A stvar je otišla daleko. Ministar u Vladi republike Hrvatske slavi pravoslavni Božić u Pavelićevoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. A Pavelića nema. Jel to onda Plenkovićeva Hrvatska pravoslavna crkva?

Ništa me ne čudi, jer ionako se navikavam. Polako, svakim danom sve više. Jer, zastupnicima, nemali broj se vrlo često omakne Hrvatski državni sabor. Pavelićev. Jer Hrvatski sabor im služi samo za plaće pobirati.

I tako, izbori su u nedjelju. Pa ćemo ostatak godine uživati blagodati svega što smo izabrali kako bi nas povelo u bolje sutra.

Svakako treba izaći na izbore. Neki  radi pružanja podrške Draganu Primorcu. Neki radi podrške Zoranu Milanoviću. Ali, Boga mi neki radi signaliziranja Andreju Plenkoviću, pokazujući mu što misle o njemu.

1...789...366Stranica 8 od 366
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator