Druže Gotovac,
Ustanovio sam da imam premalu glavu, koliko se ideja po njoj vrti. Vrte se, poput netom iskopane rudače u separatoru, a ponekad se desi da se nešto i nataloži. Ostatak se vrti do iznemoglosti i na kraju ode u vražju mater.
Dugo godina već, točnije, pola života živim u Republici Hrvatskoj. Puno je to dana, skoro 13.000. Nije ni malo, ne smijem nipošto reći taman, da me ne bi odma napali da mi je dosta.
Svakoga dana barem desetak puta, malo je to, ali recimo da desetak puta dnevno čujem riječ socijaldemokracija. Ili je sam spomenem.
Riječ koja se stalno premeće u ustima, poput zubne paste, od silne upotrebe izgubila je, čini mi se smisao. I okus. Nije više reska, nekako je postala bljutava.
Zapanjen sam stao, a da nisam bio u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, kad sam sam sebe uhvatio u razmišljanju. I dvoumici. U dilemi. Ili je to ipak trilema. Kvadrilema?
Što je socijaldemokracija, što je ljevica?
Ako ne znam ja, koji sam tu riječ čuo, po prije iznesenoj matematici najmanje 150.000 puta, kako će znati što je socijaldemokracija umirovljenik koji je cijeli život radio u Končaru, Elki, Prvomajskoj, svakog dana od šest do šest? I sada uživa u blagodatima mirovine, u vječitom spajanju kraja s krajem? Kad je mogao naučiti što je socijaldemokracija? Svaki onaj koji mu pred izbore da sto kuna, može za sebe reći da je socijaldemokrat.
Kako će, što je socijaldemokracija, znati moj sin, koji ima trideset godina i radi u privatnoj firmi desetak sati na dan, trči s posla doma jer mu nije zgodno voditi poslovne razgovore u tramvaju ili u automobilu. I raditi do kasno u noć? Pojma on nema.
Kako će, što je socijaldemokracija znati bilo koji građanin ove zemlje, gledajući tipove koji tvrde da su socijaldemokrati, a koji su svojim ponašanjem odavno dokazali da su samo paraziti kojima paše dobro plaćeno spavanje u oporbi, kunjanje u toplom zapećku Sabora, jeftini ručkovi, bogovske plaće i vječita briga oko dopunjavanja stanja u imovinskoj kartici?
Danas na političkom tržištu ljevice postoje stranke koje tvrde da su socijaldemokratske, druge pak tvrde da su ljevica.
I sve to prolazi. Kod neukog naroda. Narod je uvijek neuk. Narod je uvijek politički nepismen.
Dolaze izbori. Svakim danom, kako starim, veselim se nadolazećim izborima. Točnije, kampanjama. Kakvih tu prozirnih laži ima. S govornica nas kvazi liberali, pohlepni na lovu i vlast, uvjeravaju da su oni ljevica, brižno nas uvjeravaju da su upravo oni rješenje. Drugi nas more već godinama s pravom žena na odluku. A nisu kad su bili na vlasti omogućili prava velikom broju građana na primarnu zdravstvenu zaštitu.
Znate ono, ambulanta, liječnik. Pa ako treba uputnica. Maknite se od Zagreba dvadesetak kilometara, potražite liječnika. A oni pričaju o nadgradnji, o pravu na odluku. A odlučnoj ženi nema tko napisati uputnicu. Pričaju o poticanoj stanogradnji na skupovima u skupim hotelima, govore o oporezivanju marže. Ako je to socijaldemokracija, onda mi koji mislimo da smo vjernici te vjere, najbolje da štrik vežemo oko vrata.
Zašto Vam sve ovo pišem i davim?
Pa nekako sam uvjeren da ste Vi, na žalost, u ovom trenutku jedini tračak socijaldemokracije. One kakvu sam ja zamišljao dok sam još imao jasnu predodžbu.
Stoga Vas, gospodine Gotovac, molim da odvojite vremena, svjestan sam da to nije malo vremena, pa da mom sinu, da građanima koji su bili uvjereni da glasaju za nekakvu ljevicu, pa izabrali pohlepne pseudoliberale, k tome nesposobne, da onom ostarjelom penzioneru koji je radio u Elki, Končaru ili Prvomajskoj, objasnite, što je to prava socijaldemokracija, prava ljevica.
Pa neka odvagnu i razmisle.
Jer gledajući sve ovo što se predstavlja ljevicom, opet će oni koji bi glasali za ljevicu, krivo odabrati, poneseni slatkim lažima, nahranjeni finim medom, koji će ostaviti gorak oku su ustima.
I neće napraviti ništa. Osim potrošiti četiri godine svojih života.
Nadam se Vašem odgovoru na pitanje Što je socijaldemokracija i što je ljevica, ja bih odgovor objavio u integralnom obliku.
Drugarski Vas pozdravljam,
Spectator