Poljubi me (Ravno u dupe)

Dvoboj na kraju grada

Na kraju grada livada. Seljaci su na nju danima nanosili pijesak, radeći debeli, poput mekog tepiha sloj pijeska. Na drvene grede zabijene u zemlju u pravilnim razmacima pričvrstili su debele grede, pa tako napravili ogradu.

Ujutro rano ustrčali su se momci, podizali su šatore. Po jedan na svakom kraju ograde. Na vrhu oba šatora vijao se veliki barjak s crvenom, bijelom i plavom prugom, a u sredini barjaka bo je narisan štit s crvenim i bijelim kvadratićima. Prvo polje bilo je bijelo boje. Za pred šatorom za pribijene kolćiće bili su privezani konji, prekriveni pokrovom s  izvezenim zlatnim ljiljanima, ogromnim sedlima osedlanim.

U šatoru stoji vitez. Mršav, sasušenog lica, kao da se radi u mumiji Setija I, na impozantnoj kljuki sitan cviker. Okupljena mladež navukla mu je oklop, prevelik, pod čijom je težinom posrtao.

 

 

Fanfare vani pozivale su vitezove borce na dvoboj.

Završni dvoboj do krvi. Dvoboj u kojem će s teškim kopljem jurišati jedan prema drugome u mahnitom kasu, ne bi li protivnika uboli vrhom koplja u prsa. Ili mu barem raznijeli glavu, probovši ga kopljem u sred oka, uz glasan prasak lubanje što se razlijeće po pijesku livade u sred nekakve vukojebine.

Svaki puta kad netko spomene Željka Reinera, ja pomislim na ovu scenu. Vitez Reiner, koji i u najmanjem odijelu djeluje kao da ga je obukao jer mu ga je dao stariji brat, u dvoboju s teškim kopljem krvoločno juriša prema ogromnom vitezu s druge strane.

To ti je kad čovjek nema mjeru, ne ja, nego on, pa si onakav sam sitan i picajzlast, pravi picopevec, pohlepan na titule naštela da dobije titulu Viteza. I to nekakvog čuvara Isusovog Groba.

To što Hrvati rade Isusu svojim nakaradnim tumačenjem vjere i ovakvim odabirom čuvara Groba, nije ništa do li zajebancija na Isusov račun. Vrlo neukusna.

 

Poljubi me. Ravno u dupe

Često mi, kad pratim nastupe, jer to se više ne može zvati izjavama, nego nastupima, Andreja Plenkovića, u pozadini riječi koje ovaj brbonja, u glavi svira, kao glazbena pozadina Azrina pjesma Poljubi me.

U kojoj Đoni, kao da mu život ovisi o dobivenom poljupcu, zajauče Poljubi meeee,  a ostatak ekipice otpjeva Ravno u dupe.

Nekako sam siguran da je opus Azre Andreju Plenkoviću poprilično nepoznat, otprilike ko ministru Dunsteru Filipoviću glazbeni opus Đorđa Balaševića.

Pročitajte i ovo:
Zaustavite Huawei

Pa da skrenem pažnju svakako preskupo plaćenim PR stručnjacima koji su se objesili na vladinu sisu i pokušavaju nemoguće. Od štrebera kojeg su u društvu uvijek ignorirali jer je bio denuncijant i cinkaroš svojih kolega, laktario se u svakoj prilici, napraviti koliko toliko simpatičnu osobu.

Poznam dosta tipova kojima fali ono osnovno, a to je kućni odgoj. Pa svoje manire i misli prosiplju pred svekolikom populacijom. Ali…

S nevjerojatnom lakoćom pratim izlaganja Zdravka Mamića. Pratio sam i umoserine Milana Bandića. Tipova kojima je takav način ponašanja onako, baš primjeren. Njima to ide tečno, uvjerljivo, jer to što govore dio je njih. Dio fakina odraslih na ulici, u kvartovima gdje se od povika Šora, šora ne bježi što dalje, nego se ulijeće u nju. Punog srca i punih pluća, spremnog dobiti bubotke i dati bar jedan više. Ona slatka bol u jagodici u koju te zviznula nečija šaka, dok ti se niz lice slijeva potočić krvi. Rasječena arkada koja se rascvala poput lubenice pale s dva metra visine, adrenalin koji traje, a u tim trenucima žališ što ga nisi bar još koji puta potego. Ali, ležao je na podu. U moje vrijeme nismo cipelarili nikoga. Lemaš ga dok stoji na nogama. I to je to.

Andrej Plenković je više tip koji će iza flanjke, sa sigurnoga gledati kako dvojica pridržavaju jednoga, a treći ga tuče. A kad konačno padne, onda je njegov.

Junački izlazi iz skrovišta i cipelari ga do iznemoglosti. Pa sav onako ušvican, ponosno podigne glavu i kaže E jesam ga.

Mentalni je to sklop tipova s toplim nafatiranim i mekim ručicama za koje su poslove uvijek obavljali drugi. Onih kojima su domaće zadaće i seminare pisali roditelji, ili naprosto platili nekome da to obavi za njih.

Ne gledam već dugo Andreja Plenkovića. Ne gledam njegova priopćenja, njegovo iznošenja nakaradnih stavova. Jer mi je njegova pojava nespojiva s bilo kakvim mojim poimanjem morala, naprosto ne mogu tog čovjeka zamisliti u bilo kakvoj časnoj ulozi.

Kao ni viteza Reinera u oklopu…

Prethodni članak
Sljedeći članak
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene. Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja. A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…

Vezani članci

Društvene mreže

8,496ObožavateljiLajkaj
5,085SljedbeniciSlijedi
12,384PretplatniciPretplatiti

Najnovije na portalu

Spectator na Twitteru

Plenković je most kojim se stalno hvali, sagradio tako da mora na sanaciju nakon samo nepune četiri godine.
Most slobode je izgrađen 1959. A prvi put je bio djelomično saniran 2006.

Pelješki most ide u prvu veću sanaciju

Učitajte još

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Najnovije na portalu

Bijeg

Bio je lijep sunčan dan te nedjelje, 06.05.1945.. Ručak je bio serviran. Mrišljiva gusta kokošja juha, s debelim rezancima, žuta poput cekina, pečena purica,...

Topusko je idealna lokacija

Poput bombe odjeknula je vijest da će se kod Topuskog graditi nekakav data centar za AI, koji bi kad proradi, trošio struje više nego...

Uskrsna čestitka Spectatora

Vrijeme je objavljivanja uskrsnih čestitki. Čestitaju svi, ali samo onima koji slave. A opet, oni koji slave, slave skupo. Stvar je postala zajebana. Valjda...