Ravna Ploča
Čudni ljudi rastu na prostoru omeđenom Dravom, Dunavom, Savom i jadranskom obalom. Takav divan komad Ravne Ploče, jedan od najljepših na svijetu, nastanjuju plemena koja se od Kromanjonaca po pameti i nisu baš jako udaljila. Centar Ravne Ploče nalazi se nešto prije kopnene strane tunela Sv. Rok, na mjestu inventivno nazvanom Ravna Ploča.
Podozrivi prema svemu što je novo, zaziru od znanja, velik dio njih preživljava pljačkom iotimačinom. Pljačka i otimačina način je života te zajednice. Jaki pljačkaju siromašne. Otkidaju im od usta, bahato im se smiju. Svakog dana iznova, sve bahatije.
Ali, to nije tema. Točnije to je netema.
Vikend je. Nebo je pročistio divljački vjetar koji puše nad cijelim tim prekrasnim dijelom Ravne Ploče. Krovovi lete u zrak, drveće se ruši na automobile. Na radiju ujutro u vijestima daju dva upozorenja.
Prvo je, upozoravaju građane, valjda i seljake, da će vjetar biti orkanski, da se pripaze.
Odmah potom drugo upozorenje, mole građane da ne idu na Sljeme automobilima, nego da koriste žičaru. Koja se na najmanjem dašku vjetra ljulja kao što se ljuljala ljuljačka kad se na njoj ljuljala moja kćerka. Od horizontalnog do horizontalnog.
Nema ovdje mozga. Samo Antuntun.
Najava orkanskog vjetra za danas. Na Radio Sljemenu apel da se na Sljeme ne ide autom, nego žičarom.
Mozak na paši.
Ovo je sve ludo, majke mi— Spectator (@SpectatorHR) February 4, 2023
Evo, izvjesni A.P. Trudbenik, ćato u Vladi RH.
Čovjek koji predano radi svoj posao. Sav je u poslu. Uspješan, danima samo radi, radi, radi, radi. Kad ne radi, onda radi. Već mu se i pozadina proširila od sjedenja. I jedenja. Svi nam zavide na njemu. Zavidno nas gledaju, mrze nas radi njegovog uspjeha. U svom poslu on je kao Luka Modrić u no. Ni on se, poput Luke ne sjeća nekih stvari koje bi se trebao sjećati. Isto se, kao i kod Luke, radi o velikim novcima.
Čovjek koji pamti do zadnje decimale kretanje nekakvih indexa i bodova po Fitchu, ne sjeća se milijardi koje su iscurile iz državne kase njegovim pajdašima.
[warning]Najtužnije od svega je što sve što se o nekakvom bezličnom ćati napiše, piše u rubrici Kriminal.[/warning]
I onda dođe vikend. I umjesto da ga se pusti da se odmara, da piše zadaće s djecom, sprema stan, ispija kave u gradu, navlači kolica s derućim djetetom po shoping centrima, stalno se lansiraju neka nova sranja. O njemu. I o njegovim pajdašima s posla.
[warning]A radi se o finim ljudima. Sve finiji od finijeg. Ljudi koje je on svojim istančanim radarima izabrao za svoje dobro plaćene suradnike. Evo, jedna suradnica u mobitelu je imala 300.000 poruka. Tristotine hiljada poruka. Ej.[/warning]
Tristo tisuća
Tristo hiljada. Tristo tisuća. 300.000. Koliko je to vremena za napisat, pročitat, procesuirat. I dobivala je plaću. Naravno, visoku. Naravno državnu, naravno redovnu.
Pa ta je ko jedna žemska koju znam, isto je državni uhljeb, e ta visi na svim mogućim viberima, whatsappima, mesinđerima, aufingerima i svim tim kurcima non stop. Kad god pogledaš, ona je onlajn, ona tuče. Tuče poruke ko geštetner plakate za sindikalni ples u Đuri Đakoviću pred pedeset godina. Živi u porukama. Spava u porukama, jede u porukama, pije u porukama, seksa se u porukama.
I sada građanina, ćatu A.P. razapinju ko Jezuša Kristuša na križu. Te jel znao ili nije znao. Te jel naredio ili nije naredio. A jebiga, on se ne sjeća. U taman kad je pomislio da će ovaj vikend na miru knjavati, hodati u gaćama po stanu i dokoličariti, pojavio se nekakav jebeni USB. Svi mediji pišu o tom jebenom softveru.
I o USB kojeg nema. Nestao je. Odnosno, nije se pojavio. Nula bodova. Nema ga nigdje. Gledali su pod stolove, pod ormare, gledali su na sva moguća mjesta. Kopali po džepovima ljetne robe koja daje na naftalin, ništa našli nisu. A kamo li nekakav USB od 8 Gb, crni, na kojem piše VERBATIM.
Negdje u Slavoniji i gospođa Gabi se naprčila i gledala da taj jebeni VERBATIM nije pod sicem automobila. Ništa osim papira od sendviča s ostacima majoneze i različitih dressinga nije našla. Prčila se džaba.
A na USB kojeg svi traže trebao bi biti nekakav softver. Koji vrijedi tri miliona kuna. A plaćen je samo petnaest miliona kuna.
I sad ga nema.
Zli ljudi bi se pitali, je li USB koji vrijedi tri miliona kuna, a košta petnaest miliona kuna uopće postojao. Kad ga nema nigdje.
Kopam po ladicama, imam evo tri komada VERBATIM USB diska, na jednom je instalacijski program za MAC OS, drugi je Windows 11 instalacijski, a na trećem su pornići koje sam skinuo s Torrenta.
Ako je baš takva frka, mogao bih za sitnicu od samo milion kuna ustupiti ovaj USB, premda je na njemu snimljen klasik Die heissen Nachte Der Josefine Mutzenbacher.
Film ću izbrisati, USB formatirati i prodati im ga za milion kuna.
Odnosno 130.000 EUR-a. Prazan.
Bez imalo straha, ko da oni i znaju što je bilo na USB-u. Bitno je bilo samo jedno.
Platiti.
