Cijeli život živim u blizini stadiona. Dinamovog. Poprilično je frustrirajuće živjeti kraj stadiona, slušati zvukove proslava prvenstava, meni hajdukovcu. Sve dok se Tuđman nije počeo igrati imenom kluba, išao sam redovito na utakmice, od svoje rane mladosti. Bilo je tu uspomena. Bio sam i na zadnjoj Bajdinoj utakmici odigranoj za Hajduk, vodio me tata. Svega se sjećam. I Pelea, i Mullera, onog pravog, Gerda. I dana ponosa i slave kad je Hajduk samo prošetao igralištem, davnih sedamdesetih. I tako, dobijem ja poziv na tribinu. Gledam, kao pravi stanovnik zagrebačke periferije, koju tribinu. Na Sjever ja ne idem. Istok ne radi već dugo. Valjda je Zapad. I onda shvatim, nije to tribina na rugobi uz maksimirsku šumu. To je tribina koju drže pametni ljudi. Plemeniti gospar Vlaho Bogišić i Seid Serdarević. I sjetili se mene. Klonule noge od uzbuđenja.
Noge su mi se odsjekle, upravo kao kad me Dražen Jerković odveo u svlačionicu pred utakmicu Santosa u Maksimiru, a na maserskom stolu ležao je Pele. Jer, uvijek se lagano stresem kad se spomene Gospar Vlaho. Kao što je i red. Jer, kad netko spomene Vlaha ili Marka Vučetića, ja stanem. U mislima skinem šešir, naklonim se. Njihovom umu. Njihovom beskraju znanja. Njihovim izrečenim mislima koje ponekad shvatim tek nakon dosta vremena. Biti će tamo i Viktor Gotovac. Još jedan pred kojim skidam šešir. Možda nam daju i piti, pa bi sreća bila beskrajna.
I najbolje da na tribinu ne nosim šešir, da ga ne skidam svako malo.
Evo, doprla i do mene vijest. Susjeda mi onako, preko ruba šalice, kaže da će pasti božićnica za penzionere. Osamdeset EUR. Pred Božić, taman četiri pet dana pred prvi krug izbora. Dobiti ću osamdeset EUR-a od države koja me ponizila kao čovjeka. Države koja mi je onemogućila časnu i dostojanstvenu starost, države koja me natjerala da razne probisvijete i polukriminalce koji se nazivaju poduzetnicima pitam trebaju li možda zaposliti starog seronju, kako bih spojio, kraj s krajem?
Umjesto dostojanstva, pružili su mi predizbornu božićnicu. Od osamdeset EURA. Sedam porcija fritula na Adventu. Država čiji su najviši dužnosnici bestidno i svinjski krali, trpali pohlepno u džepove, gamad koja nije ni u jednom trenutku ni pomislila čestito i pošteno raditi svoj posao, ponizila me. Ponizila je sve nas. Samo da bi podržala nekakvog tipa kojem ni kozu čuvati ne bi dao.
Država nas je ponizila kroz bjesomučni cerek premijera koji nam s visoka i bahato govori kako nam je dobro. Dao Bog njemu i njegovoj obitelji da mu bude dobro kao što je obiteljima penzionera. Dao bog da i on uživa u blagodatima pokradenog i uništenog javnog zdravstva. A znam da neće, pa mi ostaje samo jedna nada, Remetinec.
Danas je lulavi i dozlaboga iritantni i nesposobni kandidat za predsjednika, Dragan Primorac, predao potpise. Pišurija živa. U neveliku sobu u DIP-u uguzilo se barem 1.200 godina zatvora, utjelovljenih u likove koju su se tamo skupili, samo kad Turudić ne bi bio njihov dečko. Došla cijela vlada, došli i svi lizači guzice Andrejeve, koji nas godinama radi svojih kokošarskih interesa drže pod vodom. Bili ih je toliko da je kandidat jedva uhvatio mjesto za stolom, a onako lulav, vjerojatno bi i ostao bez mjesta da u Veliki Andrej, dobročinitelj penzionera, nije dopustio da sjedne. Bogu s lijeve strane. Kako i treba.
Da se zna red. Nije mu ni govoriti dao. Ni da malkice samo lajne. Što on tu ima srati. Zna se tko sere.
Tužno je to. Čak nije ni tužno, nego je očajno u što je Andrej Plenković pretvorio ovu državu, kakav je sustav izgradio.
Sustav koji se nakon njegovog odlaska neće nikada moći demontirati kako bi se izgradila država dostojna ljudi.
Andrej Plenković je svakako vrlo ružna krasta na licu lijepe nam Hrvatske. Tko to ne shvaća i ne želi shvatiti, mjesto mu je u Remetincu. Ili u nekom od zatvora diljem lijepe naše.
