Prva strana spektra
Izbori se približavaju. Nije to tako daleko, par puta se okreneš, malo odspavaš, ne obazireš te što te vrijeđaju, govore i pišu da si lopov, pokoja žešća afera tvojih pajdaša, bezbroj malih i evo ih. Izbori.
Pa sepred izbore probudiš, protrljaš krmeljave okice, zijevneš i u čudu upitaš, Pa kako već?
Onda pristaviš kavu, hodaš u gaćama po kući, češkaš se po dupetu, staneš pred prozor i gledaš. U prazno, praznim pogledom. Koji ćeš kurac sad napravit, kad su izbori pred vratima? A dan je nekako šupalj, ideje nemaš nikakve. Kao što ideju nisi imao ni protekle četiri godine od da na kad su te oni blesavi majmuni koji su povjerovali tvojim obećanjima, zaklinjanjima, tvojem izvježbanom osmijehu, izabrali.
Radiš retrospektivu. Inicijative imao nisi. Nikakve. Glasao si kako su ti naredili. Jerbo, stranačka stega, a i uvijek je postojao netko tko će mislit za tebe. Tvoje je samo bilo da ne zaspiš na sjednici u petak i da glasaš prema ceduljici koju su ti dali u ruku. Točka dnevnog reda, zelena i crvena točkica. Pa to bi i majmun znao, a kamo li ne poštovani saborski zastupnik taj i taj. I zato ne smiješ zaspat, da se ne izgubiš i propustiš koju točku, pa sve nakon toga krivo odglasaš. Pa ti se smiju da si budala. Jerbo si zaspo.
A budala si i bez spavanja. I zato su te i izabrali, jer si budala. Jerbo budale biraju samo i jedino one sebi nalik. Budale izabiru budale. Nasmiješiš se, pri pokušaju da zamisliš kako izgledaju glasači Zekanovića. Bok te mazo. Isto tako znaš da lopove biraju samo one koji su lopovi kao i oni.
Otpijaš kavu, i dalje gledajući kroz prozor. Prva cigareta žeže, dim ti zamagljuje pogled u ništa. Prazan pogled.
I onda, zadovoljan osmijeh. Shvatio si. Ti svoju publiku imaš. Oni će glasati. Za tebe. Jer si budala i jer si lopov. Baš kao i oni.
A s druge strane. Političkog spektra
Izbori se približavaju. Nije to tako daleko, par puta se okreneš, malo odspavaš dok kraj tebe protrči stotinjak afera u kojima HDZ dužnosnici i jataci kradu ko mutavi i evo. Izbori.
Pa se pred izbore probudiš, protrljaš krmeljave okice, zijevneš i u čudu upitaš, Pa kako već?
Pa udariš u retrospektivu. Ti sve afere pratio sa zanimanjem, smijao im se i rugao. I lijepio posprdne statuse s logom svoje stranke na FB. I imao si čak i tridesetak lajkova. Objavljivao si i one banere sa svojom slikom, na kojima se kočila parola: Potezanje sredstava iz EU fondova bitno je za opstanak i napredak društva. Danima si to smišljao.. Pa se zadovoljno nasmijao pri pomisli, Ha, jesam vam ga zavuko. Neka sam ja vama rekao.
Predlagao nisi baš puno. Nije bilo potrebe. Jebate, baš je lijepo biti zastupnik oporbe. Kako je govorila tvoja baka Nit brige nit pameti. Oni iz pozicije moraju petkom bit u Saboru, jerbo je glasanje. A ti ne moraš niti to. Jer, demokracija. Za to su dečki i ginuli. Za demokraciju koju dišeš punim plućima. Pa nisi ni dolazio puno.
Pa odučiš sve staviti na papir.
Što si sve radio? Koje si sve akcije imao, a da su imale odjeka u javnosti? Otvoriš novi blok, sjedneš i razmišljaš, pisati ćeš natuknice.
Crtica pa upišeš stanogradnja.
Crtica pa upišeš Spomenik žrtvama korone.
Pa staneš, gledaš, prizivaš u sjećanje. Ma kurac. Pa prekrižiš stanogradnju, jerbo niko nije ništa izgradio, makar je prezentacija bila u skupom hotelu, sve pet, popili ljudi skupo i fino, pojeli stotine onih malih sendviča što liče na kokošje brabonjke i razišli se razdragano. Kasnije si shvatio da odlaze razdragani jerbo su te se riješili.
Spomenik, ma prekrižiš ga, jerbo su te pokopali čim si zinuo na tu temu. U stvari nisu te pokopali, jer pokop je tužan, a ljudi su se oduševljeno smijali tvojoj ozbiljnoj ideji.
Pojma nemaš što baciti na papir. Crtaš patkice, kvadratiće pa ih sjenčaš. Dobro ti ide. Bolje nego s idejama.
I onda, tko zna nakon koliko vremena, bljesak. Udar groma. Otvorili se horizonti.
Prikrpat ćeš se, valjda i preživjeti, onima koji možda i ne znaju.
Ali puni samouvjerenja kažu MOŽEMO!
A i to je nekak, sve je bolje nego ovo sada, pomisliš.
