Nemam baš neko osobito visoko mišljenje o mozgovnim sposobnostima naših političara, čak štoviše, mislim da je nivo njihove budalaštine proporcionalan s visinom položaja kojeg obnašaju. Još kad u tu cijelu kašu ubacimo i urođeno nepoštenje, gramzivost, neiskrenost, dobivamo samo stotinjak kila govana, oblikovanog u likove ministara i različitih političara.
Sjećam se nije bilo davno, ondašnja predsjednica Kokoš Grabar Kitarović u raznim prigodama je tumačila da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav koji je kasnije kompromitiran.
U intervjuu za RTL Televiziju decidirano je izjavila dana 04.09.2017:
Onda je jedne nedjelje na početku 2019. sletio avion iz kojeg je izašao Nicholas Dean, američki posebni izaslanik. Tip nadrkan, živčan, doletio je ravno iz Washingtona u nekakvu balkansku vukojebinu da bi nekakvoj babetini pojasnio kako stvari stoje. Nakon samo pola sata koji su protekli u treptanju lepezama nalijepljenim na kapke i njegovog bijesnog kevtanja o najvećoj pobjedi slobodnog svijeta nad najvećim zlom koje se pojavilo, okrenuo se na peti i sjeo u avion koji ga je vozio u Washington, umoran i nadrkan, izgubio je vikend radi nekakvih budala. U ptolazu je okupljenim novinarima umorno, ali i nervozno dobacio:
Jasno smo rekli vašoj Vladi da govor mržnje i antisemitizam nije dopustiv
Avion je poletio, nije prošao ni Rugvicu, kad li se na televiziji pojavila žemska s lepezama na kapcima. Pogledala u kameru i rekla:
Pogriješila sam kad sam rekla da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav. To je ustaški pozdrav koji je kompromitiran.
I nikom ništa. Naravno. Taj gospodin Dean sada negdje u Amerikama trčkara u onim pederskim golferskim cipelicama, lamače palicom i ispija fine i skupe koktele u golf klubovima mjerkajući prijetvorno komade koje samo čekaju da budu ubrane. I više nema namjeru dolazit, budalama ionako nema pomoći. Pa što će gubit vrijeme.
A Hrvati jadni, u sto muka. Ideš po cesti, sretneš frenda, ne znaš jel bi ga pozdravio s
Bok stari, kako si?
ili
Ej, pa pička ti materina disi, otkad te nisam jebo te Bog vidio.
Ili ipak, onako službenije Za dom, a on lijepo, malo zastane, podigne ruku, desnicu ruku, i odzdravi Spremni.
Po uredima je u državnim firmama ministarstvima, županijama, općinama i agencijama je atmosfera donekle drugačija. Poneka se može čuti kako frajer kaže Za fuk, a kolegica bujnih oblima ustreptalo odgovara Spremna. Pa odjure u na fuk. U prostoriju u kojoj drži metle Spremačica. Posve prikladno.
Kad smo kod toga, ima također jedan stari pozdrav. Regionalan. Njime se pozdravljaju Ličani. Pri susretu se gurne poznaniku ili još bolje poznanici prst u šupak. To dođe kao Ličko rukovanje, koje je pojasnio i učinio poznatim sudac Milanović (nije u rodu s ovim koji sada šuti).
Hrvatska, zemlja s dva stara pozdrava – Za dom spremni i Prst u prkno!
Moj um je zbunjen. Koliko tih silnih pozdrava, a ja volim kad je jednostavno. Pa sam odlučio, tvrdo odlučio. Sve one koji su Spremni, koji su pozdravljali ili pozdravljaju sa Spremni, ja pozdravljati neću. Ni pod kojim uvjetima, ni u kojoj prilici. Pa nek mi je zadnje. Ali neću. Nisam Spreman na takve moralne ustupke. Nipošto. Pa da su od zlata.
Sada sam već posve siguran da se u Kabinetu predsjednika Vlade svi pozdravljaju Za dom, a odzdravljaju Spremni. I u predsjedništvu Sabora se tako pozdravljaju. Pozdravljaju se tako i u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Jerbo šefovi tih službi nisu uočili ništa čudno pri mahnitom arlaukanju Spremni pola miliona ljudi. U uredu Predsjednika se pozdravljaju, Ej stari, Bok, ajmo na kavu ionako nemamo što raditi. Oni nisu čuli za dileme o pozdravljanju ovih dana. Nisu uočili niti gustu maglu što se spušta, jerbo su na brdu.
Izabrali smo predsjednika s karakterom, da bi nakon pet godina izabrali predsjednika za predsjednika. A pitam se, jesmo li ga uopće izabrali. Jer predsjednika nema. Ne vidiš ga, ne čuješ ga, ne znaš da postoji. Ne znaš sviđa li mu se novi način pozdravljanja. Ne znaš više jel predsjednik ili poglavnik. Nemaš pojma kaj je. Ili je samo obična kukavica. Stiso mu se pak.
Ne, nije on Kvint Fabije Maksim, Cunctator, poznat po oklijevanju koji je otezanjem iscrpljivao svoje protivnike. Zoran Milanović protivnika nema. On se želi svidjeti svima. U tom svom nastojanju sviđanja svima došao je do nivoa kad se prestaje sviđati onima koji su ga izabrali.
Zoran Milanović kukavički šuti i u trenutku kad Ministar obrane, ministar od vojske kaže:
Bilo je to puno više od koncerta i u ovom trenutku neke stvari će se nepovratno početi mijenjati u politici i društvu, kad govorimo o Hrvatskoj, o hrvatskoj svijesti i hrvatskom narodu“.
Ministar obrane otvoreno prijeti. Nepovratnim promjenama. Sve to u direktnom kontekstu pozdrava Za dom spremni. Hoće li mi vojska zazvoniti na vrata, pa dreknuti Za logor, pa ne sačekati da kažem jeli sam spreman ili nisam. A nisam. A mogo bi.
A predsjednik se uvukao u mišju rupu u vinskom podrumu Pantovčaka.
