Pred nekih šest sedam godina opisao sam svoj san. Probudio me znojnog i bunovnog, bespomoćno sam zvjerao oko sebe u mrak, u ušima su mi bubnjali otkucaji srca. Trajalo je nekoliko sekundi, dok nisam shvatio da je to samo san. Odahnuo sam, ustao, upalio svjetlo i ravno do ormarića s pićem. Potegao sam dobar cug loze, nadlanicom obrisao usne, pa potegao još jedan.
Shvatio sam da je to samo ružan san. Shvatio sam da je život lijep.
A sanjao sam da hodam Ilicom, probijam se kroz uličnu vrevu, a s druge strane čujem meni vrlo poznati glas koji me zove Tata, tata!
Prema meni je ozarena lica prelazeći Ilicu trčao raskriljenih ruku moj sin. Gordan Jandroković. Ostatak priče znate.
Usnuo sam da mi je sin Gordan Jandroković.
Prolazile su godine, ponekad se sjetim te jeze. A onda sam shvatio, da je moj san, moje užasavanje od samog sna, bilo posve realno. Ne zbog toga što mi je Gordan sin ( a Bogu hvala nije), nego od svega što, hvala Bogu, moj nesuđeni sin čini. Samo njegovo političko djelovanje, ne bih taj dio njegovog života ni nazvao političkim djelovanje, svodilo se na priljepništvo. Pred dvadeset i dvije godine pojavio se u Saboru, iznjedrio ga Sanader ispod svog kaputa, a bila su česta govorkanja o tome da i nije bilo samo ispod kaputa. Sjećate li se riječi u Saboru upućenih njemu, A selo kaže još i više?
Nakon odlaska Sanadera, bio je flaster Jadranki Kosor, sjećam se zadnje sjednice Vlade, nakon što su bili proglašeni rezultati izbora, te je bilo jasno da će Milanović biti novi mandatar, na toj sjednici Jandoković je suznih očiju, drhtavog glasa pjevao ode i ditirambe Jadranki Kosor, a onda se prvi javio i rekao da Jadranka Kosor mora otići, samo par dana nakon što ju je dizao u nebesa. Kasnije, kad su je išli izbacivati iz stranke, bio je uz Glavak i Šujicu najglasniji. To je nekako bsš prava ekipa, Glavak i Šuica mu pašu ko salivene. Obje su plakale, čupale kosu da bi ih Kosorica stavila na listu za EU parlament. Zaklinjale se u vječnu ljubav. Kod takvih tipova, jedino što je vječno, prevara i samoljublje jest.
Nakon samo par mjeseci nastavio je vrlo marljivo i revno pjevati ode i ditirambe Tomislavu Karamarku. Otišao je i Karamarko, a na valu izjave da stranka ne smije biti talac jednog čovjeka došao je Andrej Plenković, koji je umjesto stranke, kao taoca uzeo cijelu državu. Poput svih predsjednika HDZ-a prije sebe, od odlaska Tuđmana i on je imao priljepak na guzici. Gordana Jandrokovića.
Predsjednici HDZ-a imaju kao znak raspoznavanja priljepak na guzici. Gordana Jandrokovića. On im dođe nešto kao suhi žig.
Onako, dječačkog lica, djeluje civiliziranije i pristojnije od skoro svih HDZ-ovaca, poput Milog Djeteta iz Družbe Pere Kvržice. Svakako, mnoge je zavarao njegov pristojan i civilizirani izraz lica. Nekadašnju, dok je još bio u političkim povojima, duhovitost zamijenila je opaka i podla zajedljivost, oće to kad zasjedneš na položaj.
Već devet godina Plenković mora paziti kad sjedne, da baš ne pritisne punom težinom svoj priljepak. Premda, nisam siguran da bi se priljepku bilo što desilo, jerbo, iskusnjara je on. Koliko li je dupeta prešlo preko njega, a on ih je nježno i milo grlio.
I onda, postao je predsjednikom Sabora nakon što je tajnica po Plenkovićevom nalogu pripremila papire, pa se Plenković istovario ispod Mosta. I na mjesto predsjednika Sabora nakeljio Gordana Jandrokovića.
Valjda zato jer mu je dopizdilo sjediti na pol guzice.
Osam godina je već predsjednik Sabora.
Svjedoci smo , već puno izbornih ciklusa, da je svaki saziv Sabora sve gori i gori. U Sabor ulaze kokošari, polukriminalci za koje se kasnije ispostavi da su kriminalci, moralne nakaze, neznalice i budale. A bazen u kojem takvi plivaju je praktično neiscrpan. Nema dna. Poneki kreten i ostane i u slijedećem mandatu, a na mjesto onih koji nisu ostali, dolaze još veći.
Sabor je postao ruglo. Samo instrument u rukama Andreja Plenkovića, čije naloge udvornički i slijepo provoti Gordan Jandroković. Ona stara da je iznad Sabora samo Bog postala je samo obična zajebancija. Sluge i marionete u rukama Andreja Plenkovića. Pad ugleda i sunovrat Sabora pažljivo provodi Gordan Jandroković.
U Sabor je pravo i neskriveno ustaštvo ušlo pod skutima Miroslava Škore, pjevača poskočica, pseudoduhovitog komičara čiji je krajnji domet Večernja škola, domoljuba koji je svoje domoljublje kad ga je uistinu trebalo dokazivati, dokazivao u Americi. Promućurni Andrej Plenković zajahao je taj val ustaštva, shvativši da će se raja počerupati oko klasične teme ustaša i partizana, ne mareći ni malo za svakim danom sve veći financijski i moralni sunovrat društva. Katastrofalno stanje u zdravstvu, siromaštvo, nefunkcionalno pravosuđe, krađe i potkradanja obnašatelja vlasti, sve je to palo u ne drugi, nego zadnji plan, Hrvatima nije bitno kako žive, bitno je čiji je did ili pradid bio partizan ili ustaša. Ustavni sud odavno je rekao da je Za dom spremni fašistički pozdrav. Ali to naravno, nije odgovaralo Plenkoviću u njegovoj namjeri da podijeli društvo, samo da se ne priča o evidentnim neuspjesima njegove vlade. Imenovao je akademika Kusića, koji se u povijest razumije ko moja susjeda Marica što se u krivi kurac razumije, a Kusić i njegovo povjerenstvo koje su činili pripadnici parlamentarnih stranaka, pizdunski i kukavički osmislili su čuvenu rečenicu o dvostrukim konotacijama nakradne krilatice Za dom spremni.
Gordan Jandroković, s diplomom građevinskog fakulteta ali i Fakulteta političkih znanosti, svakako zna da je odluka Ustavnog suda najjača odluka. Nikakva povjerenstva, nikakvi bakrači i ostala sranja nisu jača od odluke Ustavnog suda, koji se odredio prema pozdravu ZDS.
On kao predsjednik Sabora, političar, službeno od 2003 kad je upao u Sabor, svakako je znao kakva će sve događanja pratiti Thompsonov koncert, a to ga ni malo nije sprječavalo u pocupkivanju, pjevanju i pozdravljanju na koncertu, baš kao što su činili i ostali ministri u Vladi Andreja Plenkovića, koji je došao provjeriti kako idu pripreme dan prije koncerta.
On kao predsjednik Sabora dozvoljava pozdravljanje sa ZDS s govornice Sabora, govornice s koje su se Hrvatima obraćali i Franjo Tuđman, i Vlado Gotovac i Savka Dapčević i ostali velikani hrvatske povijesti, da bi danas bestidnici vikali Za dom spremni, uz odobravanje Gordana Jandrokovića. I čemu se čuditi nekakvoj tribini?
Znamo mi, vidimo nakon svakog izbornog ciklusa da Sabor i njegovi zastupnici mogu još niže. Ali, zna i Andrej Plenković, zna da i Gordan Jandroković može zaroniti još više. Za njega dno ne postoji. Održavanje diskusije u kojoj je konstatirano da su djeca širom hrvatske dragovoljno dolazila u Jasenovac, nije neki neočekivani skandal. Znamo da ima takvih koji su spremni iz svojih najpodlijih namjera lagati i uvjeravati druge u svoju laž. I dobro je da se ta rasprava dogodila u Saboru, u instituciji i zgradi kojom upravlja upravo Gordan Jandroković. Dobro je, jer nema više glume, konačno je pala maska s prividno civiliziranog lica vječnog priljepka. A Gordan Jandroković je postao priljepak na guzici Ante Pavelića. Koliko dugo će biti priljepak na dvije A.P. guzice, pitanje je vremena.
I upravo zato je Gordan Jandroković idealan za obnašati funkciju Primus inter pares. Jer, od svih najgorih, on je gori.
