Utakmica je gotova. Navijači dobro istuširani hladnim tušem napuštali su grandiozno stogodišnje zdanje sagrađeno u Berlinu. Stadionom se cijelo vrijeme orilo Mi Hrvati! A Španjolci su trpali i trpali. Podjela je bila očita, s tribina se orilo Mi Hrvati, a oni dolje na travi trpaju bez imalo empatije, okrutno, konkvistadorski, bez duše. Ni u jednom trenutku nisu se smilovali Dalićevom staračkom domu na izletu u Berlin. Odnos medija i javnosti prema Dalićevoj represtaciji na vlas je jednak odnosu Andreja Plenkovića prema realnosti. Andrej zna da Mi Hrvati živimo najbolje. Da nam se cijeli svijet divi. A život nam trpa i trpa bez milosti. Mi znamo da nam je represtacija najbolja. Nema veze što nam trpaju.
Došli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a Boga mi, bilo ih je i iz Hrvatske.
Svi mi znamo da smo Mi Hrvati najbolji u svemu, najkurčevitiji, mediji su pisali čudesa o represtaciji, bilo je tu svega i svačega, jedino što nije napisano i rečeno u zadnjih desetak dana od pobjede nad poluraspoloženim Portugalom, da se prvenstvo niti ne treba igrati, dovoljno je onu naglancanu kantu predati Luki i starčekima u ruke i poslati ih doma. A eto, ipak nam kantu niko nije poklonio. Za kantu se treba boriti, gristi, treba i znati. I treba imati snage. Nije dovoljna naša spoznaja da smo najbolji. To se izgleda ne računa. Čudili smo se ko pura dreku kad su objavili da je po nekim prognozama Hrvatska među favoritima na devetom ili desetom mjestu. Ej, pa znaju li ti magarci tko smo Mi Hrvati? Na desetke tisuća Hrvata skupilo se u Berlinu, mahali pred kamerama pivom i pričali oduševljenim TV reporterima, derali se u mikrofone i natjecali se međusobno tko će izlicitirati veći rezultat, bilo ih je odasvud. Došli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a Boga mi, bilo ih je i iz Hrvatske. Svi su došli svjedočiti veličanstvenoj pobjedi represtacije nad nekakvim Španjolcima. To su tipovi koji imaju Real, Barcelonu i Atletico Madrid. A mi Dinamo, Rijeku i one Splićane srasle na mom srcu, koji prvaci neće biti nikada. 68.844 duša skupilo se na stadionu kako bi svjedočilo veličanstvenoj pobjedi Vatrenih nad tamo nekakvim Španjolcima.
Moje je pitanje, zašto Dalić nakon fantastično otpjevane himne s držanjem ruke na herojskim prsima nije izveo momčad sa stadiona, pa da izbjegne gužvu na izlazu?
I stadionom se orilo Mi Hrvati! A Dalić je izveo gerijatriju na stadion. Jedino što su uistinu lijepo napravili, otpjevali su himnu. Tehnički savršeno. Puno je sada pitanja nakon poraza od tri nula.
Moje je pitanje, zašto Dalić nakon fantastično otpjevane himne s držanjem ruke na herojskim prsima nije izveo momčad sa stadiona, pa da izbjegne gužvu na izlazu? Da se starčad ne saplete u gužvi i da ih ne daj Bože tko ne zgazi. Prema propisima bili bi kažnjeni za, kako se to kaže zelenim stolom, tri nula. Baš kao što su kažnjeni i na zelenom travnjaku. Tri – ništa. I ne bi bili poniženi. Ne bi se valjali u blatu. Danas bi novinarski članci bili opet prepuni oduševljenih napisa o Hrvatima kojima se cijeli svijet divi. I neopravdano smo kažnjeni. Nema smisla pitati i komentirati o utakmici bilo što. Od kad je nogomet postao igračka bjesomučnih lovaša i mafijaša, ja to previše i ne pratim, od tada se puno stvari u tom nogometu promijenilo. Promjenilo se čak i pravilo da igrač koji iznudi penal nikada ne puca penal. Slaviša Žungul koji je dobar dio čudesne karijere ležao i kaznenom prostoru, penal nikada pucao nije. Danas se svi pitaju zašto Petković nije pucao u gol, jer pred njim nije bilo nikoga, nego je legao. Iznudio penal. Kojeg je zapucao. Pa jebem mu mater, kako vam nije jasno? Pa radi dramatike. Jer Mi Hrvati. Mi volimo dramu. I zato ulazimo u sve sa spoznajom da smo najbolji. Dok nam život ne pokaže da možda i nismo.
Ministarčad koja je došla gledati Dalićevu starčad.
Utakmicu su pohodili i hrvatski ministri. Na sam dan utakmice, u vrijeme kad je momčadi i rukovodstvu potreban mir, oni su se sastali s vodstvom represtacije. Kad može Plenković držati sastanke sa stožerom koji se bori protiv požara u vrijeme požara, što se oni ne bi sastajali s vodstvom represtacije pred utakmicu koja gaće para. Doputovali su pompozno, kako i dolikuje važnim fukcionerima države kojoj se svi u svijetu dive, samo toga nisu svjesni. Treći čovjek države, predsjednik Sabora konačno je u euforiji priznao da u glavi nije najčišći pa je ispalio pred novinarima Ludilo se pomalo u meni budi, nemir je u mojoj glavi. Butković nije govorio ništa, samo je izbeljenih očiju zvjerao ne bi li neđe u sred Berlina vidio kakvu kravicu pa da se slika s njom i pošalje razglednicu Milanoviću.
Euforični i njihovim prisustvom na utakmici oduševljeni porezni obveznici poslali na Berlin Brandenburg aerodrom Vladin avion kako bi poslije utakmice skupio Jandrokovića, Butkovića, Bačića, Glavinu, Družaka i Šimičevića. Ministarčad koja je došla gledati Dalićevu starčad. Kakva li je tuga bila u tom havijonu.
Puno će danas biti pitanja. Analiza. Iritantni i bahati Jeličić će pričati o domoljublju, ko da su u reprezentaciji igrali Bartulica, Glasnović, Markićka, pa su eto podbacili. Pitat će nafrčkani tamnokosi Carević zašto je Budimir čekao loptu s krila jedan sat, a krila nije bilo. Onda je bogobojazni i ponizni selektor represtacije u igru uveo Perišića, koji je fantastično krilo, a izveo Budimira. Pitat će se zašto u Realu Luka igra zadnjih pola sata, a u igru ulazi kad se protivnici izmore, pa im u pola sata zagorči život, a ovdje je igrao do zadnjih pola sata. A Luka taj Realov recept nije prenio selektoru, kojeg sad pogrdno zovu Masni ili Linolada. Valjda je Luka zaboravio, ne sjeća se. Oće to. Njemu je najlakše. On se katastrofalnog poraza od jučer, danas više ne sjeća.
Pitat će se mnogi zašto nikada ni jedan važniji klub nije zvao Dalića za trenera, a kao argument nudit će činjenicu da je imao sreće imati generaciju igrača kakvi se rađaju jednom u sto godina. Neki su sigurni da je Gospa jučer bila na godišnjem odmoru, pa da je okrenula leđa Dalićevoj starčadiji. Neki tumače da su Španjolci veći vjernici od Nas Hrvata, a to znamo da je nemoguće.
Ja se pitam zašto se naše reprezentacije zovu meni nerazumljivim imenima, Kauboji, Vatreni. Kad konja vidjeli nikad nisu, a ni vatre odavno nema?
Zašto se naprosto ne zovu Represtacija? Jer, prema svemu jučer viđenom, prije utakmice i na utakmici, to ime bi najviše odgovaralo.
trenutna situacija … pic.twitter.com/wfNsQNnDra
— Nikša Barlović (@niksabarlovic) June 15, 2024
