Volim naknadnu pamet.
Volim i naknadnu hrabrost.
Ti koji su naknadni su obično najhrabriji i najpametniji.
A stvar je bila poprilično jednostavna.
Uzmeš sedamsto maraka, kod lokalnog dilera, nekakvog lika odozda, kupiš Kalašnjikov, ako nisi imo dosta novaca, za petsto si mogo kupit Thompsona.
Pa se lijepo otputiš do kvartovske birtije, osluhneš što ima, a u to vrijeme se u birtijama pričalo samo o ratu.
Isto kao i danas.
Trideset godina nakon rata.
Pa kada čuješ da dečki idu, odeš sa njima i ti.
Pa lijepo odeš na front.
Borit se za stvorit državu.
Ovakvu i ovu.
Bilo je dosta teško preživit nama koji smo bili na prvoj, pravoj liniji bojišnice.
Jebeno teško.
Barem deset puta bio sam siguran da za mene dalje nema. Da je gotovo.
Ali sam preživio.
Strašno me boli, kao čovjeka koji je proveo ratne dane u Vukovaru, sve do proboja, bilo kakvo spominjanje Vukovara.
Grad kojem je JNA uzela lice, a poslijeratna politika uzela dušu.
Naročito kad o njemu pričaju dezerteri.
Boli me što moji suborci o tome šute.
Ko pičke.
Jer, odavno su borci izgubili ono što grčevito brane.
Dignitet.
Dignitet koji su stekli u ratu, izgubili su u miru.
Bespovratno. Povjerenje koje se jednom izgubi, vratiti se ne može.
Jer su se pretvorili u čopor pohlepnih glodavaca koji uzimaju otimaju.
Svima, sirotinji, penzionerima.
Samo Daj, daj, daj. I opet daj!
Šute na pridošlice u svojim redovima, koji još uvijek dolaze, a koji su se za vrijeme rata borili na frontovima Munchena ili Kanade.
Poput Miroslava Škore.
Koliko nisko mogu pasti ljudi koji ratnog bjegunca prime u svoje redove, kao počasnog borca?
Kao što su napravili Kninjani?
Zar su za to ginuli borci?
Zar smo za to drhtali od straha pod topovskim kanonadama?
Zar je sva ta borba bila samo da bi se pokralo nakon rata sve što se moglo, da bi lažnjaci i dezerteri bili heroji?
Pljunuli su mnogi od njih, ali ne samo na svoj ratni put, za koji mi se jebe, jer u njega ni ne vjerujem i za kojeg me boli kurac.
Pljunuli su na grobove, na grob Ivana i Jože, mojih ratnih prijatelja i suboraca.
Koji su dva dana ležali mrtvi, na sred ceste, a nismo mogli do njih jer su bili pokriveni snajperskom vatrom.
Sada se javlja heroj iz Amerike.
Prekopavao bi Jasenovac. Prije ili poslije rušenja Mosta u Mostaru?
Koliko nisko čovjek može pasti?
[wdps id=”12″]
