Da su mi dali samo jednu kunu, za svaki puta kada sam čuo nekakvu glupu kovanicu Hrvatska je socijalna država, ili hrvatska će biti socijalna država kada mi dođemo na vlast, danas bih posve sigurno imao kuću na boljem mjestu u Zagrebu, s tri garaže, parkiranim Hummerom, Lexusom ili Teslom i nekakvim kabrioletom za kurčenje ljeti.
Ne bih radio ništa. Pio kave po dobrim i prestižnim kafićima i mjerkao komade s dobrim nogama.
Dakle, zaradio bih na toj nekakvoj imaginarnoj socijalnoj državi.
Ma koji je to kurac, socijalna država?
Mrzim Wikipediju, naročito ono hrvatsko izdanje koje je postalo ruglo zbog falsificiranja svega i svačega.
Ali, u mrskoj Wikipediji piše:
Socijalna država ili država blagostanja u svom tradicionalnom smislu označava zemlju ili društveno-ekonomski poredak u kome država pruža glavninu ili veliki dio usluga socijalne zaštite, odnosno one uzimaju veliki dio financijskih i drugih resursa države.
Pod socijalnom zaštitom u tim zemljama se mogu podrazumijevati različiti oblici pružanja društvenih usluga – od isplate penzija (mirovinsko osiguranje), zdravstvenih usluga (zdravstveno osiguranje), subvencionirano ili besplatno stanovanje, hranu, obrazovanje i sl.
Socijalne države najčešće to postižu kroz preraspodjelu bogatstva, odnosno progresivno oporezivanje u kome najviše stope poreza plaćaju najimućniji građani.
Kao “idealni tip” socijalne države se najčešće spominje tzv. nordijski model koji se razvio u nordijskim zemljama u 20. vijeku.
Pročitao sam više od nekoliko puta.
Nikakve, ali baš nikakve sličnosti u toj definiciji ne nalazim s Hrvatskom, osim u pet riječi:
- Financijskih
- Drugih
- Društvenih
- Zdravstvenih
Sličnost se sastoji u tome jer tih pet riječi sadržava slovo H. Druge sličnosti nisam našao.
Moram priznat, čitanje te definicije unijelo je nemir u mene, isprva lagan, a kako sam fitiljko, izuzetno kratkog fitilja, počeo je slap psovki.
Pri samom čitanju riječi mirovinsko osiguranje, vizualizirao sam desetine tisuća ljudi koji su cijeli život radili četrdesetak godina, izdvajali lovu u mirovinski fond, da bi imali penziju dva soma kuna.
Tristo EUR-a.
Dobro valja priznati da baš nije sve tako kako ja pišem, postoje i iznimke.
Postoje neki koji se zovu povlaštenici, koji su nekakve vrste poslova radili nekoliko godina, mnogi i kraće, pa iz istog bunara, onog kojeg su punili oni koji su radili cijeli život, grabe mirovine, višestruko veće.
Bez imalo srama, osjećaja nelagode.
Naprotiv, oni su svoje pravo na krađu novaca koje nisu zaradili, spremni braniti svim sredstvima. Kad kažem svim sredstvima, uistinu tako i mislim.
Naravno, to nekažnjeno drpanje love omogućila im je država. Svojim zakonima.
Za te povlaštenike je Republika Hrvatska uistinu socijalna država.
Socijalna Republika Hrvatska, skraćeno SRH.
Ima tu puno, jako puno za pisat.
Ma pišem to za to jer sam danas, ko za vraga, na Twitteru naletio na jednu objavu.
Sliku sam sačuvao, objavu nisam.
Ali mislim da se radi o tome da je ocu nekog twitteraša došla ovrha.
Pa je čovjek objavio screenshot strukture ovrhe.
Koliko sam shvatio, a glup nisam, čovjek je imao dug HEP-u (država), cijelih 6,41 kunu.
Četrdeset i jedu lipu više od vrijednosti jednog i pol malog bijelog hljepčića.
Da li je čovjek pogriješio kod plaćanja, vjerojatno jest, nije bitno.
Nastao je dug od 6,41 jebene kune.
Očito je da se ne radi o neplaćanju pretplate, ili o neplaćanju paušala, jer paušal iznosi oko dvadesetak kuna.
HEP je, kao jedna vrlo ozbiljna firma odlučila stvar naplate pokrenuti legalnom kanalizacijom.
Izračunali su zakonsku zateznu kamatu, pa je iznos duga od 6,41 kunu, skočio na impresivnih 6,60 kuna.
Pa su polizali kuvertu s dokumentacijom i poslali sve skupa i nekakav javnobilježnički ured, koji po svemu sudeći nije uspio naplatiti dug.
Ako se dužnik žali na ovrhu, onda bilježnik šalje papire na sud.
I nikako ne zaboravlja ispostaviti fakturu od samo 210,00 kuna.
Samo pedeset i dva i pol mala bijela hljepčića.
Na sudu se pojavio nekakav odvjetnički vježbenik, koji je važno drkao po mobitelu dok je čekao početak ročišta protiv zločinca koji je državu (SR Hrvatsku) naguzio za nešto malo manje od sedam kuna.
7 kuna.
Drkanje advokatskog šmolje u skupom odijelu po mobitelu dok čeka ročište i nekakva tužba koju je predao sucu, tipkana na najmanje pet stranica, na kojima je detaljno opisan zločin koji je napravljen, košta samo 937,50 kuna.
Samo dvije stotine trideset i četiri bijela hljepčića i još jedan mali komaček pride.
I tako, čovjek, zločinac koji je namjeravo zajebati i uništiti državu neplativši 6,41 kunu, sada mora platiti Socijalnoj Republici Hrvatskoj, (SRH) i njenim omiljenim podrepašima i lizačima šupka bilježnicima i odvjetnicima 1.147,50 kuna.
Ako je dužnikovoj obitelji dovoljan jedan i pol mali hljepčić, onda ispada da je Socijalna Republika Hrvatska (SRH) nahranila hljebom samo 179 obitelji.
Jebate, koliko germe ima u tom kruhu. Od jednog i pol, nabujao na 179. U malo više od pola godine.
Poprilično nakazno, zar ne?
A da promijenimo, iz Socijalna Republika Hrvatska (SRH) u Nakazna Država Hrvatska (NDH)?
Mnogi bi se i veselili.
Više-manje, veselili bi se isti.
Povlaštenici!
Novaca za veledrogerije bolnice nemaju, ali za skupe odvjetnike imaju za lopatom bacat!
