Mi stari svakako pamtimo Orient Gold. Prodavaonicu nakita u Trstu. Smještenu na Ponte Rossu, trgovina tada veličanstveno opremljena, u koju su ulazili Jugovići s rukama prepunih najlon vrećica na kojima je pisalo UPIM, Coin, Standa, Giovanni.
U rukama neizbježni šareni kišobrani na sklapanje.
Pa smo kupovali lančiće, broševe ogrlice.
Natjerani čuvenom reklamom I Vice Vukov kupuje u Orient Goldu.
Drugarice su na svečanim sindikalnim ručcima nosile broševe i značajno govorile To mi je moj Štef kupil u Orient Goldu. E da, mi vam tam često idemo.
Onda je pukla bruka.
Nisu u pitanju bili nikakvi karati zlata, nego samo zlatna boja, malkice pozlate.
Tada je nekako otišao i Vice Vukov preko grane. Ne radi Orijent Golda, ali se poklopilo.
Zlatni broševi čuvani u nekakvim kućnim kasama, prebačeni su u donju ladicu sa starom bižuterijom.
Ove godine kupovalo se zlato, opet, blještavo i šljašteće.
Lakoumna svjetina navalila je ko da je džabe. Opsjedali su se štandovi po gradovima i mjestima, na kojima su stajali likovi koji na prvi pogled odaju tip ljudi kojima ja nikada vjerovao ne bih. Onako klošarski pomalo, a kad ih čuješ, iz usta im izlazi magla.
Prodaja magle, koja se kupovala poput Bahunovih nevidljivih ribica.
Na štandovima nije pisalo Orijent Gold.
Pisalo je MOŽEMO i Radnička fronta.
Mi stariji kitovi svakako vrlo dobro znamo kako izgledaju radnici, mnogi od nas su to i bili, a ovi klipani na štandovima, nježnih ručica, finih, onako mekanih ko od vate, rada vidjeli nisu.
A kamo li fronte.
A zovu se Radnička fronta.
I napizdili se uzimat ušteđevinu, čak i onima koji su se cijeli život svega odricali radili od 6 do 18 (da gospodo, tako se radilo u tvornicama, svaki dan 4 sata prekovremeno, da bi mogao uštedjeti koji dinar). Čuvalo se, pretvaralo u marke, štedjelo, da bi vi sada oduzimali.
Začuđujuće (ili ipak ne) mnogo budala glasalo je za te prodavače magle.
Koji lociraju probleme, a rješenje nalaze u valjanju po cesti, ili naprosto u oduzimanju viška imovine.
Pod nekakvim velom radništva.
Nije važno sve znati.
Važno je znati ljude koji znaju. Ja vam poznam gospodina Ivana Istrijana, ma ne da ga poznam, priajtelji smo, koji ne da se kuži u politiku.
On je politika sam po sebi. Čovjek koji politiku osjeća cijelim tijelom. Politika iz njega kulja, poput vode iz vatrogasnog hidranta. Omiljeni politički suradnik Spectatorbloga.
Satima mi je elaborirao zašto ta ekipa ne može zajedno opstati dulje od nekoliko mjeseci. Spominjao je svašta, besadržajnost, ispuhivanje balona, salonski komunizam, salonsku politiku koja se valja po asfaltu.
I svaki puta, na kraju svakog našeg razgovora bilo je, Ljudi su se opet zajebali, progutali su šuplju priču. Radi se samo o egoističnim likovima, bez sadržaja. Pričekaj, vidjet ćeš. Do nove godine će potrajati.
Ja sam mislio da će do Svih Svetih, to sam i napisao.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON ČLANKA:
I moram priznati, drago mi je da sam u svojoj prognozi bio uspješniji od Ivana Istrijana, koji je čovjek politika!
Ne radi nekakvog nadmetanja s njime. Ne. Naprosto, vrijeme je da ljudi shvate s kime imaju posla.
Čudna je to priča na političkoj sceni.
Ta nekakva imena stranaka.
Možemo koje ne može ništa.
Pametno koje to posve sigurno nije.
Stranka s imenom i prezimenom u kojoj nema prezimena Reljković, a bez njega pišati ne mogu.
Hrvatski suverenisti koji su bili jugoslavenski komunisti
Šašav neki narod. Ne svi, samo koji za to glasaju!
