Spomenik, The Day After!

Jučer je održana svečanost. U tmurnom i hladnjikavom Zagrebu, otkriven je spomenik dr Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku samostalne Republike Hrvatske.

Drugi je to Titov partizan koji je postao prvi predsjednik Republike Hrvatske.

Prvi je bio Vladimir Nazor, koji je predsjednikom postao nakon rata, ali unutar jugoslavenske federacije.

Nazora se niko nije sjetio u govoru, kao što se nije sjetio ni Tuđmanovog ratnog puta, nije spominjana njegova minorna, po mnogima čak i negativna uloga u Hrvatskom proljeću, nije spominjan ni njegov sportski angažman, kako niti na čelu FK Partizana, a niti kao mecene i Onoga koji hoda po zemlji Dinama, HAŠK Građanskog, Građanskog, Croatije.

O tome što bi bilo da je poživio još par godina, da li bi duboku starost doživio u Zagrebu ili u Haagu, niko ništa nije ni beknuo.

Nije se smatralo prigodnim spomenuti da je u njegovoj režiji održan jedan od najvećih mitinga u Hrvatskoj ikada, radi stojedinice.

Nije se spominjalo niti kako je želio riješiti taj protest.

On nije volio Zagrepčane, a niti oni njega, ali mu stjecajem cirkusa, sada podižu spomenik!

Nije spominjana niti njegova uloga u padu Vukovara, a Boga mi i Bosanske Posavine.

A bila je glavna muška!

Dobro, Posavina je spomenuta, pa se dobilo po glavi po kratkom postupku.

Niti njegova režija Zagrebačke krize nije spomenuta.

A trebala je biti.

Iz zahvalnosti Zagrepčanima, čijim novcem je to ružno zdanje izgrađeno.

Jer, grad Zagreb podigao je spomenik.

Koji košta nekoliko miliona kuna. Spomenik su platili Zagrepčani, svaki iz svog džepa. Po nekoliko kuna. Platili su i starci, a i mladi.

Platila je novorođenčad.

Koja se ne sjeća.

E, spomenik Tuđmanu je podignut u Zagrebu, novcem Zagrepčana, voljom Milana Bandića, koji ionako nikoga ništa ne pita kada se radi o novcima koji nisu njegovi, nego vaši.

Ne pita zato ,jer se u njegovom zavičaju odvajkada govorilo Ko pita, otpala mu kita!

Pa di će bit čovjek gradonačelnik, a da nema muda.

Cijeli taj dernek jučer po sastavu okupljenih, u mnogočemu je podsjetio na jedno hladno sunčano zimsko jutro, kada je polagana zakletva, podsjetilo je na inauguraciju. Na kojoj  nam je nagurana Predsjednica, koja je jučer proglašena nasljednicom Tuđmana.

Nije mi jasno, po čemu.

Hoće li ona u FK Partizan?

Ili kandidirat se za nekakav međunarodni tribunal, pa sjedit na klupi za optužene?

Što je sa onima koji su preskočeni u liniji nasljeđivanja, Mesićem Josipovićem, ali i akademikom Pavletićem?

Pobrisani, sve u funkciji otvaranja aerodroma za golubove?

Otkrivanju spomenika nazočili su upravo oni kojima je Tuđman omogućio super lagodan život, uživanje u neviđenom bogatstvu, a prije rata su bili samo šmolje, gologuzani na koje se ni bicikl naslonio ne bi.

Jer bi ti ga ukrali.

Sve bogatstvo stvoreno im je u ratu i odmah u godinama poraća.

Ali, ne, nemojte se zavaravati, oni nipošto nisu ratni profiteri, oni su uglednici.

Oni koje se poziva.

Ne na sud, ili na služenje kazne, nego na svečanosti u organizaciji države.

U kojoj državi na svijetu postoji da se ne jednom mjestu, organizirano, nipošto spontano, nađe predsjednica države, predsjednik vlade, sa osuđenim kriminalcima?

Osim u Hrvatskoj i to baš na otvorenju spomenika čovjeku čiji je upravo takva, nakaradna država bila životni projekt.

Kakav spomenik, takva država i takvi ljudi kao uglednici.

Sve štima.

No vratimo se Zagrebu i Hrvatskoj.

Što bi bilo da Tuđman nije umro, da je poživio još godinu dvije?

Tri tjedna nakon njegove smrti, na izborima je pobijedio Ivica Račan sa svojom koalicijom.

Premoćno.

Da li bi Tuđman dozvolio smjenu vlasti? Ili bi izveo vojsku i policiju na cestu?

Uvjeren sam da bi!

Jer, je samo pet godina ranije potro rezultate izbora u Zagrebu, te odbio pomazati novoizabranoga gradonačelnika Zagreba, unatoč volji građana, koji su željeli svoga gradonačelnika, ali Tuđmanu je bio ćeif staviti svoga povjerenika Stjepana Brolicha,  a izbori se nisu održavali sve dok HDZ nije uspio kupiti dovoljan broj ruku za dobit gradonačelnicu, Marinu Matulović-Dropulić.

Kakva je razlika od nekakvog Tuđmana i nekakvog Idi Amina Dade, diktatora, osim što Tuđman nije jeo reš pečenu dječicu za doručak. Ili pak Saddama Huseina?

Svi oni su provodili samo svoju volju.

Jučer je u društvu okupljenih besprizornika podignut spomenik čovjeku koji je prerano umro.

Kada god čovjek umre, kaže se da je prerano umro.

Svima nama ostaje samo za razmišljanje o tome kakva bi mu budućnost bila.