Jet lag ili muha ce-ce
Poput prebijenog psa lunjam stanom. Selim se s kauča na kauč. I zaspim. Pa na fotelju u radnoj sobi, noge na stolu, laptop na krilu. Ugodna toplina grije mi bedra. I zaspim.
Skuham punu kafetjeru mirišljave kave, otpijem gutljaj čarobnog napitka, zapalim cigaretu, potegnem dim dva. I zaspim. Jet lag me ubija. Ili me samo ubola muha ce ce, koja se negdje sakrila u toplom kutku moje sobe.
[important]To bi me priznam, razljutilo. Nezvani podstanar u mojoj sobi.[/important]
Jer, volim svoju sobu.
Volim knjige poslagane na policama, slike povješane slike po zidu. Gitaru dvanaesticu tik do slike staroga sa Starim snimljenoj davne 1961. Tu je lika noja koji nadrkano krešti na mene, meni svakako, najdraža slika. Maslina koja raste naočigled, svakim danom sve više, pod prozorom u zimskim danima, a koju ću preseliti na balkon s prvim toplinama. Stalak na kojem su poslagani laptopi i tableti koje koristim, šarmantan, ponekad iritantan nered zapetljanih kablova skrivenih, ali ja znam da su tu. Pa ih, kad sam nadrkan slažem.
Za divljačke članke.
Polumrak, jedinio svjetlo daje lampa je iznad ogromnog monitora kompjutora. Žuborenje Vltave dok pišem. Ali ne uvijek. Ovisno o tome u kakvom sam raspoloženju. Veličanstveno razigranu Vltavu u taj čas smijeni November Rain. Kao uvod u ZZ Top albume. A ZZ Top mora grmjeti. Baš grmjeti. Fotelja se mora tresti.
Notes u kožnom omotu na kojem je otisnut grb Predsjednika Republike, prepun bilješki.
Sve je tu. Mirisi zvukovi. Uvijek isto. I kod kuće i na moru i na imanju na selu, moja soba je ista. I stari i Stari koji vise na zidu.
Samo treba pisati.
A ima se o čemu. Uvijek se ima o čemu pisati.
Leftardi
Ovih dana bio sam provociran primjedbama da preskačem, kako su mi uglavnom pisali i govorili, aferu leftarda koji su išli bavit se trgovinom djecom.
Naravno da preskačem. Jer bih mogao reći svašta. Jer mi nisu poznate sve činjenice oko posvajanja. Ili što li se tamo već radilo.
Preskačem zato jer danas gay djevojka ili gay mladić može s popriličnom sigurnošću računati da će kad-tad popit batine, biti izvrgnut šikaniranju i maltretiranju, vrijeđanju, samo radi svojih opredjeljenja. Jer su drugačiji. Nisu poput drugih. Poput iscerene i iskežene većine.
[tip]I popit će maru ne negdje u vukojebini i zabiti. Nego u sred Zagreba, Rijeke, o Splitu ne valja ni govoriti. Tamo će dobit i repete.
Jer su pederi.
[/tip]Što reći kad prepune tribine huču poput majmuna tamnoputim igračima? Kakvu budućnost dijete koje je po bilo čemu drugačije, može imati u Hrvatskoj?
Kakvo sretno djetinjstvo bez obzira na ljubav najbliže okoline, može imati mala crna djevojčica ili maleni crni dječak u ovom društvu, u kojem ako nisi bijel, Hrvat, katolik, nemaš nikakve šanse da živiš sretno?
Ili barem da imaš privid sreće?
Jer Hrvatska ima svoju verziju WASP-a (White, Anglo-Saxon, Protestant), američke verzije etnoreligijske grupe koja jedina ima stvarnu šansu za prosperitet.
Hrvat, katolik, desničar, nečije dijete. Bijel, to se podrazumijeva.
A djeca koja bi trebala doći u Hrvatsku, nit su Hrvati, možda su i katolici, ali boja kože u Crkvi u Hrvata je bitna, desničari vjerojatno nisu, obzirom da im usvojitelje nazivaju leftardima, A i dosta loše stoje s bijelom bojom. A i nisu baš nečija djeca.
Realno, kakvu bi budućnost u ovom društvu imala djeca koja su drugačija, u ovom koje gradimo zadnjih tridesetak godina? Ne računam tu preseravanje napirlitanih fufa na Špici koje bi ih polusažalno pogladile po kosi uz ushit Joj kak je slatki…
[important]Nipošto se ne smije zaboraviti da je ne tako davno, ne baš tako mali broj Hrvata, proganjao, zatvarao u logore, konačno rješavao upravo one koji nisu bili poput njih.
A njihov duh, poput ptice Fenix opet se budi.[/important]
Teške su to teme. Ja nisam pozvan suditi nikome, niti bih se to usudio. Naročito ne kad se radi o maloj djeci.
Vltava je odavno gotova.
Sjetan glas Billa Withersa razliježe se polumrakom moje sobe.
Ain’t no sunshine when she’s goneIt’s not warm when she’s awayAin’t no sunshine when she’s goneAnd she’s always gone too long
Gledam u tekst. Pušim. Objaviti ili ne?
Puno priča imam koje nisam nikada objavio. Samo napišem. A ne objavim.
Ne znam, rezultat dileme vidjet ćete vi.
Ili nećete.
