Od stoljeća sedmog. Tisuću tri stotine godina Hrvati snivaju domovinu. Puno je to vremena. Skoro pola miliona dana. Točnije 511.500.
Točnije, noći, kako se nekakvom Hrvatu u snu ukazala samostalnost, sanjao je da je svoj na svome, sanjao je da je siguran, sanjao je svašta.
Jebala ga braća i Klukas i Lobel i Kosen i Muhlo, a i sestre mu Tuga i Buga u njegove snove.
Hrvati su sanjali zemlju neovisnu i slobodnu, zemlju u kojoj neće morati plaćati harač crkvi, koji su plaćali cijeli srednji vijek. Jure Radić i Franjo Tuđman uveli su je opet u srednji vijek.
Prošla su stoljeća. Budili su se bunovni, uzdisali od čežnje za domovinom. Neki su zbog te čežnje i po kostima dobivali, nekima su glave ostale u pijesku stratišta u Bečkom Novom Mjestu, nekima su kosti raznijele grabežljive zvijeri na Krbavskom polju. Mnogi su za svojom, hrvatskom domovinom uzdisali na šankovima minkenskih pivnica grickajući reš pečene bretzle i ispijajući hektolitre bavarskog piva, podrigujući glasno dok su govorili o ljubavi prema Hrvatskoj i mucajući pjevali Istrčale istrčale zagrebačke frajle.
U sigurnosti doma u dalekoj Americi šaptali su voljenoj ženi Milo moje, doći će i naše vrijeme. Pa ćemo reći Sad il nikada. I zapjevali Now or never.
Uzrok potresa nije pomicanje ploča, nego se Zemlja rita i želi zbaciti budale
Milioni ljudi pola tisuće godina sanjali su Hrvatsku.
Da bi dobili ovo. Umjesto pravde, nečega poput četiri tisuće godina starog Hamurabijevog zakona, dobili su Šeksov zakon. Pa ti živi u njihovom snu pizda ti materina. I njima.
Budite li se po noći, pa onako bunovni jebete li sve po spisku silnim generacijama Hrvata koji su sanjali ovo u čemu vi živite? Moralnu kloaku, nepravdu, neznanje?
Pa što se taj san nije protego barem još sto godina, pizda mu materina.
Zemlju koja je opljačkana krađama HDZ-a, poharana ratom, zemlja koju su pokrali ratni profiteri pristojno nazvani dvije stotina obitelji, zemlju u kojoj je predratni polusvijet nakon rata postao politička i gospodarska elita. Zemlju u kojoj su u ratu vodoinstalateri, geometri, harmonikaši, maleri postali generali, a nakon rata zadrigli tovljenici junaci, ovaj puta crnih kronika.
Hrvati su sanjali zemlju neovisnu i slobodnu, zemlju u kojoj neće morati plaćati harač crkvi, koji su plaćali cijeli srednji vijek. Jure Radić i Franjo Tuđman uveli su je opet u srednji vijek.
Domovina je u krizi. Domovina je pogođena epidemijom, strašno inficirana neznanjem i primitivizmom, osiromašena krađom, razorena potresom. Rastočena sudskim nepravdama.
Cijeli gradovi su srušeni jer se kralo na materijalu kad je država gradila nove kuće za postradale u ratu.
Nitko se ne osjeća odgovornim. Jer je to Hrvatska, zemlja u kojoj su neodgovorni na vlasti.
I sada svi očekujemo.
Da nas iz govana u koje su nas uvalile lopine iz HDZ-a, koje su birali njihovi jataci, izvuče ekipa kojoj dvije koze na čuvanje dali ne bi.
Pogledajmo i taj cirkus.
Po tko zna koji puta za redom. Sve je isto, samo su klaunovi novi.
