Sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti i procesi su isto u kurcu

Sranje.

Nastupila je ugroza. Vodi se hibridni rat.

Sve je u pitanju. I pobjednička hrvatska vojska.

Otišlo je u kurac i zajedništvo i solidarnost. Krizni stožer. I čovjek kao ključ.

I koncept domovinske sigurnosti. I ključ općenito. I menedžment..

I Hrvatska vojska. I sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti.

Znači, procesi su isto u kurcu.

Sve je u krucu radi nekakvog maila.

Cijeli sustav ovoga gore što sam nabaco, a predstavlja citate ministra nam obrane, završenog juezarmivorkolidž polaznika, cijeli je taj sustav u kurcu radi samo jednog jedinog maila.

Sve to čime se ministar u onoj smiješnoj smeđoj uniformici, a koja je i koja nije uniforma, hvalio, srušeno je.

Srušena mu je vjerodostojnost.

Ako ju je u zadnjih petnaestak godina uopće i imao.

Nisam primijetio da se bilo koji ministar iz Europe pojavljuje u uniformi. Više mi je to običaj da u srednjeafričkim zemljama i Hrvatskoj.

Valjda  paradira u toj uniformi-neuniformi jer je bijo prije oficir?

Trebamo li onda očekivati, da će se recimo Stevo Culej pojaviti u Saboru u milicionarskoj uniformi? A Franjo Lizač Lucić sa šnajderskim centimetrom i škarama i kuti od crnog glota, poput svih prodavača tekstila na metražu?

A multimilionerov tata, Josip Đakić u rudarskom kombinezonu?

Javnost je dugo vremena bila podozriva prema sklapanju milijunskih poslova MSana sa državnim tvrtkama, u vrijeme kada je na samom vrhu piramide sjedio omanji čovječuljak, koji se danas voli pojavljivati u smećkastoj uniformi, bez činova.

Iscrpljenom i pokradenom, obespravljenom društvu, koje svakim danom sve više liči na kmetstvo u vlasništvu Franje Tahya, pun je kurac prodaje fraza i muda pod bubrega.

Pun je kurac tustih debelih đikana, polupismenih koji imaju sve. Jer u džepu drže nekakvu jebenu iskaznicu, koja im je ausvajs za sve.

I u takvoj nadrkanoj situaciji kupuju se nekakvi jebeni avioni.

Dok su djeca u vrtićima polugladna, dok oni koji su dostojanstveno radili cijeli život kopaju po kontejnerima, čovječuljak u smeđoj uniformici koja to nije, kupuje mojim novcem nekakvu skalameriju sve da bi parao nebo iznad Knina i popravljao te stare kante u svojoj firmi.

Možda bi cijela priča prošla nekako mirnije da nije bilo krajnje primitivne argumentacije, izrečene na nekakvom čudnom indijanskom hrvatskom.

Jer, ruku na srce, čovjek uistinu ne zna govoriti.

A istovremeno, strašno voli govoriti.

Nemeže šutiti.

Što postaje jako komično, samo kada ne bi pri tome zavlačio ruku u naše džepove, duboko, jako duboko.

I sada je ufaćen u laži.

U biti, love ga svaki dan. Ulovit njega u laži isto je ko ufatit mornara u kupleraju u nekakvom lučkom gradu.

Piece of cake.

Čovjek je to koji je svojim cjelokupnim nastupom, riječima ali i djelom, znatno srušio i onih milimetar i pol kredibiliteta koje je Plenkovićeva vlada imala.

Godina je počela zastrašujuće.

S jedne strane čovječuljak u uniformi koja to nije, kao personifikacija neznanja, nesposobnosti, mutavosti a opet beskrupuloznosti Vlade i vodstva države, a s druge strane zadrigli prasoliki tip, kao prototip adeze mladeži kojoj niko ništa ne može.

A do kraja godine ima još tristo pedeset dana.

Pa ko će uopće ostat ovdje u Hrvatskoj  i doživit kraj godine?