Vrelo ljeto spustilo se svom silinom nad Pulu. Od Sunca spržena trava i prašina uz pistu nemilice se ljepila na vojničke cokule. Slapovi znoja slijevali su se ispod titovke niz čelo. Leđa, sapeta oprtačima mokra, plave košulje postale su tamnoplave.
Prošao je ručak, vojska ljenčari pokušavajući naći kakav takav hlad koji već nije zauzet. Pogledavamo na sat, nestrpljivo.
Još desetak minuta, pa će starešine krenuti prema starom sivomaslinastom autobusu s onim ljestvama zavarenim na zaobljenom zadnjem dijelu, pa će krenuti put kuće. Na ručak gospođama oficirušama što su povazda hodale i po kući i po dućanima u brokatnim šlafrozima, crvenim s velikom plavim cvjetovima, a na nogama su imale mucaste roza natikače s ogromnim cofima.
Konačno su krenuli, praćeni našim lijenim pogledima, noseći skajaste torbe u ruci, uspravnog hoda, kao da im je netko Bože prosti, turio cijelo držalo metle u guzicu.
Autobus stoji, onako taman, na vrelom Suncu, na stajanci blizu piste. Mi i dalje ležimo, poneki snalažljiviji, koji su smogli snage po ovoj vrućini, pa otišli po šljem, drže glavu na šljemu, pa bolje vide. Gledaju poput merkata.
Glasan breket autobusa, kao kad Orao nakon slijetanja uključi forsaž pa ubaci punom snagom u rikverc, kako bi smanjio brzinu. Gusti dim iz autobusa. Mi gledamo pažljivo i s čežnjom, Ajde više pička vam materina. Kreće polako, ostavljajući užasan oblak dima, poput Saturna V na lansirnoj rampi, pa onda sve brže i brže. Dok ne dostigne brzinu malo boljeg trkača. Trajalo je kao vječnost sve dok nije zamakao za drvored koji vodi prema porti.
Kao da je eksplodirala bomba. Skočili smo svi, kao iglom u dupe ubodeni.
Nije trebalo ni dvadeset sekundi, buljuk vojnika sada prerušenih u sportaše, u trenirkama i majicama kratkih rukava, iz kojih su izdajnički virile poput jogurta bijele ruke, a šije opaljene suncem, pojurio je prema ogromnoj rupi na ogradi, ravno na cestu koja je vodila od Loborike prema Puli. na cesti prema Puli odjednom cijelo olimpijsko selo stopira. Stopiranje. Pa na plažu u Pulu. U kasarni ostali samo požarni i dežurni mlađi vodnik na rubu suza od očaja.
Sportisti su se porazmještali po plažama u Puli, izvalili se ko fol ležerno, poput guštera, u platnenim kupaćim gaćama što su se kopčale sa strane, a preko muda su imale široke bijele pruge, do ruba gaća, pokušavajući započeti razgovore s mladim drugaricama. Oni praktičniji zapodijevali su razgovor s drugaricama, nisu nužno morale biti mlađe. Pa kad su se drugarice u cvjetnim badekostimima kupljenim na rasprodaji na Ponte Rossu, otputile do plićaka da se malo pokvase, stručno odmjeravali njihove guzove i klebarili se jedan drugome, namigujući uz komentar, Stara koka, dobra juha.
Idila je bila. Skoro nirvana. Druželjubive i susretljive drugarice nisu imale previše problema s odlaskom u betonsku zapišanu kabinu na plaži, na brzi fuk s Jovicom iz Živinaca ili Krešimirom iz Gerova, nabrzaka se naprčiti i nehajno izaći iz kabine. Oni sretniji, koji su dobili umok, su se kasnije u večernjim satima, nakon povečerja u vrelini spavaonice hvalili da je bilo i na brzaka u buljaka. A noći su bile vrele, duge, spavati se od vrućine i vonja oznojenih tijela nije moglo. Mogao si samo plakati jer je vonj neopranih tijela tjerao suze na oči. A Jovica i Krešimir melju li melju. Riba raste. Avanturu što je trajala pet minuta, prepričavaju satima. Uvijek s novim detaljima. Da bi na kraju, dok tonu u san govorili Probio sam je ko sveti Georgije aždahu.
Idilu na plaži razbijala je samo užasna buka mlažnjaka. Avioni koji su povazda letjeli iznad plaža u Puli u niskom letu, stvarajući neopisivu buku. Preleti avion, taman kad drugarica Leposava priča kako joj je muž, stariji vodnik već dva mjeseca u Kumboru na remontu broda, i još nešto kaže, a avion u niskom letu. I nisi čuo. Onda opet kaže sportista izgorene glave i šije, a jogurt bijelog tijela, kako bi bilo dobro da prodiskutuju u, a jebemumater opet avion, a sportista sav jadan, ne zna jel ova čula riječ kabina ili nije. Ali Leposava i nije trebala čuti. Znala je što će čuti. Često to sluša. Rutina je to. Zna što slijedi.
Turisti, oni strani, a strani turisti su uvijek bili nekako sumnjivi, samo gledaju avion za avionom, zabrinuto vrte glavama, već su im se u glavi od silnih naleta aviona, ispijenih piva, vrućine pobrkale brojke. Jel 83? ili 78?
Pa u pičku materinu, koliko ovi imaju aviona? Što li će javit?
A na samo nekoliko kilometara udaljenom aerodromu. Vojska se izvalila u hladu auto cisterne, čekajući da jedan od dva aviona sleti, da ga brzo natoče. Da ovi stranci mogu na miru brojati dalje.
Danas je jedan od dva aviona u vlasništvu Baneta, nad Zagrebom probio zvučni zid.
Probio ga ko što je Sveti Georgije probio aždahu. Pa se vi dragi moji mislite.
