Sjedim na terasi omiljene slastičarne, kratki espresso, vanilija, dvije čaše vode, laptop. Tko ide na plažu, tko ide s plaže mora proć kraj mene. Nema majci. Debeli Mađari, u gadnim kupaćim gaćama, trbušinama obješenim do koljena, bez majica, dlakavih leđa, praćeni još debljim babama s komadićem špage u guzici, a prištevi na dupetu ko kesteni, ideju se kupati u moje morje. A komunalni redar spava. A ovi kaj prolaze su fakat za odma naplatit kaznu i trenutni izgon iz Hrvatske. Ili makar iz mog mista.
Bilo je to čudno vrijeme. Nismo, kako kaže Kolinda imali jogurta. Nije se smjelo ići u crkvu, a svi su kršteni i imali crkvene brakove.
Plaže su bile prepune turista iz cijele, tada Evrope, restorani, krčme i konobe bili su prepuni ljudi što su nemilice jeli i pili. Rekel bi, baš onak, seljački. Obilno. Veselo. Nikad nisam bio tip od plaže, namazati se nekakvom kremom ili uljem i ležati na ručniku. Ali, išao sam na plažu, stoički podnositi vrućine, sjediti u hladu i zagledavati se u ženske u toplesima. Gole sise rekli bi, na gradskoj plaži poprilično zatucane selendre u kojoj ljetujem. Posve javno. Ni starice u fuštanima koje su povremeno znale naletjeti na plažu kako bi prodale nešto nabranih smokava ili bajama, nisu se čudile. Bilo je to takvo vrijeme.
Debela hladovina crnogorice u kojoj se plandovalo na Patma crveno plavim luftićima položenim na debeli sloj borovih iglica, cvrčanje cvrčaka dok režeš špek i paradajz na plaži, trenuci koji će uvijek postojati u toplom sjećanju, više ne to postoji.
Onda je došla nauka. Mladi, u premala odijela stisnuti fićfirići s nekakvim pederskim naočalama s debelim okvirima počeli su tumačiti što je to turizam, počeli drobiti i kenjati o siromaštvu turističke ponude, jerbo nije dovoljno samo Sunce i more. Treba dodat sadržaje. A mi, kao dežurne budale, shvatili smo onako kako smo htjeli. Posjekli divne zelene borove šume s prirodnim hladom na plažama, sve to betonirali ili nasuli jalovinom, navukli gadne ležaljke i suncobrane i dali koncesije rođacima lokalnih baja, nek se ljudi bogate na turističkoj ponudi. Pa dragi turisti, jebo vam pas mater, evo vam sadržaja. Pa plaćajte.
Plaže su se izmijenile. Miljenici lokalnih šerifa dobili su koncesije za one blesave gadne ležaljke, za otić na plažu i ležat, trebaš imat malo bogatstvo. Nema više onakve jezične izmiješanosti kao što je bilo tih davnih vremena. Poljski, mađarski, slovački, češki, pa neki čudni ruski jezici. Pokoji Švabo, Austrijanaca ni na cesti nisam vidio. Kvase se u plavom Jadranu, oni koji su nekad bili gologuzani koje smo samilosno gledali, ne sanjajući da ćemo s vremenom gologuzani postati mi.
Borove šume posjekli su davno, dobar dio su betonirali, ili nasuli one sitne kamenčiće što bodu kad hodaš bos. Stavili beskrajno ružne plastične ležaljke, između njih piknuli suncobrane, pa ti lezi na plastici da ti se dupe dobro oznoji, naginji se poput debila ne bi li uhvatio malo hlada ispod suncobrana, dok sunce žari ko da žari namjerno budale koje su posjekli prirodni hlad. Nema paradajza, nema daske za meso, nema špeka ni masnih doručaka usaftanih od vrućine. Nema, Boga mi, ni pedesetak eura dnevno koje moraš okinit da bi ležao na ružnom komadu PVC-a, pod jebenim suncobranima kupljenim negdje na Temu. Jerbo se to sad zove turistička ponuda. Plaže su ograđene plovcima što liče na krunice, kako podivljali turisti, dobro podnapijeni, ne bi divljali na skuterima po samoj plaži. Nek divljaju dvadeset metara od obale.
Nema više ni žena u toplesu. Kaj je to topless, neki od vas se sigurno pitaju. To vam je kad žemske dođu na plažu, pa mrtve ladne skinu cic lajbek, ostanu samo u gačonkama, pa se sunčaju, podmazuju se gelovima za sunčanje, kojih smo imali, za razliku od jogurta. Kupaju se, kvase se, umaču u morje plavo. I niko se ne buni. Ni malo. Nekak je sve to normalno. Bilo, naravno.
Istovremeno s tim toplesima, možda i posljedično vezano, smo mi muškarci počeli nositi velike potpuno zatamnjene naočale, zvane Hudolinke, kakve nose pijandure nakon što se dobro podnapiju da im se ne vide ispucane kapilare u očima, pa smo mogli napajati dušu pogledom na ženske grudi. Sise koje ne vise. Dude, sifone, grudi. Sise za koje ne postoji gravitacija. Gutali smo pogledima bradavice, usisavali u mislima kolobare, pamtili žene po sisama, obliku, načinu na koji bradavice gledaju, ravno ili u nebo, jesu li sitne ili krupne, po boji kolobara. Sve smo to mogli zahvaljujući Hudolinkama, tamnim naočalama koje su skrivale užarene i pohotne poglede na sise drugarica turistica.
Ležalo se na plaži, okrenuti na trbuh, da se ne bi ne daj Bože vidjele posljedice koje su nastajale od gledanja u otkrivene ženske sise. Prava je nelagoda nastupila kad si morao ići u more, pišati ili još gore, kad te dijete zvrndavo i dosadno zove da idete u more, a ti taman ufatio poziciju. Ne daj Bože da si se bacio u more i zaplivao na leđima, mislili bi kupači da je morski pas.
Onda je došao rat. Onda je pošao rat. Onda je došla Crkva, onda je došao srednji vijek.
I danas padaju babe u nesvijest kad vide ženu u toplesu. Vjerojatno isto kao što i njihovi muževi padaju u nesvijest kad ih vide bez grudnjaka.
Velim ja zavist je jebena stvar. A ženska zavist je katastrofa. Četiri desetljeća od vremena kad su toplesi bili posve normalna stvar, danas se sa sablažnjavanjem okreću oči od pogleda na prekrasan dar prirode. Ženske sise.
Bombardiraju nas ovih dana sablažnjavanjem babetina radi toplesa na plaži. Imamo puno informacija o tome, te djeca su u blizini, te javno mjesto. Ma imamo sve, samo nemamo sliku tih baba koje daju izjavu.
Pa da odmah sve bude jasnije.
