Svinjski polovičar
Pakleno Sunce žarilo je palubu novogradnje 349, koja je tek kasnije nazvana Black Marlin, te davne 1983. godine u brodogradilištu Uljanik u Puli. Mladi elektroinstalater košulje natopljene znojem vukao je namotaje kablova, posrtao od težine, dok su mu se slapovi znoja slijevali niz čelo, obrve, da bi završili u očima. Tamo negdje, kao miljama daleko, majstori koji su čekali njegov dolazak kako bi mogli nastaviti s radom, sjedili su izvaljeni na palubi i pili pivo iz znojnih flaša, glasno podrigujući. Tada je mladi elektroinstalater, a kao najmlađi u grupi obavljao je samo poslove šegrta, shvatio da ovaj posao nije za njega. Bistar i promućuran, polako je počeo kritizirati sve i svašta, onako potiho, od uha do uha, stvarao je mrežu. Pa su ga izabrali da im bude sindikalist. Kao, branio je interese radnika, tako da se danas niti jedan od njegovih vršnjaka ne sjeća, što je on ikada napravio za radnike, osim za one koji su bili u grupi s njime, pa su ubrzo shvatili da on u stvari radi za svoj interes, a oni su eto, kolateralni dobitnici. Brodovi su tih godina iz Uljanika izlazili ko djeca iz škole. Izgrađeni od radnika čije je interese štitio Silvano. Premda se ni jedan radnik ne može sjetiti koji je to njihov interes Silvano štitio, jer u vrijeme ako nisi bio pijanac i baš krao na očigled, otkaz nisi mogao dobiti nikako. A plaće dobre, redovite, firma bogata. A radnici zaštićeni kao međedi u šumi. Silvano, kao sindikalist u vrijeme socijalizma imao je vrlo važnu funkciju, distribuciju odojaka i paketa zimnice Podravka koje su dobivali radnici preko organizacije svinjskih polovičara, kako smo onda zvali sindikalne povjerenike, apostole nerada i zabušavanja. Malo po malo, radnicima je počelo dolaziti iz dupeta u glavu, što im to ovaj priča cijelo vrijeme, a u stvari prodaje zjake. Pa su se počeli izmicati od tamburaša koji je u vrijeme špice proizvodnje hodao među njima s nekakvim blokom i dvije tri olovke u džepu košulje.
Ali, u njega je savršen nagon za samoodržanjem
Vrlo brzo je pronicljivi Silvek vidio da ta njegova rabota i prodaja boze ne ide više, a njemu se nije radilo. U stvari, vrlo brzo je shvatio da njemu smetaju ruke dok radi. Radnici, metalci su posebna škvadra, poseban soj. Ponosni, tvrdi, zajebani, pametni, njima možeš prodavati muda pod bubrege samo dok to njih zabavlja. Dalje ne.
Ali, u njega je savršen nagon za samoodržanjem, pa je jednog dana u krčmi kraj Arene, dok je ispijao čašicu grappe shvatio, i promrmljao tiho. Pa jebo te sindikat metalaca, njih i nema puno, koliko ima penzionera, ajmo u penzionere.
Tko može bolje razumjeti problematiku penzionera od četrdesetogodišnjeg neradnika
Pa se uguzio u penzionere, s tek završenih četrdesetak godina. Postao je predsjednik stranke penzionera. Interesnu zajednicu pretvorio je u stranku, a sebe nakeljio na čelo. Mogao je osnovati i stranku pušača, stranku jebača, bivših jebača, stranku liječenih alkoholičara. Svejedno. Grupu koja ima iste, egzistencijalne interese, pretvorio je u stranku. Jer tko može bolje razumjeti problematiku penzionera od četrdesetogodišnjeg neradnika
Stranka penzionera pa ma kako se ona zvala, a ima ih skoro kao što ima stranaka proizišlih iz HSD i sada iz SDP-a, ima najpotkupljivije glasačko tijelo. Bandić pred izbore nahrani penzionere grahom, tako da prde mjesec dana, pa oni nakon dva tjedna glasaju za njega. A ne za Silveka. HDZ penzićima pompozno digne penziju sto kuna, a oni bi za sto kuna prodali rođenu mater, kamo li ne nekakvog napornog Silvana. Tako Silvano nikada nije bio neki faktor.
Silvano politički priljepak
Bio je priljepak. Prilijepio se Račanu 2003 i ušao palamuditi u Sabor. Onda se nakeljio na Sanaderovo dupe, pa je 2007 godine ušao u Sabor s HDZ-om. Pa se pred kraj mandata prežderavao u restoranu Kukuriku, da bi s Kukuriku koalicijom ušao u Sabor. Onda se pripicuknuo Narodnoj koaliciji da bi s njom uletio u Sabor. U međuvremenu je naravno lavirao s desna na lijevo, podržavao sve i svakoga, bio u Amsterdamskoj koaliciji koju je prvi napustio, pa se uguzio Bernardiću i njegovoj komičnoj Restart koaliciji, da bi ušao u Sabor s 2.600 glasova. Osvojio je manje glasova nego što predstavnik stanara Mamutice ima stanara. I ušao u Sabor. Više nije ni šef penzionera, valjda zato jer je nakon dvadeset godina vođenja penzionera konačno došao u godine za ić u penziju.
Bolje milimetar vlasti nego kilometar časti.
Beskarakterni beskičmenjak, jegulja koja će se uguziti
Sada je samo ono što je. Beskarakterni beskičmenjak, jegulja koja će se uguziti i uvući u najskrovitije dijelove, mislim na tijelo. Tip čija je jedina deviza u životu bila Bolje milimetar vlasti nego kilometar časti.
Moram priznati, malo sam pogriješio u procjeni termina, mislio sam da će preći Plenkoviću odmah, a nije, izdržao je godinu dana, pa je nakon godine dana pizdunski objavio Ne idem ja s HDZ-om zbog sebe nego zbog umirovljenika.
Što me strašno podsjetilo na onu Ne laje pas radi sela, nego radi sebe. Ili u konačnici, Nije govno nego se pas posra.
I tako, Silvano je pred stare dane odlučio zaigrati pošteno.
Pokazati konačno kakav je čovjek. Moram sada naglasiti da ni slučajno nisam napisao govno. U stvari, ja nisam ni mislio napisati govno, niti sam čak ni pomislio na govno. Jer, nemreš za čovjeka napisati da je govno. Jer ja sam pristojan čovjek, kako bih nekome mogao napisati da je govno? Da sam neki nepristojan, možda bih nekome takvom mogao reći da je govno. Ali pristojni ljudi ne govore drugima da su govno. Da je netko govno nikada nisam napisao, jer nekome reći da je govno, nipošto nije u redu.
Nadam se da ste me razumjeli.
Dakle, u mirovinske fondove uplaćivao se go kurac, ali isključivo krivicom poslodavaca i nesposobne i korumpirane vlasti koja nije kontrolirala ili ju je bolio kurac.
Godinama su poslodavci varali radnike uz pomoć i podršku države
Godinama su vlastodršci svih boja tolerirali, žmirili, pravili se blesavi, bolio ih kurac, što je vrlo velik broj Hrvatića koji je bio zaposlen, dobivao minimalac kao plaću. Godinama su vlastodršci svih boja, do dolaska Linića 2011., tolerirali poslodavcima da isplaćuju samo neto plaće, a doprinose baš i ne. Dakle, u mirovinske fondove uplaćivao se go kurac, ali isključivo krivicom poslodavaca i nesposobne i korumpirane vlasti koja nije kontrolirala ili ju je bolio kurac. Čak bih rekao da su im u tome i išli na ruku, ukidanjem Službe društvenog knjigovodstva (SDK), gdje isplate plaća bez uplate bruta naprosto nisu mogle biti moguće. Dok se sve to događalo, Slivano, onaj za kojeg nikada ne bih rekao da je govno, ne bih ni napisao da je govno, ma ni pomislio ne bih da je govno, sjedio je u Saboru. Brao saborsku plaću. Uživao beneficije, ubirao dnevnice, odvojeni život. Sve u svemu, njemu je žetva trajala dvanaest mjeseci godišnje, evo već dvadesetu godinu.
Ni kurcem nije maknuo, nije izveo metalce koji bi rekli, Stanite pička vam materina. Nije doveo ni dvadeset tisuća od milion penzionera pred Vladu, bilo koju, koji bi rekli Stanite pička vam materina.
Nije, jer je znao da bi izgubio svoju vjerodostojnost, udaljio se od svog životnog načela, Bolje milimetar vlasti nego kilometar časti.
Povećanje mirovina od dvije stotine kuna
Sada se Vlada na puna usta hvali povećanjem mirovina, za dvijestotine kuna. Ljudima koji su radili cijeli život, izdvajali u mirovinski fond. Povećanje penzije za petnaestak kila kruha. Sve skupa to je toliko jadno, da jadnije ne može biti. I u svemu tome pojavi se Silvano Hrelja. I izjavi:
Male mirovine su proizvod malih uplata doprinosa u prošlosti.
Ja gadljiviju izjavu nisam čuo u zadnjih tridesetak godina. Frajer je dvadeset godina zakonodavac, uvučen uvijek u duboko u šupku vlasti, a u šupak vlasti uvukao se isključivo pod krinkom obrane prava radnika i penzionera. I sad slegne ramenima i izvali proser desetljeća. Najmanje.
Vrijeme je njemu i mnogima, naročito predstavnika manjina, predsjednicima malih stranaka da izađu iz guzice, na svježi zrak i udahnu. Pogled na život kad nisi u Plenkovićevoj guzici, puno je realniji.
Ako ste iz cijelog članka možda shvatili da sam mislio napisati da je govno, krivo ste shvatili. Pročitajte još jednom, vidjet ćete da nisam, da je to samo vaš subjektivan doživljaj.
Iz Plenkovićeve guzice drugačiji je pogled.
“Male mirovine su proizvod malih uplata doprinosa u prošlosti”, zaključuje Hrelja— Spectator (@SpectatorHR) June 10, 2022
